Valjda je svakom zaljubljeniku u povijesne filmove dugo najavljivani film Ridleya Scotta o Napoleonu, s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi, probudio zanimanje. Isto tako je nedvojbeno kako je u nekoliko mjeseci prije same premijere objavljeni foršpan najavljivao pravi spektakl iz radionice redatelja poznatog po odličnim uradcima sličnog žanra.
Ukoliko se sjetimo samo Gladijatora i uvodne scene bitke rimskih legija cara Marka Aurelija protiv Germana, koju kritičari i publika jednako hvale kao jedan od najboljih u povijesti, nadanja su se mogla i trebala pokazati opravdanima.
Nažalost, već u prvih pola sata filma jasno je kako je Scottova ideja o biografskom filmu o Napoleonu bila dobra, ali se je sama realizacija doslovno razlila na sve strane, bez stvarne ideje što se željelo prikazati i na koji način predočiti lik jednog od najenigmatičnijeg i najuspjelijih vojskovođa u svjetskoj povijesti. Prije nego što sam ga pogledao, francuski kolega, povjesničar, sarkastično mi je najavio film koji nema neke prevelike veze s Napoloeonom i trebalo ga je nazvati „Josephine“, čime bi prije ispunio svrhu. Dakako, bez namjere da raspravljam o kinematografiji samog filma, jer nisam filmski kritičar, premda mogu reći da su scene bitaka, poput Austerlitza i Borodina, vrlo lijepo odrađene vizualno, nekad uz veće, no češće uz manje uvažavanje povijesnih činjenica, sva ljepota onih nekoliko minuta foršpana zapravo je i sva ljepota cijelog filma. Zbog onih koji film još nisu imali prilike pogledati, neću zalaziti u detalje i ostavit ću svakome da donese osobni sud.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2024.