Kratka posveta: „Branitelju Karpata i Soče“ na grobu u arkadama bečkoga gradskog groblja već cijelo stoljeće prkosi prešućivanju zasluga kojima je feldmaršal Svetozar Borojević, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske vojne povijesti, trajno zadužio u prvome redu hrvatski i slovenski narod, a potom i sve narode nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Kada se danas piše i govori o Borojeviću, uvijek se ističe da je nosio čin feldmaršala. No, pitanje je koliko je javnost zapravo svjesna o kakvome se visokomu činu radilo i kako je bilo teško dosegnuti ovaj najviši vojni čin. Možda ćemo najlakše pojmiti koji je značaj sa sobom nosio čin feldmaršala ako istaknemo da je u povijesti Monarhije bilo samo 17 nositelja ovoga najvišeg čina. O kakvome se elitnomu društvu radilo najbolje svjedoči podatak da među tom sedamnaestoricom nalazimo austrougarskoga cara Franju Josipa, njemačkoga cara Wilhelma II., bugarskoga cara Ferdinanda I., sultana Mohammeda V. te Eduarda VII., kralja Ujedinjenoga Kraljevstva. Ostalih 12 nositelja feldmaršalskoga čina predstavljali su najelitnije vojno društvo u povijesti Monarhije. Jedan od te dvanaestorice bio je i Svetozar Borojević.
Biti rođen u obitelji bez plemićke titule, značilo je biti jednim od 50 milijuna carevih podanika. Istaknuti se nad svim tim milijunima, zaslužiti plemstvo, postati carevim tajnim savjetnikom te zasjesti u najelitnije društvo nositelja čina feldmaršala, značilo je ostvariti izniman uspjeh i zasluženo ući u povijest. Put od uplakanoga devetogodišnjaka u Kamenici do feldmaršala išao je pravocrtnom putanjom.
Nesumnjivo je da je vojna tradicija Borojevićevih predaka odigrala svoju ulogu u odrastanju budućega feldmaršala. Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da je kaljenje najpoznatijega austrougarskog vojskovođe započelo u njegovim dječjim danima...
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2019.
