Jedan od najsposobnijih vojskovođa Prvoga svjetskog rata – feldmaršal Svetozar Borojević rođen je 2. prosinca 1856. u mjestu Umetić.
Nakon završene osnovne škole te Niže vojne realke u Srijemskoj Kamenici, 1869. godine odlazi u mađarski grad Kiseg gdje nastavlja školovanje u Višoj vojnoj realki. Tijekom školovanja iskazivao je posebno zanimanje i talent za vojnu taktiku. Po završenoj Višoj vojnoj realki, Borojević odlazi u kadetsku školu kod Graza te stupa u vojnu službu kao kadet 52. ugarske pješačke pukovnije u Pečuhu, gdje kao poručnik stječe svoje prvo ratno iskustvo tijekom austrougarske okupacije BiH 1878. godine.
Borojević je izbijanjem Prvoga svjetskog rata upućen na Istočno bojište, gdje na Karpatima njegova 4. vojska uspijeva spriječiti prodor Rusa u Mađarsku, što mu donosi veliku slavu, a mađarski tisak slavi ga kao svoga branitelja. Ulaskom Italije u rat na strani Antante, u svibnju 1915. godine, Borojević dobiva zadatak obrane Monarhije na Sočanskome bojištu. Zahvaljujući ovomu vojnom geniju, cjelokupna vojna sila Italije u čak 11 ofenziva nije uspjela ostvariti proboj bojišnice koju je čvrsto držala Borojevićeva 5. vojska. Tijekom 12. bitke na Soči dolazi do proboja talijanskih linija kod Kobarida, nakon čega nastupa rasulo u talijanskim redovima. Nakon pune dvije godine uzaludnih pokušaja talijanskih snaga da ostvare strateški cilj proboja u smjeru Trsta, crta bojišnice ustalila se u dubini talijanskoga teritorija na rijeci Piavi. Konačno priznanje Borojevićevim zaslugama stiglo je u činu feldmaršala. Suprotno tvrdnjama protivničke strane, Borojevićeva vojska nakon dobivene zapovijedi u redu se povlači s bojišnice na Piavi, a njezini su pripadnici upućeni u novonastale nacionalne države.
Za Borojevića je kraj rata i slom Monarhije označio i kraj njegove blistave karijere. Vojskovođa bez izgubljene bitke posljednje dane provodi u bijedi, shrvan smrću sina jedinca i neimaštinom umire od posljedica moždanoga udara 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu. Nakon Borojevićeva pokopa u Klagenfurtu pokrenuta je inicijativa za premještaje njegovih posmrtnih ostataka na mjesto koje će odgovarati njegovu značaju. Borojevićevi suborci prikupili su novac i kupili mu počasno mjesno u arkadama središnjega bečkog groblja, a posljednju počast odali su mu i predstavnici zemlja sila Antante, osim Italije i Srbije. Tužna je činjenica da na sprovodu nije bilo ni hrvatskoga službenog izaslanstva, iako su hrvatski i slovenski teritoriji njegovom zaslugom ostali obranjeni od talijanskih posezanja. U novonastaloj južnoslavenskoj zajednici spomen na hrvatskoga heroja nije bio poželjan pa njegove zasluge postaju žrtvom nove političke korektnosti.
Tekst je prvotno objavljen u rubrici "Vojnopovijesni vremeplov" tiskanog izdanja časopisa u prosincu 2019.
Da ovaj veliki vojskovođa nema spomenik u svojoj Domovini sramota je onih koji vode državu od 1990. do danas.