Na spomen „modernog“ ratovanja, vjerojatno će svatko od nas prvo asocijacijom zamisliti razvoj tehnologije koji u ratu onda igra jednu od ključnih uloga, a sam razvoj tehnologije, vjerujem, velika većina nas vezuje pretežito uz posljednjih nekoliko desetljeća, možda uvrh glave posljednje cijelo stoljeće.
No, u nekom dubljem filozofskom promišljanju, tehnologija se zapravo razvija od pamtivijeka, pa i starih civilizacija, odnosno u svakom periodu u skladu sa spoznajama i resursima toga perioda. Imajući to u vidu, početak „modernog“ ratovanja, ako ćemo se razvoja tehnologije držati kao njegove glavne okosnice, onda već postaje teže kronološki odrediti. A kronološke odrednice bitne su povjesničarima jer one predstavljaju početak i kraj čvrsto zamišljenih struktura pomoću kojih povjesničari onda lakše nešto i objašnjavaju. O tome kada počinje „moderno“ ratovanje i zašto baš tada odnosno tim događajem, pozabavio se Dinko Odak u novoj knjizi Razvoj modernog ratovanja od 1861. do 2020- ih (2022., Despot infinitus). Dinko Odak diplomirao je politologiju, smjer međunarodnih odnosa, na Fakultetu političkih znanosti, a niz godina objavljivao je članke na Hrvatskom povijesnom portalu, u zborniku Janković (2017.) i časopisu Vojna povijest (2022.). Ova knjiga njegov je veliki doprinos, a u nastavku će, redom po poglavljima, biti iznesen njen prikaz.
U uvodnom poglavlju, kako i sam naslov kaže (Kako i zašto?, str. 7–8), autor navodi kako je došlo do ove knjige, i koji je njezin cilj. Osim toga, u tom uvodnom poglavlju iznesena je i ključna ideja same knjige, koju ću prenijeti citatom: „Ratovi i kampanje koje dajem kao primjere služe ilustrativno i nije mi bila namjera davati povijesni prikaz tih događaja. Jedinu sam iznimku napravio u slučaju Američkog građanskog rata, prvog modernog oružanog sukoba, tijekom kojeg je došlo do naglog razvoja bojne tehnologije i novih načina ratovanja, novog pristupa strategiji, ratnoj ekonomiji, logistici i milijardi ostalih sastavnih dijelova fenomena koji zovemo moderni, suvremeni rat. Iz tog sam razloga dao nešto širi povijesni kontekst tog sukoba, jer on predstavlja diskontinuitet u vojnoj misli i praksi u odnosu na prethodne novovjekovne oružane svađe. Američkim građanskim ratom započelo je novo doba industrijskog ratovanja koje će potrajati narednih 140 godina – do terorističkog napada na njujorški WTC 11. rujna 2001. godine, kad ovaj fenomen doživljava korjenitu promjenu u smjeru postindustrijskog shvaćanja i filozofije rata.“ (str. 7). U tom citatu autor je već i neizravno objasnio naslov knjige (Razvoj modernog ratovanja od 1861. do 2020-ih), budući da Američki građanski rat, koji autor očito vidi kao prekretnicu u pristupu ratu, počinje 1861. godine.
Poglavlje Umjesto predgovora (str. 9–12), također uvodno, nastoji ukratko definirati rat, ali i navesti vrste ratova. Autor prilaže i određene citate (Fridrika II. Velikog, Sun-Cua) kao pomoć u definiranja ratova, a ovim poglavljem idejno upotpunjuje prethodno izneseni citat iz prethodnoga poglavlja, navodeći kako je Američki građanski rat prvi veliki protoindustrijski sukob, koji je označio prekid s tradicijom i uvođenje novoga tehnološko-industrijskog faktora u jednadžbu, što je rezultiralo promjenom čitave paradigme ratovanja. Tu je industrijska revolucija pomogla u prevladavanju ljudskih fizičkih ograničenja, promijenila shvaćanja geografskih domašaja i potpuno izmijenila narav rata u njegovu zanatskom i teoretskom dijelu (str. 9–10). Dakle, u razmatranju problematike „modernog rata“ neophodno je, prije svega, u širem kontekstu, imati u vidu industrijsku revoluciju i njene doprinose.
U prvom „pravom“ poglavlju, Prekid s tradicijom – Američki građanski rat (1861–1865) (str. 13– 22), autor, dakle, obrađuje Američki građanski rat slijedom svega prethodno navedenoga u uvodima, a od „zanimljivih“ stavki kojima je još moguće upotpuniti osnovnu ideju knjige, valja izdvojiti da su se tijekom Američkog građanskog rata kristalizirali i neki novi momenti samog ratnog zanata (poljske fortifikacije – rovovi, zemunice, podzemna skladišta streljiva – koje su postale uobičajene, obilne topničke pripreme uoči navale na neprijateljsku liniju postaju standardne, podzemno miniranje protivničkih rovova započelo se primjenjivati u dugim opsadnim bitkama, manevar željeznicom i njezine logističke mogućnosti te pomorska blokada i gusarski rat protiv oceanske trgovine postaju nezamjenjivi strateški alati) koji će se primjenjivati i u Prvom svjetskom ratu (str. 22). Ovdje autor prvi puta u konkretnim primjerima počinje zaokruživati osnovnu ideju s početka knjige, iznesenu u citatu iz uvodnoga poglavlja.
Poglavlje Tehnološko-industrijski razvoj i ratovanje (str. 23–42) autor započinje tezom kako je parni stroj omogućio čovjeku prevladavanje snage svojih i životinjskih mišića i nestalnosti pogona vjetra, što je onda mornarima i vojnicima otvorilo čitav spektar novih strateških pitanja i koncepata. Funkciju parnoga stroja kasnije su samo, dakako, preuzeli i unaprijedili efikasniji dizel i benzinski motor (usp. str. 23). U ovom poglavlju autor poseban naglasak stavlja i na važnost željeznica, a u nizu primjera o tome kako je tehnološko-industrijski razvoj povezan s modernim ratovanjem, ovdje će se prenijeti onaj iz Prvoga svjetskog rata, kad se zakotrljao njemački napad na Francusku preko Belgije, i kada je, kako autor slikovito navodi, 550 vlakova dnevno prevozilo i prehranjivalo pet terenskih armija prvog ešalona. U prvih 20 dana rata, željeznicom su Nijemci transportirali oko 2 milijuna vojnika, 118 000 konja i oko 400 000 tona materijala, što je, prema sudu autora, dotad bio neviđen pothvat (str. 23–25). Važnost željeznica pokazala se već i u Američkom građanskom ratu (usp. str. 19), a osim željeznica, tu je još niz drugih tehnološko-industrijskih inovacija vezanih uz moderno ratovanje, i niz slikovitih primjera o tome koliko su oni zapravo bitni za tijek borbi, iako mi možda o tome nikada nismo ni razmišljali. Riječ je, dakako, i o oružju – primjerice, tijekom Prvog svjetskog rata, tada već standardni brzometni karabin, dobiva društvo strojnice, koja se pokazala kao izvrsno obrambeno oružje koje je u stanju oboriti ogroman broj neprijatelja, a također primjera radi, prvoga dana Bitke na Sommi, Britanci su, prvenstveno zbog njemačkih mitraljeza, imali 60 000 gubitaka, od kojih 20 000 poginulih (str. 33).
Poglavlje Geopolitika, strategija, operativna umjetnost i taktika (str. 43–58) bavi se prvo razglabanjem novih pojmova koji su uvedeni u vojnu terminologiju (geopolitika, strategija, operativna umjetnost i taktika), a nakon toga ih nastoji oslikati u nizu primjera. Prema definicijama autora, geopolitika je znanost koja analizira ekonomske, društvene, političke i povijesne odnose u sprezi s geografijom, a korisna je u shvaćanju i proučavanju političke i vojne strategije (usp. str. 43). Strategija je, u svom najužem značenju, vještina vođenja rata po karti, na čitavom ratištu (usp. str. 47). Taktika je niža razina od strategija ali podjednako važna, a bavi se upravljanjem bojnim formacijama u direktnoj borbi na terenu. Ona proučava i poučava tehnike i postupke uporabe različitih elemenata raspoloživih snaga za izvršavanje zadataka poput obrane, napada, gonjenja, povlačenja i drugih (usp. str. 47). Operativnu umjetnost uveo je Napoleon u vojnu terminologiju, i tada se, kad je uvedena, kao pojam zvala velika taktika, a velikom taktikom Napoleon je smatrao manevriranje korpusima svoje armije (kojih je bilo 5-7 u svakom danom trenutku). Operativno umijeće je karika između strategija (raspoređivanja i vođenja kampanja u vremenu i prostoru s ciljem pobjede u ratu) i taktike (raspoređivanja i vođenja snaga u borbi s ciljem pobjede u boju), a bavi se planiranjem i vođenjem kampanja u obliku manevra i logističke potpore velikih operativnih formacija – divizija, korpus, armija, grupa armija – koje se pozicionira na najpovoljniji način za pobjedu u pojedinačnom boju (str. 48–49). Primjera radi iz ovog poglavlja, Velika Britanija koja je, spletom povijesnih procesa bila stvorila globalno kolonijalno carstvo i jednu od najvećih svjetskih trgovačkih i ratnih flota za njegovo održavanje, imala je strateški pristup ratu koji je postao prvenstveno pomorsko-ekonomski, a ogromna britanska flota imala je trostruki zadatak: (1.) provoditi pomorsku blokadu protiv kontinentalnog neprijatelja i ugušiti njegovo trgovinu s neutralnim prekomorskim zemljama, (2.) štititi svoju trgovačku flotu i (3.) držati odrede linijskih brodova spremnima potući protivničku flotu, usudi li se ova upustiti u odlučujuću bitku (usp. str. 49).
Poglavlje Totalni rat (str. 59–76) temelji se na istoimenom pojmu koji je u također istoimenoj knjizi oblikovao Erich Ludendorff, proslavljeni njemački general iz Prvog svjetskog rata. Totalni rat vodi se svim raspoloživim ljudskim i materijalnim sredstvima sukobljenih strana, na njihovu cjelokupnom teritoriju i akvatoriju, ili prema riječima Ludendorffa: „Totalni rat nije usmjeren samo protiv oružanih snaga, već i direktno protiv naroda“ (usp. str. 59). Kao posebne kategorije totalnog rata, u posebnim potpoglavljima ovoga poglavlja autor je obradio još atomski rat (str. 67–71), kemijsko ratovanje (str. 71–74) i biološko ratovanje (str. 74–76). Od primjera totalnog rata, ovdje ću prenijeti Korejski rat, koji možda na prvu asocijacijom se takvim ne čini, no kada se u obzir uzmu neke činjenice (usporedba broja poginulih vojnika, oko 850 000, s brojem poginulih civila, 1,5-2,5 milijuna, da su obje strane ciljano i namjerno izvodile zločine protiv civilne populacije, da su Južnjaci poubijali, uglavnom bez suđenja, gotovo 100 000 osumnjičenih komunističkih suradnika i agenata, da su Sjevernjaci pri okupaciji južnokorejskog teritorija ubijali redom svakog s religijskim, ili svjetovnim obrazovanjem, kako bi zatrli svako sjeme otpora, zatim obilno razaranje infrastrukture – podaci za Južnu Koreju kažu da je bilo uništeno 43 % industrije, 41 % energetskih postrojenja i 50 % rudnika, te 1/3 stambenih objekata, (usp. str. 61) onda je moguće govoriti o totalnom ratu.
Poglavlje Asimetrično ratovanje (str. 77–100) odnosi se na onaj rat između dviju brojem, kvalitetom, ili strateškim razmišljanjem neusporedivih grupacija, a asimetrično ratovanje obuhvaća i aktivnosti poput subverzije, terorizma, gerilskog rata, pa i organiziranog kriminala, koje mogu biti i zasebni načini vođenja ratnih operacija u najširem smislu (usp. str. 77). Primjer dugotrajnog asimetričnog sukoba je koalicija zapadnih snaga protiv talibanskih boraca u Afganistanu, koji je nakon više od desetljeća i pol intervencije završio povlačenjem saveznika (str. 79). Primjer asimetričnog sukoba je i iz ljeta 2006., između izraelskih oružanih snaga i vojnog krila libanonskog Hezbolaha, izvrsno treniranog i opskrbljenog u pješačkom lakom i teškom naoružanju, ali bez zrakoplovstva, a koji je zahvaljujući hrabrosti i kompetenciji šijitskih vojnika, te verziranosti njihovih zapovjednika u naprednim pješačkim taktikama izvrsno prilagođenih geografiji bojišta, uspio Izraelcima stvoriti znatne probleme (str. 79). U sklopu poglavlja asimetričnog ratovanja, autor još obrađuje gerilski rat (str. 81–85), sukobe niskog intenziteta (str. 86–90), terorizam (str. 90–97) i mirovne operacije (str. 98–100). Preporuke radi, asimetrični rat uvelike je obradio i Nikola Brzica u knjizi Suvremeno ratovanje. Asimetrični i hibridni rat u teoriji i praksi (2022.), također izdanoj u nakladi Despot infinitusa.
Poglavlje Proxy ili rat preko posrednika (str. 101–103) iduće je poglavlje u nizu, a prema riječima Dwighta Ikea Eisenhowera, proxy rat okarakteriziran je kao najjeftinije osiguranje na svijetu (usp. str. 101). Drugim riječima, rat preko posrednika oblik je oružanog sukoba dviju država odnosno grupa unutar jedne zemlje, ili ne-državnih aktera protiv legalnih vlasti neke zemlje, započetog na inicijativu ili u korist treće strane (str. 101). Iz ovog kratkog poglavlja izdvojit ću jedan primjer tragičnog proxy rata koji se zbio između 1981. i 1990. godine u Nikaragvi, gdje su ljevičari Sandinisti godine 1979. maknuli s vlasti diktatora Anastasia Somozu i osnovali revolucionarnu vladu, a dvije godine kasnije bili su uvučeni u dugotrajni građanski rat s Contrasima pomaganima od SAD-a (str. 101).
Kibernetički rat, kako glasi i naslov idućeg poglavlja (str. 105–109), prvenstveno je usmjeren na kontrolne sustave i kompjutorske mreže protivnika (str. 105). Digitalizacija ratovanja i nama je vjerojatno jedna od bližih asocijacija na spomen modernog ratovanja i tehnologije i tome je, dakle, posvećeno iduće poglavlje. Poznati primjer iz ove kategorije ratovanja je kada je Edward Snowden, sistemski administrator američke Nacionalne sigurnosne agencije (National Security Agency, NSA) raskrinkao masovno američko špijuniranje savezničkih država (str. 106).
Hibridni rat, kojemu je posvećeno iduće poglavlje (str. 111–116), prema riječima autora spaja uporabu konvencionalnog i nekonvencionalnog ratovanja u svim njihovim kombinacijama, modalitetima i mogućim razinama intenziteta. Hibridni rat može biti dopuna klasičnom ratu, s ciljem potkopavanja političkih, vojnih i gospodarskih snaga protivnika, kao i borbenog mu morala. Može se provoditi kombinacijom diplomatskih i gospodarskih pritisaka, kontraobavještajnih i obavještajnih aktivnosti, terorizmom, sabotažom, dezinformacijom i bezgraničnim brojem drugih metoda, ograničenih jedino maštovitošću njihovog prevoditelja (usp. str. 111). Raniji primjer sukoba Izraelaca i Hezbolaha je primjer hibridnog rata – sama bojna djelovanja bila su dijelom konvencionalna, dijelom gerilska, bila su praćena obostranom dezinformacijskom i propagandnom kampanjom, a iako su ratne operacije završile neriješeno, s velikim gubicima obje vojske, Hezbolah je, izvrsnom primjenom informacijskih tehnika i tehnologija, stvorio dojam teškog poraza Izraelaca i odnio veliku pobjedu u percepcijskoj kampanji (str. 115)
Organizirani kriminal (str. 117–120) tema je narednog poglavlja, a ovdje na početku autor nije donosio neku posebnu definiciju tog istog pojma. Kao primjer organiziranog kriminala odnosno onog na što se konkretno u ovom poglavlju misli, ovdje ću izdvojiti primjer Meksika, u kojem je organizirani kriminal ugrozio sigurnost zemlje i u kojem meksičke vlasti ratuju protiv narkokartela još od 2006. godine. Tu je riječ o asimetričnom sukobu u kojem 250 000 meksičkih vojnika i 35 000 saveznih policajaca vodi borbu protiv više od 100 000 vojnika narkokartela, a od 2006. do 2019. taj je rat odnio živote više od 4500 pripadnika sigurnosnih snaga, oko 12 500 pripadnika kartela, a još ih je 8500 osuđeno i zatvoreno (str. 119).
Budući da su politika i rat dobrim dijelom u službi ekonomije, kao i da ekonomija ovisi o dostupnosti primarnih sirovina i energiji (usp. str. 121), iduće poglavlje autor je naslovio kao Kontrola strateških sirovina (str. 121–129). A o tome kako se značaj kontrole sirovina odnosi na rat, zorno prikazuju primjeri u nastavku. U Drugom svjetskom ratu američki oklopni bataljun trošio je oko 48 000 l nafte na stotinu kilometara, a razvikani njemački tenk Tiger je u vožnji cestom trošio 4,3 l benzina po kilometru, dok je potrošnja na terenu po kilometru iznosila 6 litara i 7 decilitara. Izbijanje rata 1939. godine i nestanak prekomorskih izvora nafte je Njemačkoj, koja je sve zapravo pokrenula, uvelike naštetilo, budući da je oko 60 % svojih potreba za naftom pokrivala uvozom (str. 124). Industrijska proizvodnja, kojoj je posvećeno iduće poglavlje (Industrija u suvremenom ratu, str. 131– 139) važna je jer samo zahvaljujući njoj moguće je naoružati, uzdržavati i pokretati ogromne i milijunske armade (usp. str. 131). A veliki sukob Njemačke i SSSR-a primjer je odlučujuće prevage veće proizvodnje, budući da su Sovjeti uspjeli pronaći nekoliko solidnih i dobro balansiranih oružja te ih masovno proizvoditi u velikim količinama, što, iako je čudno, Njemačka nije mogla pratiti. U pozadini toga bio je banalan odgovor – SSSR je to uspio zahvaljujući kupovini američkog znanja i tehnologije (usp. i vidi više na str. 131).
Iduće poglavlje posvećeno je logistici (str. 141–147), znanosti koja se bavi oskudnim resursima na terenu i koja proučava organizaciju pokreta, smještaja i opskrbe postrojba (usp. str. 141). Kao primjer važnosti logistike, tijekom Američkog građanskog rata, od 1863. godine nadalje, konfederacijske su armije opstajale na sve tanjim porcijama, dok je sjevernjačka vojska bila fantastično hranjena, uvelike zahvaljujući pogodnim uvjetima za naglu ekspanziju stočarstva na području danas poznatom kao srednji zapad SAD-a. Dok je s jedne strane južnjačka vojska nedostatkom materijala i opreme bila prisiljena na improvizaciju, s druge je sjevernjačka bila opremljena svime što je modernoj oružanoj sili potrebno za opstanak na terenu, od pušaka, streljiva i topova, preko telegrafske žice i aparata, do sofisticirane inženjerske opreme (str. 141). Tu je i primjer luke Antwerpen iz Drugog svjetskog rata, kada ju je britanski feldmaršal Bernard Montgomery zauzeo sa svojim trupama, a koja je inače sama mogla pokriti 50 % savezničkih opskrbnih potreba. Nakon osvajanja, Montgomery je napravio grešku i dopustio svojim trupama opuštanje, umjesto da ih pošalje na čišćenje ušća rijeke Schelde od postrojba njemačke 15. armije, usprkos tome što ga je i dan prije oslobođenja Antwerpena admiral Bertram Ramsay izvijestio kako će luka biti potpuno neupotrebljiva dokle god Nijemci drže položaje uzduž šezdesetak kilometara dubokog ušća kojim se mora proći do belgijskog grada (usp. str. 146).
Poglavlje Medicina (str. 149–154), s naglaskom na vojnu medic[1]nu odnosno granu medicine koja se bavi rješavanjem specifičnih zdravstvenih problema i rizika vezanih uz osobe zaposlene u oružanim snagama (usp. str. 149), iduće je u nizu. Tu bi se mogao izdvojiti sulfanomid, nešto stariji antibiotik, kojim su njemački i saveznički vojnici bili opremljeni, a koji je otkriven zaslugom Gerharda Domagka 1932. godine. U Velikom ratu su, primjerice, američke oružane snage imale oko 50 000 umrlih od bolesti, a u Drugom svjetskom ratu je među dvostruko više mobiliziranih od bolesti umrlo svega 1265 vojnika i mornara, što je prvenstveno moguće zahvaliti sulfa-lijekovima (usp. str. 152).
Uz pitanja rata neizostavno se vezuju i ljudska prava, kao i, nažalost, zloupotrebe, što je autor razmotrio u dvama posljednjim „pravim“ (ne računajući uvodna dva) poglavljima (Razvoj humanitarnog prava, str. 155–161; Neke od zloupotreba rata, str. 163–170). Nakon toga slijedi autorov zaključak (str. 171–174), u kojem je ponovio ključne stavke iz knjige, te tehnički dijelovi (Kronologija spominjanih sukoba, str. 175–176; Pojmovnik – imenik, str. 177–186; Literatura, str. 187–192 i Bilješka o autoru, str. 193).
Godina 2022. definitivno je uvelike aktualizirala tematiku modernog i suvremenog ratovanja u hrvatskoj historiografiji, jer osim knjige Dinka Odaka, objavljena je i ranije u tekstu spomenuta knjiga Nikole Brzice Suvremeno ratovanje. Asimetrični i hibridni rat u teoriji i praksi, također u nakladi Despot infinitusa. Svi mi razmišljamo, uz obilje vlastitih asocijacija, o modernom ratovanju, a često su nam danas i glave bombardirane raznoraznim vijestima o „novoizbijenom“ sukobu i napetostima „u toj i toj zemlji“. No takve sukobe i napetosti treba obraditi i sa stručnog i znanstvenog stajališta, a upravo su nam to u istoj godini podarili Odak i Brzica. Iako ovdje nije bilo puno riječi o knjizi Brzice, imam dojam da je nemoguće pisati recenziju o Odakovoj knjizi, a ne povući pritom paralelu i s knjigom Brzice. Obje knjige naginju, dakle, istoj problematici, no dok je Odakova knjiga pisana nešto „jednostavnijim“ rječnikom, uz sažete, ali svakom jasne definicije, podjednako vrijedna knjiga Brzice zaista je opsežna studija, pisana možda za uži znanstveni krug čitatelja. Odakova knjiga obiluje nizom kratkih ali slikovitih primjera, a kako se i voli reći – „na primjerima se najbolje uči“. Odakova knjiga naginje raspravljačkoj prirodi, gdje je različite činjenice moguće uzeti u obzir i različito zaključiti, gdje je praktički nemoguće izbjeći promišljanje o tome „što bi bilo kad bi bilo?“, gdje autor sigurno bar u nekom trenutku čitatelju skrene pažnju na nešto o čemu čitatelj, pa i zaljubljenik u problematiku, sigurno nije nikad prije razmišljao, ali i koja, prije svega, širi čitateljevo obzorje, produbljuje kritičko mišljenje i potiče promišljanje o samoj problematici. Knjiga skreće pozornost i na „nepoznato o poznatom“, odnosno nastoji propitati i određena uvriježena mišljenja, što će zorno pokazati sljedeći primjer: „Bitka na Marni poznata je po savezničkom korištenju tada najmodernijeg prijevoznog sredstva – automobila. Da bi što brže na položaj doveo pojačanja potrebna za kontranapad, francuski general Gallieni naredio je rekviziciju 630 pariških taksija, koji su prevezli na bojište 3000 ljudi iz sastava 7. divizije. Dok su taksiji krcati umornim, često usnulim vojnicima vozili ulicama pariških predgrađa, neki je glas upitno doviknuo: 'Ranjenici!?', a iz automobila u prolazu začuo se drugi glas: 'Ne. Sedma divizija iz Pariza, ide na frontu.' Iz te se epizode razvio mit o 'taksiju s Marne' i priča o tome kako su oni spasili Pariz. To je, naravno, daleko od istine, jer su prevezli samo jednu pukovniju, iako se ne može i ne smije umanjiti i njihov prilog toj važnoj pobjedi Antante i najava sve veće uloge motornih vozila.“ (str. 25). To je ujedno i pristup problematici kojem bi novija historiografija nadalje trebala težiti, ali i iz osobnog iskustva, usudim se reći da sve više teži. Knjiga sadrži i autorove poučne prosudbe („Naposljetku, uza sav trud i obilno trošenje novca poreznih obveznika, znanstvenici neke nacije mogu pružiti svojim oružanim snagama samo kratkotrajnu prednost, jer će se neprijatelj požuriti pronaći zaštitu i protuoružje“, (str. 41), ali knjiga ukazuje i na svu širinu aspekata vojne povijesti, te će ovime nesumnjivo zaintrigirati i novu publiku. S obzirom na to da je i u novom kurikulumu za nastavni predmet povijesti za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj (NN 27/2019 (557)) jedna od domena i „znanost i tehnologija“, knjiga je i kvalitetna dodatna literatura za nastavnike jer odlično tu domenu upotpunjuje, a time i kvalitetna podloga za popularizaciju povijesti i promišljanja o njoj i među najmlađim naraštajima. Bez obzira što knjiga donosi „samo najosnovnije“ o nizu problema i stavki iz modernog ratovanja, 94 citirane bibliografske jedinice ukazuju na temeljitost i napor za kojim je autor posegnuo prilikom pisanja ove knjige, kao i na to da stručnosti u njoj neće izostati. U tom pogledu, knjiga je odlična osnovna i polazišna točka svakome tko se odluči istraživati moderno ratovanje. Knjiga ima još obilje stavki i zanimljivosti koje bi se dale izdvojiti, ali vjerujem kako je i ovdje već donesen čitav niz onih koje će čitatelja nagnati da zaviri u njene korice.