I dok još nije sasvim sigurno koji će višenamjenski zrakoplov u budućnosti Hrvatska posjedovati, sigurno je da će bilo kojim odabirom u mirovinu otići naši znameniti MiG-ovi 21.
Kanta, staro željezo, krš, leteći sarkofag pa i karampana, samo su neki od naziva na koje možemo naići za borbene zrakoplove Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Radi se naravno o MiG-u 21. Taj supersonični lovac – presretač druge generacije zaista i jest staro željezo s obzirom na to da je prvi prototip poletio na početku davne 1956. godine. Danas ga još aktivno koriste tek nerazvijenije zemlje svijeta poput Libije, Egipta, Zambije, Ugande, Bangladeša, Sjeverne Koreje, pa i vojno sve moćnije Indije. Dakle već sada možemo zaključiti da je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo beznadno zastarjelo te je prava sramota za sebe i Republiku Hrvatsku. Ili?
Kako ništa u životu nije crno – bijelo već u mnogo nijansi sivoga tako je i situacija s MiG-om 21.
Veći dio svog „života“ ipak je bio poznatiji pod drugim nadimcima pa je tako na ruskom bio „balalajka“ (glazbalo), na poljskom „olovka“ dok je u većini ostalih zemalja korisnica više podsjećao na „cigaretu“. Kod nas je još uvriježen nadimak bio i „raketa s krilima“, a upravo taj nadimak najbolje objašnjava cijelu bit MiG-a 21.
Začet kao presretač američkih nuklearnih bombardera jedini mu je pravi uvjet pri konstrukciji bio da dostiže brzinu od 2 Macha. Kao takav, dizajn mu je poprilično jednostavan i vrlo direktan – motor, krila, pilot. Krasila ga je i robusna konstrukcija kakva krasi sve sovjetsko/ruske zrakoplove. Jednostavnost proizvodnje, održavanja pa i letenja donijela mu je titulu „narodnog lovca“ što je uistinu i postao s obzirom na 30 godina dugu proizvodnju te više od 11 tisuća primjeraka.
Otkriven plan za novi vojni američki svemirski avion X-1:
Prvo vatreno krštenje doživljava u Prvom indijsko – pakistanskom ratu te će od tad biti stalni sudionik u svim narednim ratovima dviju država. Ipak, Vijetnam je bojište gdje je MiG 21 zasjao. Zajedno sa svojom mlađom „braćom“ 17-icama i 19-icama, sijao je strah i trepet među američkim pilotima. Rušio je nove američke Phantome s velikim uspjehom dok su mu Thunderchiefovi predstavljali prijetnju samo u snovima. Da ovo nisu puka naklapanja najbolje govori podatak da najviše pilota asova na MiG-u 21 upravo ima Vijetnam, čak 13! U prilog tome govori i podatak o čak 103 oborena F-4 Phantoma u odnosu na 60 Mig-ova 21.
Upravo je iz vijetnamskoga sukoba SAD izvukao bolnu pouku – dog fight nije mrtav, naprotiv. Kao rezultat tog iskustva počinju se konstruirati F-14, F15, F-16 a priliku je dobio i skromniji F-5.
Navedeni američki lovci četvrte generacije (F-5 je treće generacije) svoj razvoj i usmjerenje a kasnije i uspješnost duguju upravo visoko postavljenoj ljestvici jednog sovjetskog „narodnog lovca“ MiG-a 21. Međutim da aparat uspješnim čini i pilot pokazali su svi izraelsko – arapski sukobi, naročito Šestodnevni rat kada je Izrael bez puno muke, ali s puno planiranja i hrabrosti uništio ratna zrakoplovstva čak triju neprijateljskih država, onog jordanskog, sirijskog i egipatskog. Od tada MiG 21 nepravedno dolazi u široj javnosti na loš glas kao zastario i nedovoljno dobar zrakoplov. Ipak sovjeti su mislili drugačije te nadalje unaprjeđuju MiG 21 s najnovijom inačicom Bis koja se proizvodi čak do 1985. godine.
Upravo su te Bis inačice bile nabavljane i za Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, a na njima su letjeli i hrvatski piloti. Zato i ne čudi da novoformirano Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nabavlja upravo Mig-ove 21 Bis za vrijeme Domovinskog rata. Naravno, bile su tu i dvosjedne inačice Um oznake iliti popularni „Mongol“ koji je podjednako služio za obučavanje novih pilota, ali i za ratne zadaće. Ta „dualnost“ deklarativno trenažnih inačica zrakoplova još je jedan specifikum sovjetsko/ruskog načina vojnog razmišljanja.
Tako je Republika Hrvatska nabavila preko 40 aparata od kojih su osposobljene dvije eskadrile, svaka s 12 aparata, a ostali su poslužili kao izvor rezervnih dijelova. Ipak, prije te velike kupovine zrakoplova, mahom iz vojnog viška Ukrajine i Poljske, a uz blagoslov Rusije imala je novonastala RH i „svoje“ tj. „naše“ Migove.
Radilo se naravno o Migovima JRZ-a koji su kupovani i stjecani zajedničkim sredstvima i naporima kroz godine postanka Jugoslavije, a početkom rata su nepravedno jednostrano bili otuđeni te na kraju i korišteni protiv naroda koji su i platili te aparate. Tu nepravdu prvi je išao mijenjati čuveni Rudolf „Rudi“ Perešin. On svojim Migom 21R prelijeće u austrijski Klagenfurt 25. listopada 1991. Nažalost zrakoplov je od tad pa do dana današnjega smješten u vojnom muzeju navedenog grada i premda postoji i volja i želja a i pravna moć da se taj zrakoplov napokon vrati u RH, naše institucije nisu osigurale dostojan prostor takvom povijesnom i za stvaranje Hrvatske bitnom predmetu. Već se godinama govori o formiranju povijesnog, vojnog ili muzeja zrakoplovstva, ali to je ipak druga tema.
Nakon Rudija uslijedio je i Danijel Borović sa svojim preletom u Pulu čiji Mig napokon ostaje u hrvatskim rukama. Možda medijski najeksponiraniji, ali nikako ne manje važan bio je prelet našeg „para“ Ivice Ivandića i Ivana Selaka čiji Migovi također ostaju u mladom Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.
Mig 21 u Domovinskom je ratu korišten gotovo isključivo za uništavanje ciljeva na zemlji te nije bilo spektakularnih zračnih dvoboja koji su ga proslavili za Vijetnamskoga rata. Ono što je bilo spektakularno je upravo to potpuno, od naših pilota neortodoksno korištenje aparata.
Dizajniran kao presretač, Mig 21 bio je slab borac izvan svoje domene, a ograničena količina naoružanja kao i visoke brzine i slaba upravljivost pri niskim režimima leta činila ga je neupotrebljivim, pa i opasnim za djelovanje po zemlji.
Naši su pak piloti pokazali hrabrost, ludost i Sun Tzuovsku providnost mijenjanjem i formiranjem vlastite taktike djelovanja s Migom 21. Taktika se sastojala od leta pri velikoj brzini (900 tinjak Kmh) pri suludo malim visinama od svega dvadesetak metara, a ako se tome pridoda i potpuno neočekivani pravac djelovanja onda rezultat može biti samo pozitivan. Najpoznatiji primjer te taktike naših pilota bilo je upravo bombardiranje aerodroma u Udbini koji je bio pod okupacijom srpskih snaga. Drugog dana operacije Oluja, dva Miga 21 došla su u brišućem letu kroz Krbavsko polje na zaprepaštenje neprijatelja te izvršila zadaću i oba se sigurno vratila u bazu. I danas se mogu čuti krive tvrdnje da je taj napad bio izveden od strane NATO-a dok su zapravo bili zaslužni naši piloti. Ipak valja naglasiti da su takve zadaće bile iznimno opasne te su u ratnim djelovanjima stradala tri pilota MiG-ova 21, a oboreno je i isto toliko Mig-ova. U mirnodopskim uvjetima bilo je još gubitaka.
Kao nijemi svjedok tim slavnijim vremenima stoji danas jedini „naš“ Mig 21. Selakov je to „Osvetnik Dubrovnika“ pod brojem 102 koji je do nedavno trunuo zaboravljen i od javnosti skriven na tratini zrakoplovne baze na Plesu. Na svu sreću postoje naznake da će se taj zrakoplov obnoviti te postaviti kao eksponat iako bi ga mnogo ljepše bilo za vidjeti ponovo u zraku. Nije to niti nemoguće, najmlađi je to Mig u inventaru, dijelovi su dostupni i jeftini a prestiž, ponos i tradicija koju bi dobili i ponovo oživjeli s letnim primjerkom „našeg“ Miga prebjega bio bi neprocjenjiv. Sva zrakoplovstva svijeta koja iole drže do sebe lete na svojim starim zrakoplovima, veteranima pri raznim aeromitinzima i održavanjima obljetnica tih država. Privatne osobe posjeduju Migove 21 u letnom stanju kao „warbird-ove“. Draken international, najveće privatno zrakoplovstvo koje se bavi iznajmljivanjem svojih trenažno-taktičkih usluga ima čak 27 Migova 21 s kojima svakodnevno lete i ne pokazuju potrebu da ih se riješe.
Kao takav, skroman i pouzdan, Mig 21 uveo je mnoga zrakoplovstva u 21. stoljeće pa tako i hrvatsko, a naročito zrakoplovstva dvaju novijih divova na svjetskoj pozornici – Kine i Indije.
Za mnoge je države značio dostupno i pouzdano oruđe kako u napadu, tako i u obrani a za neke to znači i danas. Za Hrvatsku pak MiG 21 predstavlja aparat koji je sudjelovao u stvaranju moderne RH a simbol je i hrabrosti, integriteta, odvažnosti pa i ludosti naših „vitezova“ koji su s MiG-ovima bježali iz JNA, kasnije bojevali, a danas održavali znanje, umijeće, kontinuitet i tradiciju zrakoplovstva u Hrvatskoj. Iako nije bio idealan zrakoplov, za nas je definitivno bio dovoljno dobar. Tim više se valja radovati obnovi našeg „Osvetnika Dubrovnika“ te se nadati da ćemo ga viđati na hrvatskom nebu još dugo. Zato valja pustiti priče o „starim kantama“ a sjećati se „rakete s krilima“ jer u konačnici, niti o pokojniku ne pamtimo loše već samo dobro.
Pogledajte i galeriju posjeta zagrebačkih ratnih veterana Zapadnom bojištu Prvoga svjetskog rata – Verdunu i Ypresu:
jos jedan vojni analiticar novinar ivankovic..ha..ha..dobro su se rasporedili po hr nebu..zato i letimo tako.