Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata nanovo je probudila zanimanje hrvatske i svjetske čitateljske javnosti za ovaj globalni događaj.
Mnogi naši ljudi nisu ni znali gdje su njihovi predci ratovali u ovome ratu, a kamoli da po kućama imaju vrijedna svjedočanstva toga vremena poput ratnih dnevnika. Takav je bio slučaj mojih prijateljica, Ivane i Katarine Crnčić iz Zagreba, koje su pronašle rukopis Antuna Šolca, brata njihova djeda koji je bio sudionik Prvoga svjetskog rata. Ovi ratni dnevnici zauzimaju posebno mjesto u literaturi koja se bavi Prvim svjetskim ratom. Memoari sudionika koji su proživjeli i preživjeli Prvi svjetski rat te svojim očima gledali patnje suboraca po bojišnicama diljem Europe i svijeta jedinstveno su svjedočanstvo onoga vremena i izvor povjesničarima za rekonstrukciju „povijesti odozdo“, tj. iz pogleda običnih vojnika na ove velike događaje i njihova opisa velikih bitaka onako kako su ih sami doživjeli. Stoga je izrazito značajno za hrvatsku historiografiju što su nedavno objavljeni ratni dnevnici Antuna Šolca, čovjeka koji je prošao cijeli Prvi svjetski rat, preživio i s teškim posljedicama toga rata, od kojih se nikad nije oporavio, doživio pristojnu starost, umrijevši u Zagrebu u 81. godini.
Tko je bio Antun Šolc, autor ratnoga dnevnika iz Prvoga svjetskog rata? Šolc je rođen u Beču, a odrastao je i školovao se u Zagrebu u obrtničkoj obitelji koja je živjela u tadašnjoj ulici Potok na broju 68, a današnjoj Tkalčićevoj ulici, na mjestu gdje se danas nalazi popularna gostionica „History“. Naziv je i više nego simboličan jer su Šolcovi, odnosno u izvorniku obitelj Scholz, bili ugledna građanska obrtnička obitelj koja je imala poznatu tiskaru i nekoliko obrta, tako da se uz njihovo obiteljsko ime veže bogata povijest. U tome nije izostao ni Tonček, kako su ga zvali u obiteljskome krugu, Antun Šolc, koji je ostavio za sobom prvorazredni dnevnik iz Prvga svjetskog rata, objavljen u Zagrebu 2020. godine.
Kada je u ljeto 1914. godine izbio rat koji će se kasnije nazvati Prvim svjetskim ratom, Antun Šolc imao je 21 godinu i prema tadašnjim austrougarskim vojnim zakonima bio je obvezan na vojnu službu. No sudbina je odredila da ne bude mobiliziran odmah, u prvome mobilizacijskom valu krajem srpnja i tijekom kolovoza 1914. godine, nego kasnije, u listopadu 1914. godine. Tako je Šolc propustio prve krvave bitke austrougarske vojske u Srbiji i Galiciji 1914. godine koje su Austro-Ugarsku Monarhiju već koštale 600 000 žrtava. Ironično, kasnija mobilizacija, koja je Šolcu sačuvala život da ne pogine u prvome naletu, prikovala ga je da služi austrougarsku vojsku gotovo do kraja rata i učinila ga „mrtvom dušom“, kako se izrazio Jean Paul Sartre, trajno oštećenim čovjekom kojemu su se ratne grozote urezale u pamćenje i paralizirale mu radne i životne sposobnosti do smrti. Ukratko, Šolc je bio ratni invalid, bolovao je od PTSP-a i bio je čovjek kojega u novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, poput tisuća drugih, nitko nije trebao.
No u čemu se sastoji historiografska vrijednost Šolcovih ratnim memoara? Šolcov ratni put doista je zanimljiv i fascinantan. Nakon mobilizacije raspoređen je u bečku 4. pješačku pukovniju, a potom u 100. pješačku pukovniju koja se popunjavala s područja češkoga Tešina, i kako sam kaže u svojemu dnevniku, bio je „jedini Hrvat u ovoj pukovniji“.
Početak 1915. godine proveo je na Balkanskome bojištu, da bi nakon talijanske objave rata Austro-Ugarskoj Monarhiji 23. svibnja 1915. bio sa svojom pukovnijom prebačen na Jugozapadno (Talijansko) bojište. Njegova je pukovnija bila u sastavu XV. zbora 5. austrougarske vojske pod zapovjedništvom generala Borojevića. Tako Šolc u svojim dnevnicima opisuje krvave sočanske bitke u kojima je sudjelovao kao dočasnik Borojevićeve vojske (1., 2., 10., 11. i 12. sočanska bitka, koja se još naziva i Bitkom kod Kobarida). Osim dramatičnih opisa borbi, zanimljiv je i opis Šolcova služenja u pozadini kada je pohađao telegrafski tečaj za vezista austrougarske vojske, ali i opis događaja u Zagrebu od 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu kada su pale prve žrtve nove zajedničke države. Međutim, Šolcova su sjećanja potpuno apolitička, on ne iskazuje nikakav stav ni prema Austro-Ugarskoj ni prema Kraljevini SHS-a, tako da će ljubitelji vojne povijesti doći na svoje kada iz njegovih redaka budu iščitavali detaljne i vrlo precizne opise borbi i velikih bitaka.
Čitateljima će osobito biti zanimljivo što je Šolc osobno upoznao feldmaršala Borojevića i opisao je kako ga je doživio kao čovjeka, uz bogat opis ratne zbilje na paklenoj Soči. Kako je Šolc bio dobro školovan, njegov je tekst pisan sustavno, vrlo zanimljivo i detaljno, pa se može reći da su njegova sjećanja pisana u stilu poznate „Oluje od čelika“, njemačkoga časnika na Zapadnome bojištu, Ernsta Jungera. Također, ljubiteljima „čiste vojne povijesti“ koje će zanimati kako su pojedine vojne operacije na Sočanskome bojištu stvarno izgledale ova će sjećanja biti zanimljiva i zbog opisa načina same borbe, uz prikaz evolucije pješačke taktike i ratne doktrine, kao i same izvedbe vojnih operacija.
U svakome slučaju, objavom ovih sjećanja hrvatska historiografija dobila je jedinstveno svjedočanstvo jednoga običnog dočasnika krajnje neobične sudbine jer se jedan Hrvat našao na mjestima i dijelovima bojišnica na kojima nisu sudjelovali hrvatski vojnici i časnici austrougarske vojske tijekom Prvoga svjetskog rata.