Na području Novigrada tijekom veljače 1993. pristigla je Taktička grupa 2. GBR. Doktor Tonći Soža bio je načelnik saniteta i zahvaljujući prethodno dobro uređenoj organizaciji saniteta i evakuacijskih putova sa svojim medicinskim ekipama odradio je veliki posao u zbrinjavanju ranjenika. Iako je poslije okončanja rata doktor Soža radio na psihosocijalnom zbrinjavanju traumatiziranih branitelja, priznaje kako je upravo borba u zadarskom zaleđu njemu osobno nanijela traume koje nosi i danas. „Sanitetsko osiguranje akcije Maslenica bilo je teško i specifično zato što smo sve ranjenike desno od Novigradskog mora na liniji Novigrad-Paljuv evakuirali po liniji razdvajanja. Sanitetskim vozilom dolazili smo ispred naših rovova i dok bi se vozač saniteta okretao sa sanitetskim autom, medicinski tehničar i ja bi izletili iz auta s nosilima, pokupili ranjenika, što prije ga stavili u auto te što prije napustili samo mjesto događaja. Tijekom vožnje smo im pružali medicinsku pomoć, zaustavljali krvarenje, otvarali venske puteve, imobilizirali…Lakše ranjene smo ostavljali u Gajinama gdje je bio sanitetski tim pričuvnih postrojbi, a teže ranjene smo direktno vozili prema zadarskoj bolnici. Posebno su bile opasne evakuacije ranjenika s novigradskog „platoa“ jer je tamo neprijatelj imao položaje kao na dlanu. Često smo zastajkivali na putu tijekom vožnje do ranjenika, izašli bi iz sanitetskog automobila i sakrili se uza zid novigradskog groblja dok ne padne nekoliko granata, te nastavljali dalje.
Događale su se katkad i bizarne scene, barem iz perspektive ratnog saniteta. Mi ranjenike nismo prihvaćali u pozadini, mi smo išli po njih na samu crtu. Dapače, jednom prilikom kada smo išli po ranjenika, na putu prema „platou“ molili smo tenkiste iz 4. gardijske brigade da nas puste ispred sebe, da brže stignemo na intervenciju, te smo ispred tenkova nastavili do „platoa“. Do Maslenice smo svojim ranjenicima prilazili s leđa, a u ovoj akciji smo zbog specifične situacije bili prisiljeni dolaziti po njih po liniji razdvajanja. Bili smo stalno u opasnosti jer su sve komunikacije bile granatirane od strane neprijatelja. Osim toga, na cestama smo nailazili na raznorazne prepreke, od stabala, odlomljenih grana stabala, tenkovskih gusjenica, tenkovskih čahura, rupa od granata…Jednom prilikom, kad smo išli zbrinjavati ranjenika između Novigrada i Paljuva, neprijatelj mi je oštetio s gelerom prednju stranu auta, izbušio obadvije gume, tako da smo ostali u ničijoj zoni sa ranjenikom. Onda je druga sanitetska ekipa, „ekipa B“, došla po nas kako bi nas izvukla. Naime, sanitetsku desetinu podijelili smo u dva tima: „Tim A“: vozač, medicinski tehničar i doktor i „Tim B“: dva tehničara i vozača. Ja sam kao doktor bio u „Timu A“ i ako je netko bio ranjen dok sam ja bio na intervenciji, onda je slijedeću intervenciju preuzeo „Tim B“. Zbog vrlo riskantnih intervencija, kasnije nam je zapovjednik pomogao na način da nam je za izvlačenje ranjenika dodjelio BVP, a na kraju akcije smo dobili i sanitetsko oklopno vozilo, što je također neobična pojava za djelovanje ratnog saniteta, ali situacija kod Novigrada bila je ekstremna.
U ovoj bitki bilo je dosta teških ranjenika s ustrijelnim ranama glave, grudnog koša, trbuha. Bilo je i lakših kod kojih su ozlijeđeni gornji i donji ekstremiteti. Obzirom na ranija iskustva, znao sam da neki ranjenici s opsežnim ranama neće preživjeti ako ih i dovedemo žive do bolnice, jer bi to bilo čudo. Ali smo sve činili da se čudo dogodi. Takvi ranjenici s opsežnim ranama, nisu bili pri svijesti i kod njih se na terenu nije moglo puno napraviti… Brojke same za sebe govore koliko su bitke bile teške. U obrani Novigrada život je izgubilo 70-ak branitelja. Samo iz moje postrojbe u ta dva tjedna pakla poginulo je 5, a uglavnom teže ili lakše je ranjeno 66 pripadnika Taktičke grupe 2. gardijske brigade, što dovoljno govori o intenzitetu bitke i potrebi za intervencijama saniteta. Meni osobno je ovaj teren bio najgori! Zato što smo svaki dan nekoliko puta riskirali svoj život. Svaki izlazak na cestu je bio pogibeljan. Kretali smo se cestovnim komunikacijama, koje su kontinuirano bile pod neprijateljskom vatrom. Nigdje niste bili sigurni, čak kad bi i napustili Novigrad s ranjenikom te se vozili se prema Gajinama pa i dalje, a s obzirom da je cesta uz more, gledali smo kako desno od nas padaju granate u more. Kada smo se vratili na ratište Banovine, bili smo toliko „bahati“ i štopali smo vrijeme za koliko ćemo stići do ranjenika, jer smo ponovo ranjenicima prilazili s leđa, što nam je nakon „Maslenice“ bilo jednostavno i lako“.
Iz još jednog važnog razloga prava je šteta što je uloga ratnog saniteta zanemarena. Naime, sanitetske ekipe su činile i žene, čiji su životi također bili izloženi pogibelji. Svjedočanstva branitelja kazuju kako žene po iskazanoj hrabrosti nisu nimalo zaostajale za muškim kolegama, naprotiv. Na smjeru napada 4. GBR prema Kašiću, ranjenike je sanirala medicinska ekipa kojoj je na čelu bila dr. Vesna Ramljak Ušljebrka. „U vojarni Šepurine odvijale su se intenzivne pripreme za akciju „Maslenica“. Ja sam oformila ambulantu, upoznala se s djelovanjem tenkova i oklopnih vozila. Po prvi put nam je bilo dodijeljeno oklopno vozilo za sanitetske intervencije na terenu. Vježbali smo saniranje ozljeda i zbrinjavanje ranjenika u tim skučenim „limenim konzervama“. Razlika između sanitetskog automobila i BOV-a je velika jer sanitetsko vozilo je predviđeno i opremljeno za sanitetske intervencije. BOV je skučen, nizak, osjećaš se kao u konzervi, nema prozora, ima dvije klupe postranice, jer je predviđen za prijevoz vojnika. Mi bi nosila stavili po sredini na pod tako da je intervencija oko ranjenika bila otežana, infuzija bi se držala rukama, sve druge medicinske intervencije su bile nemoguće, sve do prihvatne ambulante…
U popodnevnim satima 21.siječnja 1993. godine, u potpunoj tajnosti krenula je Oklopna bojna iz Šepurina sporednim cestama na područje Rupalj-Grgurice. Nikada neću zaboraviti taj psihološki osjećaj nadmoći kojeg je pružala vožnja u ambulantnim kolima na kraju kolone tenkova i oklopnih vozila od čije je buke motora odzvanjalo nebo i zemlja. Bio je to za mene prizor kao iz američkih filmskih ratnih spektakala. Mario, Joško i ja smješteni smo na prvoj crti u napuštenoj kući u Alićima koja je dodijeljena sanitetu…Te noći prije akcije, svejedno koje, uvijek su duge, pune nervoze i strahova što će donijeti sutrašnji dan. Kratili smo ih zadnjim provjerama naših torbi za medicinske intervencije, proučavajući karte naše zone intervencije, pamteći šifre za naš poziv, provjeravali napunjenost „motorola“…Napokon je svanulo jutro 22. siječnja 1993. godine. Gusta magla je obavila cijelo područje te je početak akcije odgođen za nekoliko sati…Biti liječnik OMB-a za vrijeme napadnog djelovanja ovakvog intenziteta bilo je neizvodivo jer su oklopne satnije bile raštrkane po cijelom terenu, uz pješačke bojne. Moj tim je pripao zoni djelovanja 3. pješačke bojne pod zapovjedništvom Joze Šerića na pravcu: Zeleni hrast-Islam Latinski-Kašić-Smilčić. Naša sreća što za medicinske intervencije imamo oklopno vozilo kratko je trajala, jer u prvim satima akcije stradalo je oklopno vozilo zapovjedništva OMB, zajedno s zapovjednikom Andrijom Matijašem od protutenkovske mine i najlogičnije je bilo uzeti oklopno vozilo sanitetu. Mario, Joško i ja ponovno smo ostali samo s ambulantnim vozilom za intervencije… Sjećam se kad je to zapovjedno oklopno vozilo naletjelo na protutenkovsku minu, svi su zadobili uglavnom „blast ozljede“, koje su ignorirali i samo se prekrcali u novi oklopnjak i nastavili dalje. Ti momci iz OMB-a su bili stvarni junaci, jer neugodno je i samo sjediti i voziti se u tim „konzervama“, a kamo li ratovati… Otežavajuće je bilo što nismo poznavali teren, jer kad su napadna djelovanja, samo se napreduje na nove položaje. Za intervencije smo dolazili na dogovorene punktove, a dalje do ranjenika dolazili smo zajedno s gardistima na prve crte, nekad pod kišom granata i metaka, provlačeći se kroz šikare i porušene kuće. Zbrinuli bismo ranjenika, nosilima bismo ga donijeli do sanitetskih kola i dalje često pod djelovanjem granata vozili do glavnog saniteta brigade, odakle su se ranjenici trijažirali i vozili u zadarsku bolnicu. Teren je bio užasan, ravničarski, ispresijecan šumom i kršem, stalno si neprijatelju bio kao na dlanu. Posebno mi se u pamćenje urezala intervencija kada su vezom javili da se na grupu gardista uslijed topničkog djelovanja srušila kuća te da ima dosta ranjenih. Do nas je došao zapovjednik Željko Petko te nas odveo do mjesta događaja, uzvisine koja je bila pod stalnom topničkom paljbom. Tamo su nas dočekali prašnjavi i ranjeni momci na koje se srušila kamena kuća. Nigdje nije bilo zaklona i pravo je čudo što nas i više nije stradalo. Morali smo se izvući na malu zaklonicu da bismo uopće mogli pružiti pomoć ranjenima, a još nas je čekao put do sanitetskih kola te dalje do brigadnog saniteta… Sa svake intervencije vraćali smo se umorni i prestrašeni na naš položaj te smo s „motorolom“ u rukama čekali novi poziv za intervenciju i to je trajalo neprekidno do 27. siječnja. Kroz to vrijeme 4. brigada Imala je 9 poginulih i 54 teže i lakše ranjena pripadnika“.
Priču o ulozi saniteta valja zaključiti svjedočenjem člana medicinskih ekipa koje su zbrinjavale ranjene pripadnike specijalne policije na Velebitu. Krajem 1992. godine i početkom 1993. godine ustrojene su mobilne kirurško-anesteziološke ekipe, popularno zvane KAME. Zbog uvjeta ratovanja na Velebitu, trebalo je na samom terenu, tijekom teških hodnji, sanirati ozljede i rane, pripremiti ozlijeđene za daljnju evakuaciju. Ona je u ovakvim uvjetima mogla biti vršena samo putem helikoptera ka području Lukovog Šugarja gdje je bila smještena ratna bolnica „Šiška 2“.
U prvim danima trajanja operacije Gusar zbog meteoroloških uvjeta i topničkog djelovanja neprijatelja, ranjenici su na zbrinjavanje u Lukovo Šugarje, pa čak i u udaljeni Starigrad, nošeni na nosilima. Djelovanja pripadnika KAME prisjeća se ratni pripadnik ATJ Lučko, dr. medicine, Josip Mihaljević. Budući da je par dana prije početka akcije u Lukovo Šugarje došao veliki broj specijalaca, praćen njihovim domicilnim liječničkim ekipama, nametnula se potreba koordinacije djelovanja saniteta. Neposredno pred akciju specijalna policija je od Hrvatske vojske dobila dopuštenje za korištenje ratne bolnice „Šiška 2“, koja je smještena u dobro zaštićenom tunelu u Lukovom Šugarju. Načelno je određen koordinator mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa, iskusni kirurg – traumatolog, a bolnica je dodatno opremljena svim potrebitim materijalom, aparatima i uređajima za izvođenje složenijih kirurških operacija. Planirani su pravci izvlačenja ranjenika i prijevoz helikopterom do Lukovog Šugarja, a po stabilizaciji stanja ozlijeđenih daljnji transport u veće zdravstvene ustanove; u Rijeku, Zagreb i Zadar. Načelno je dogovoreno da se ustroje i kirurške prihvatnice na poziciji zaseoka Kneževići, Malo ili Veliko Libinje i Bukva i to u čvrstim objektima za koje se već unaprijed znalo da će biti granatirani. Daljnji transport ranjenika s ovih pozicija ovisio je o mogućnosti leta helikoptera ili o uspjehu operacije kojom bi se pod naš nadzor stavila komunikacija starom Alanskom cestom.
Mobilna kirurška ekipa PU zadarske pod vodstvom dr. Tihomira Dunatova oformila je kiruršku prihvatnicu u Kneževićima, dok se zbog nepostojanja čvrstog objekta odustalo od kirurške prihvatnice na Malom Libinju. Naime, KAME iz ATJ Lučko, pod vodstvom dr. Davora Huline, prvog dana akcije bile su na Velikom Libinju, pripravne pružiti svu kiruršku pomoć i stabilizirati ranjenika za daljnji transport. Na Velikom Libinju bilo je stacionirano naše topništvo, a jedini čvrsti objekt bila je kamena staja s trošnim krovom i tor za stoku. Kako je akcija napredovala, a crte bojišnice pomaknute naprijed, pravci evakuacije ranjenika s glavnog i prvog pomoćnog pravca djelovanja snaga specijalne policije vodili su prema Bukvi. Logično da nije bilo racionalno razvijati kiruršku prihvatnicu na Velikom Libinju, dok je Malo Libinje relativno blizu Kneževića, pa se dr. Hulina s ekipom 22. siječnja u večernjim satima vratio nazad u Kneževiće i priključio ekipi iz PU Zadarske.
Na Bukvi je pak bila raspoređena ekipa iz Zaboka. Većina postrojbi je zbog ograničenih mogućnosti helikopterskog prijevoza, ali i mogućnosti neprijateljskog otkrivanja većeg grupiranja naših snaga, do polaznih pozicija pješačila. Pješačili su ti momci nekoliko sati pod okriljem noći i pod punom ratnom opremom teškom više od 30 kilograma. Kao liječnik i pripadnik ATJ Lučko od svibnja 1991. godine dobro sam znao što me čeka u borbenoj operaciji, ali nipošto nisam pretpostavljao kakve surove uvjete moramo preživjeti u slijedećih nekoliko dana na planini Velebit. Ono što možete vidjeti iz preciznih topografskih karata (mjerilo 1:25.000) samo je putokaz u planiranom pravcu djelovanja, dok je stvarna situacija u borbi nešto sasvim drugo.
Na zadaću smo krenuli 21. siječnja 1993. godine u ranim jutarnjim satima. Pod punom ratnom opremom kroz Veliku Paklenicu pješačili smo nekoliko sati do Kneževića, te nakon kratkog odmora nastavili do Velikog Libinja. Tu smo prenoćili pod vedrim nebom. Bila je hladna, maglovita noć, prekrijete se vrećom za spavanje, a preko nje stavljamo šatorsko krilo koje je za nekoliko minuta na vlazi i hladnoći čvrsto kao rebrasti lim. Jasno je da sna nije bilo, vatra se nije smjela paliti. Nekoliko vrećica infuzije i plazma ekspandera te ampulirane analgetike nosio sam omotane oko vlastitog tijela kako se ne bi smrzli, a da ih po potrebi mogu odmah i upotrijebiti. Dio sanitetske opreme u većem ruksaku pomogli su mi nositi specijalci.
U rano jutro, još za mraka, 22. siječnja 1993. godine, na glavnom pravcu djelovanja, krenuli smo u koloni prema zadanom cilju – prijevoju Mali Alan. Hodamo jedan iza drugog jer je velika opasnost da naiđemo na minska polja. Vrlo brzo dolazi do oružanog kontakta. Na našu kolonu, na čistini prijevoja prema brdu Alanac, iz utvrđenog mitraljeskog gnijezda poviše i s desne strane otvara se rafalna vatra iz PKT-a. Bacamo se na kamenje, nema adekvatnog zaklona, meci i sitno kamenje fijuču oko naših glava, u bezizlaznoj smo pat poziciji. Tražimo navođenje topničke vatre neposredno po neprijateljskoj crti 50-100 metara ispred nas, a i po neprijateljskom mitraljeskom gnijezdu. Ne znam točno koliko je vremena prošlo, no naši minobacači bili su filmski precizni. Čudom, nitko od nas nije ranjen niti ozbiljnije ozlijeđen. Nastavljamo dalje pod udarom neprijateljskog topništva po našoj koloni, u svojevrsnom smo poluokruženju. Srećom uz samo nekoliko lakših ozljeda djelatnika ATJ stigli smo do Malog Alana. Zapovjedno smo zaustavljeni u daljnjem napredovanju. Naravno, tempo napredovanja u ovakvim surovim uvjetima planine Velebit rezultirao je i ozljedama. Par ozljeda sam sanirao u okviru raspoloživih mogućnosti, a jednog specijalca s teškom distorzijom skočnog zgloba sam prepratio u pozadinu. Kako je pješačenje trajalo par sati bili smo izloženi djelovanju topništva, a još mi je danas živa slika penjanja po kamenoj goleti kada je nekoliko granata palo 20-tak metara od nas. Nisam se niti bacio na zemlju jer zaklona nije bilo. Samo sam se prekrižio i nastavio hodati teškim, promrzlim i usporenim korakom. Očito je organizam već odavno potrošio sve zalihe adrenalina. Niti dvjesto metara dalje, dok smo hvatali dah naslonjeni na jednu gromaču, puščani metak koji je došao tko zna od kuda, rasprsnuo se o stijenu između naših glava. Opet čudom, srećom i Božjom pomoći nismo pogođeni.
Po dolasku smjene, ponovno kroz gustu maglu, preko Bukve, Velikog i Malog Libinja vraćamo se prema zaseoku Kneževići. Negdje na Malom Libinju sustižemo grupu specijalaca koji nose ranjenog pripadnika SJP „Poskoci“ Zadar, Ivicu Kapetanovića. Ivica je tijekom izviđanja na predjelu Bukve nagazio na protupješačku minu, teško je ranjen u nogu, otrgnuta peta, a gelera je bilo svuda po tijelu. Suborci iz „Poskoka“ su ga, noseći u šatorskom krilu, s uzvisine spustili do KAME iz Zaboka koja je bila stacionirana na Bukvi. Nakon previjanja dostupnih rana specijalci su ga potom par sati nosili na nosilima, jer nije bilo mogućnosti alternativnog transporta.
Naša ekipa nastavlja do „Suljina stana“ i Kneževića, a tamo nas čeka KAME iz Zadra: dr. Tihomir Dunatov i dr. Milan Dominis. Ponovno se previjaju i opserviraju rane, tlak je nestabilan unatoč infuziji fiziološke otopine i hemacela. Očito postoji unutarnje krvarenje, trebala bi radiološka obrada, ne postoje uvjeti za eksplorativnu laparotomiju, nemamo svježe krvi. Razmišlja se čak i o izravnoj transfuziji, pitamo tko je nula negativna krvna grupa. Zbog magle helikopter ne može letjeti, a uskoro pada i noć. Vremenska prognoza za sutra bila je nesigurna, a stanje Ivice zahtijevalo je žurno postupanje. Liječnici donose odluku da se na nosilima spusti do Starigrada. Koliko se sjećam, 12 pripadnika ATJ Lučko i SJP Poskoci iz Zadra nadljudskim naporima se cijelu noć spuštalo niz Velebit, da bi brodom preko Ražanca sutra ujutro Ivica stigao u zadarsku bolnicu gdje je operiran. Liječenje i oporavak trajalo je gotovo godinu dana, nakon čega se vratio u jedinicu u operativno dežurstvo.
Nakon tri dana odmora vratili smo se na teren. Helikopterom smo dignuti na Dušice, podno vrha „Sveto Brdo“. Ovaj put imali smo više tople odjeće, rezervne čizme, a ja sam spremio veliki drveni sanduk sanitetske opreme, volumena gotovo kubični metar. Ostavio sam to u jedinom čvrstom objektu – brvnari gdje je bio i agregat za punjenje baterija za „Motorole“. Spavamo na snijegu u malim narančastim ljetnim šatorima za dvije ili tri osobe. Ponovno je izuzetno hladno, temperatura do -20 stupnjeva, ali ovaj put ložimo vatru, šuma je oko nas, a imamo i motornu pilu. Sutradan snježna mećava, vjetar, helikopteri neće moći letjeti slijedećih 5 dana. Niti konji se ne mogu probiti do pozicija. Na isturenoj poziciji dogodio se oružani kontakt s neprijateljskom izvidničkom skupinom, bez posljedica po našu stranu. Uslijedilo je granatiranje po našoj poziciji iz haubica. Snijegom gasimo vatru, tražimo adekvatan zaklon. Slijedećih nekoliko dana iznova opet slična priča.
I tako smo na Velebitu proveli tri duge zime i dva ljeta. Slijedećih tjedana i mjeseci izgrađeni su čvrsti objekti, na četiri pozicije su oformljene stacionarne kirurške prihvatnice u kojima su se kontinuirano smjenjivale mobilne ekipe, opremljeni smo anesteziološkim aparatima za inhalacionu anesteziju, plinskim hladnjacima u kojima je čuvana krv, krvni derivati, cjepiva, antiviperni serum. U Lukovom Šugarju stalno su bile dvije kompletne kirurške ekipe smještene u „Blaževićevoj vili“, a bolnica „Šiška 2“ bila je u punoj funkciji.
MUP je formalno preuzeo ove objekte od HV-a 1994. godine. Planiranje broja potrebitog medicinskog osoblja, vrste i količine kirurške i sanitetske opreme, definiranje pravca izvlačenja ranjenika, zbrinjavanja i stabiliziranja za evakuaciju, odabira sredstva transporta i najbliže zdravstvene ustanove za definitivno zbrinjavanje u VRO „Maslenica“ bilo je vrlo kompleksno iz razloga širine bojišnice, disperzije postrojbi, nepristupačnosti terena, raspoloživosti i dostupnosti optimalnih transportnih sredstava kao i teških klimatskih uvjeta. Liječnici i tehničari koji su pratili postrojbe dali su izniman doprinos u zbrinjavanju ranjenika. Također, dodatna medicinska educiranost i osposobljenost dijela djelatnika specijalne policije kroz specijalizirane tečajeve za bolničara, a koji su i praktično usavršavanje prošli u kirurškim polikliničkim ambulantama s pripadnicima mobilnih ekipa, pokazala je punu opravdanost, poglavito u slučajevima brzog zaustavljanja vanjskih krvarenja i izvlačenja ranjenika. U samoj akciji zbog vrlo guste magle helikopteri praktički nisu mogli letjeti, a stara Alanska cesta nije u cijelosti stavljena pod naš nadzor. Stoga je većina ranjenih na nosilima s prve crte bojišnice na vrletima Velebita, uz nekoliko sati pješačenja po kozjim stazama, dopremana do Libinja, a najteži ranjenici koji nisu mogli čekati stabilizaciju vremena i mogućnost transporta helikopterom, nošeni su i dalje kroz kanjon Velika Paklenica sve do Starigrada. Ono što su liječnici mogli napraviti, u ovakvim uvjetima, nije bilo mnogo, ali je bilo od velike pomoći. Sve što smo mogli napraviti bilo je zaustavljanje krvarenja, često i peanima i vaskularkama koji su ostavljeni u rani i bandažirani, imobilizacija, osiguranje prohodnosti dišnih putova, otvoriti venski put te izvršiti analgeziju. Sve ostalo u prvih pet dana akcije naprosto je bilo neizvedivo!“.
Svjedočenja pripadnika sanitetskih ekipa koje su djelovale tijekom bitke za zadarsko zaleđe i Velebit uistinu su dramatična. U nadi da će njihova sjećanja potaknuti daljnja istraživanja, valja imati na umu razmišljanja dr. Josipa Mihaljevića o rezultatima koje je ratni sanitet polučio: „Uspješnost organizacije i funkcioniranja sanitetske potpore u surovim uvjetima Velebita, izvođenje hitnih i vrlo zahtjevnih kirurških intervencija u krajnje neadekvatnim improviziranim prostorima izazvala je divljenje međunarodnih stručnjaka vojne medicine i zasigurno će i nadalje biti predmetom mnogih stručnih i znanstvenih studija. Zdravstvene službe NATO-a pokušavaju dokučiti razloge zbog kojih je hrvatski model ustroja ratnog saniteta specijalne policije u Domovinskom ratu bio neusporedivo učinkovitiji od onoga tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Štoviše, statistički očekivana smrtnost najtežih ranjenika na hrvatskim bojišnicama bila je znatno niža, iako su u BiH bile nazočne kadrovski i tehnički znatno opremljenije međunarodne vojne snage koje su na terenu razvijale i poljske bolnice.
Tijekom Domovinskog rata više od 470 zdravstvenih djelatnika pratilo je pripadnike Specijalne policije MUP-a RH, od čega je bilo preko 70 žena. Dio njih je na Velebitu proveo više od 200 dana na borbenim terenima.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2014.