Tijekom Domovinskoga rata grad Pula i Istra dali su veliki doprinos u obrani Republike Hrvatske, činjenica o kojoj se jako malo zna i piše. Prva domobranska bojna “Pula” bila je prva takva postrojba iz Istre upućena na ličko bojište.
Nacionalna struktura pripadnika bojne angažiranih tijekom „borbene zadaće na ličkome bojištu“ bila je približna statističkim podatcima s popisa stanovništva općine Pula 1991. godine. Od ukupno 321 angažiranog domobrana bilo je 268 Hrvata, 15 Talijana, 14 Bošnjaka, 13 Srba, četiri Slovenca, tri Crnogorca, jedan Albanac, jedan Čeh, jedan Mađar te jedan Židov što je i činjenica koja govori u prilog tezi o nepostojanju građanskoga rata u Hrvatskoj.
Pored nacionalnoga sastava zanimljiva je i starosna struktura pripadnika 1. domobranske bojne “Pula” na ličkom bojištu. Zapovjedništvo bojne bilo je pro sječno staro 38 godina, 1. satnija 46 godina, 2. satnija 48 godina te 3. satnija 46 godina, dok je cijela bojna na ličkom bojištu bila prosječno stara 44 godine. Prva domobranska bojna “Pula” ustrojena je prema zapovijedi Vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga RH, dr. Franje Tuđmana od 30. travnja 1992. godine. Istoga su nadnevka ustrojene i druge domobranske postrojbe u Istarskoj županiji i to bojne: 2. domobranska bojna “Pula”, Domobranska bojna “Buje – Umag” te satnije: Domobranska satnija “Pazin”, Domobranska satnija “Labin”, Domobranska satnija “Buzet”, Domobranska satnija “Rovinj” i Domobranska satnija “Poreč”. Sve su navedene postrojbe ustrojene kao samostalne postrojbe u sastavu Operativne zone Rijeka, ustrojene 30. rujna 1991. godine, a kasnije su pripale Zapovjedništvu Zbornoga područja Gospić, potčinjene pomoćniku zapovjednika zbornoga područja za domobranstvo.
Prva domobranska bojna “Pula”, kao i 2. domobranska bojna “Pula”, bile se ustrojene u razini brigade, odnosno, kao osnovne združene jedinice pješaštva koje su bile spremne samostalno borbeno djelovati na bojišnici, u pozadini i na privremeno zaposjednutom području. Prvi zapovjednici 1. domobranske bojne “Pula” bili su Drago Struna - zapovjednik, Slavko Šetić - zamjenik zapovjednika i Mirko Bulić - pomoćnik zapovjednika za logistiku. Njihova se zadaća sastojala u ustrojavanju bojne, razduživanju odora bivše Teritorijalne obrane te u upoznavanju vojnika sa značenjem domobranstva i njegovim povijesnim razvitkom. Već su tijekom iste godine nastupile kadrovske promjene kada na čelo bojne stupa Edi Svich, čiju dužnost uskoro preuzima njegov zamjenik, satnik Slavko Šetić. Na dužnost zapovjednika, 1. ožujka 1993. godine dolazi gospodin Boris Ružić, koji tu dužnost obavlja do 13. rujna 1995. godine, kada zapovijedanje bojnom predaje natporučniku Eniu Petriću iz Labina.
Prema naputku ministra obrane vojni obveznici mlađih godišta usmjeravani su u popunu brigada Hrvatske vojske, dok su su obveznici starijih godišta uključivani u domobranske brigade. Tako su se i u 1. domobranskoj bojni “Pula” našli stariji vojni obveznici s područja Pule i okolice. Premda okupljeni u teškim uvetima kada je vladala nestašica oružja i odora Hrvatske vojske, uspjeli su izvršiti svoju prvu zadaću i izraditi planove za zaštitu vitalnih objekata za grad Pulu i Republiku Hrvatsku. Pored ove bojna je tijekom svoga postojanja imala još dvije glavne zadaće i to samostalno borbeno djelovanje na području na komu je ustrojena, ako isto bude izloženo ratnoj opasnosti ili borbenome djelovanju neprijateljskih snaga, kao i angažiranje na „prvoj paljbenoj crti“ na ličkom ratištu u zoni odgovornosti Zapovjedništva zbornoga područja Gospić, kome je ustrojbeno pripadala. Uskoro im je dio maskirnih odora stigao iz Zagreba, dok im je Zapovjedništvo zbornoga područja Gospić poslalo 200 pušaka M-48 koje su bile čuvane u mjesnim zajednicama i predstavljale su naoružanje nekadašnje Teritorijalne obrane.
Prema zapovijedi zamjenika zapovjednika Zbornoga područja, brigadira Rahima Ademija, o angažiranju 1. i 2. satnije na prvoj crti bojišnice ličkog ratištaa, 1. domobranska bojna, kao prva domobranska postrojba iz Istarske županije, dobila je borbenu zadaću u obrani domovine. Jedine probleme oko izvršavanja borbene zadaće Zapovjedništvu je predstavljala starosna dob vojnih obveznika. No i tom je problemu ubrzo doskočeno. Kako bi se lakše nosili sa zdravstvenim tegobama svojih obveznika, Zapovjedništvo bojne maksimalno je angažiralo osoblje pulske Medicine rada i Opće bolnice Pula. Zajedničkom suradnjom ustrojen je kvalitetan liječnički kadar koji je bojnu pratio tijekom njezinoga angažmana na ličkom ratištu.
Po dobivanju borbene zadaće u postrojbu je na mjesto pomoćnika zapovjednika za politička pitanja stigao i bivši pomoćnik savjetnika predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, za unutarnju politiku te saborski zastupnik iz Istre, prof. dr. sc. Nevio Šetić. Kako su vojni obveznici raspoređeni u 1. i 2. domobransku bojnu bili zatečeni nazivom ”domobranstvo”, koji ih je uglavnom asocirao na negativnu konotaciju poimanja u udžbenicima povijesti bivše države, N. Šetić ukazivao je braniteljima na značaj riječi „domobran” i njegovu povijesnu ulogu, kao i izvore njegovih negativnih konotacija.
Prema zapovijedi od 9. listopada 1993. godine, 1. je satnija 16. listopada 1993. godine izvršila smjenu i prijem punkta „Oštri Grič” od Domobranske bojne “Senj”, zapovjednika bojnika Ivana Tomljanovića. Sljedećega je dana preuzeta i obrana na objektima „Duman” i „Jerinovo brdo”. Ove je položaje bojna čuvala zajedno s polovicom Samostalne domobranske bojne “T. Korenica”, zapovjednika Dragana Krizmanića. Pripadnici obiju bojni bili su smješteni u vojarni „Ramljani”. Uz pomoć mještana osposobljena je kuhinja, kao i liječnička ambulanta s ljekarnom oko čijega se uređenja posebno angažirao liječnik 119. brigade Hrvatske vojske, dr. Oriano Bulić. Uskoro je bio razrađen podroban plan prihvata ranjenika, evakuacije ranjenika i bolesnih, kao i plan njihove obrade u liječničkoj ambulanti. Zahvaljujući iznimnom zalaganju zapovjednika saniteta bojne, liječnice dr. Staše Mohorović, ambulanta je uskoro bila opremljena za rad u ratnim uvjetima s mogućnosti hitnih operacijskih zahvata. Zadaća 1. domobranske bojne “Pula” na ličkom ratištu sastojala se od obrane sela Ramljani te stalnoga osmatranja i dojavljivanja o kretanju neprijatelja. To se prvenstveno odnosilo na položaj „Oštri Grič”, čije su geografske predispozicije najviše pogodovale izvršavanju osmatračke zadaće.
S obzirom na činjenicu da bojna još uvijek nije imala borbenih iskustava, na prijedlog zapovjednika Domobranske bojne “Senj”, g. Tomljanovića, 1. domobranska bojna “Pula” dobila je na ispomoć dvojicu pripadnika senjske bojne koji su ostali u pulskoj bojni tijekom njezinoga cjelokupnoga angažmana na ličkom bojištu, Milana Vrbana-Roška i Milana Vukelića-Mikija. Radi što učinkovitijega djelovanja postrojbe na bojištu, izrađen je sustav djelovanja prema komu se trećina domobrana nalazila na bojišnici, trećina u vojarni, a trećina na odmoru u Puli. Pojednostavljeno, svaki je pripadnik bojne provodio 14 dana na bojišnici nakon čega bi bio upućivan na odmor u Pulu u trajanju od tjedan dana. Istarske je domobrane tijekom prvih
dana držanja crte bojišnice mučilo pomankanje zimske opreme i oružja. No ti su problemi uskoro riješeni dopremanjem donacija u vidu tople odjeće, čizama, deka i bijelih maskirnih odijela koje je prikupio Ured za obranu Pula. Problem pomankanja oružja ublažen je dopremom automatskoga naoružanja iz Središta osnovne obuke vojske „Muzil” u Puli, a kasnije i riješen preuzimanjem oružja demobilizirane satnije iz organskoga sastava 133. brigade Hrvatske vojske “Otočac”. Mnoge su istarske i pulske tvrtke brojnim donacijama potpomagale istarske domobrane u časnoj zadaći obrane hrvatske domovine...
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.