Gotovo cijela dekada 1970. – 1980. prošla je u pokušaju implementacije politike tzv. „detanta“, smirivanja tenzija između hladnoratovskih suparnika, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza.
Godine 1975. u ruke sjevernovijetnamske vojske pao je Saigon, okončavši time krvavi Vijetnamski rat, a istodobno američko je vodstvo bilo potreseno aferom „Watergate“, dok je CIA mukotrpno podržavala desničarske skupine u borbi protiv ljevičarskih snaga u Latinskoj Americi. Činilo se da je Washington u defenzivi, dok se Moskva nadala jačanju vlastitoga utjecaja u svijetu, što je kulminiralo sovjetskom intervencijom u Afganistanu na samom koncu toga desetljeća i konačnim krajem „detanta“.
Prije toga, sovjetski se utjecaj nastavio širiti preko svojih „proxyja“ u zemljama Trećeg svijeta, 1975. u Angoli te 1977. na Rogu Afrike. Godine 1977. dvije dominantne države na Rogu Afrike, Etiopija i Somalija, ušle su u otvoreni oružani sukob oko kontrole nad Ogadenom, regijom u Etiopiji s većinskim somalskim stanovništvom. To se dogodilo nakon nasilne promjene vlasti u Etiopiji, gdje su dolaskom vojne hunte na vlast započeli široki nemiri, a to je uključivalo i djelovanje gerilaca koje je sponzorirala Somalija od 1976. godine. Ovaj je rat između dviju socijalistički orijentiranih diktatura bio uzrokovan „iredentističkim“ nastojanjima Somalije, a ubrzo nakon svog izbijanja prerastao je u jednu od najozbiljnijih konfrontacija hladnoga rata. Naime, u sukob su se izravno uključile sile komunističkoga bloka, u prvom planu Kuba Fidela Castra i Sovjetski Savez Leonida Brežnjeva. Rat je zanimljiv i po tome što su u obje suprotstavljene države na vlasti bile socijalistički orijentira ne vojne diktature.
S više od 12.000 poginulih i potpunim porazom Somalije, riječ je, uz Etiopsko-eritrejski pogranični rat 1998. – 2000., o najvećem konvencionalnom ratu u Afričkoj novijoj povijesti, a vidio je korištenje široke palete konvencionalnog naoružanja, od tenkova, mehaniziranog pješaštva, zrakoplovstva do padobranskih jedinica i modernih naoružanih helikoptera. Današnja Somalija bila je od početka 20. stoljeća zemlja naseljena različitim klanovima somalske skupine jezika muslimanske vjeroispovijesti podijeljena između dviju kolonijalnih vlasti: talijanske – istočni i južni dio i britanske – sjeverozapadni dio. Talijanska kolonija Somalija nakon fašističkog osvajanja Etiopije 1936. ušla je u sastav tzv. Talijanske Istočne Afrike, s time da je kao guvernorat Somalija proširena na etiopsku ogadensku pustinju. Takva je situacija potrajala do 1941., odnosno do kapitulacije talijanske vojske u istočnoj Africi.
Mirovnim ugovorom nakon Drugoga svjetskog rata, talijanska se strana bila dužna odreći svih svojih kolonijalnih prava te je njezin dio Somalije u studenome 1949. potpao pod UN-ovu povjereničku upravu, čije je trajanje bilo predviđeno za deset godina, a funkcija administracije predana je Italiji. Dogovoren je datum kada je trebala biti uspostavljena neovisnost Somalije, i to 1. srpnja 1960. godine. U međuvremenu, u britanskom se dijelu odvijao ubrzan proces ka osamostaljivanju. Uspostavljena je zakonodavna skupština, koja je 1960. godine formalno zatražila od Ujedinjenog Kraljevstva da toj njezinoj koloniji prizna neovisnost, s ciljem ujedinjenja s južnim, bivšim talijanskim dijelom. Dana 1. srpnja 1960. to se i dogodilo te je proglašena neovisnost i ujedinjenje Republike Somalije. Razdoblje civilne vlasti i eksperimentiranja s demokracijom, označeno u svojim posljednjim godinama neuspješnom politikom, korupcijom i društvenom fragmentacijom povezanom s klanovima, završeno je vojnim udarom 21. listopada 1969., pod vodstvom general-bojnika Mohameda Siada Barrea. Čim je uspostavio vlast, Barre je zatražio (i primio) podršku Sovjetskog Saveza te je uspostavio tzv. „znanstveni socijalizam“ u Somaliji. Među njegovim prvim koracima bilo je ukidanje sustava klanske podjele, koji je proglasio proturevolucionarnim. Pokrenuta je sveopća kampanja protiv tribalizma, korupcije i nepotizma. Vlast je, međutim, veoma brzo degenerirala u diktaturu i represiju, a i vanjska politika je postajala sve agresivnija. U Etiopiji je od 1930. godine na vlasti bio car Haile Selassie I., iz tradicionalne kršćanske dinastije koja je držala da potječe od biblijskog kralja Solomona. Njegova je vladavina prekinuta 1936. godine, kada su snage Mussolinijeve fašističke Italije okupirale Etiopiju. Car je otada bio u egzilu, do 1941., kada je poraz Talijana u istočnoj Africi omogućio njegov povratak na prijestolje. Nakon rata Etiopija je bivšu talijansku koloniju Eritreju dobila na upravu, da bi je 1962. službeno anektirala i time dobila izlaz na more.
Otada i datira eritrejski gerilski pokret koji je sljedećih 30-ak godina vodio oružanu borbu za postizanje neovisnosti Eritreje. Nakon razdoblja rastućih unutrašnjih nemira u Etiopiji koji su započeli u veljači 1974., starog cara zbacila je skupina časnika u vojnom udaru 12. rujna 1974., a vodstvo je preuzela vojna hunta ili „privremeno upravljačko vojno vijeće“, poznatije pod nazivom na amharskom jeziku „Derg“ („vijeće“). Ovo je tijelo stvorilo vladu koja je bila socijalistička po imenu, ali i dalje de facto vojna te je ubrzo smaknut velik broj čelnih ljudi iz dotadašnje carske administracije, a i sam car preminuo je u nerazjašnjenim okolnostima sljedeće godine. Na čelo Etiopije, početkom 1977., nakon obračuna unutar „Derga“ i ubojstva dosadašnjeg šefa države Teferija Bentija (prvi vođa „Derga“, Aman Andom ubijen je još u studenome 1974.!), došao je potpukovnik Mengistu Haile Mariam, predstavnik radikalno lijeve struje unutar hunte. Etiopija je pod Mengistuom uskoro pala u mrak totalitarizma, a početkom 1977. godine započinje veoma nasilna represija nad neistomišljenicima, nazvana „crvenim terorom“. Usporedo s usponom na vlast, „Dergu“ se suprotstavio velik broj pobunjeničkih skupina, bilo ljevičarskih, bilo nacionalističkih, čije su aktivnosti početkom 1977. pogodile svaku od 14 administrativnih regija Etiopije. Bili su među njima sve snažniji eritrejski separatisti, ali i nova gerilska skupina u Ogadenu, istočnom kraju Etiopije naseljenom Somalcima. Ogaden je regija etiopske države od 19. stoljeća koja nikada nije imala točno definirane granice, mjesto kretanja nomadskih pastirskih plemena i klanova Ogaden, dijelova somalskoga kulturnog i jezičnog korpusa. Riječ je o ravnom prostoru koji se lagano spušta prema Indijskom oceanu s manjim pobrdnim prostorima suhe klime, u najvećem dijelu prekrivenom igličastim šumarcima i pašnjacima, mjesto prehrane velikih krda deva, ovaca i nešto manje goveda, koja se stoljećima kreću ovisno o dostupnosti vode ili pašnjaka. „Ključ“ regije Ogaden jest regija Hararghe oko grada Harar, sjeverno od Ogadena. To je visoravno područje, bolje klime, bogatije vodom i s više mogućnosti uzgoja poljoprivrednih kultura. Uz Harar, najvažnija naseljena mjesta u ovome području su Dire Dawa, Jijiga (Džidžiga) te Degehabur.
Sjeme sukoba
Povratak starih kolonijalnih granica 1948. uzrokovao je rast međuetničke napetosti. Nova je politička karta postavila somalijske nomade pod izravnu etiopsku vlast. Geopolitički su se sukobi oko Ogadena pojačali pronalaskom vitalnih resursa, kao što je voda, a kasnije i nafta. Veoma su problematični bili i etiopski pokušaji integracije ogadenskih Somalaca, a vlasti u Addis Abebi potezale su navodne povijesne veze Etiopljana i Somalaca. Osiguravši i zacementiravši svoju kontrolu nad Ogadenom pomoću višestrukih ugovora s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom i Italijom, etiopska se hegemonija pojačala tijekom kasnih 40-ih i ranih 50-ih godina 20. stoljeća. S druge strane, otpor Somalaca, koji potječe još iz kolonijalnoga razdoblja, bio je konstruiran na temelju rastuće nacionalne svijesti jedinstva svih Somalaca. Povezani jednakim jezikom, običajima, islamskom religijom i sličnim društvenim strukturama, Somalci u Republici Somaliji, Džibutiju, sjeveroistočnom dijelu Kenije i etiopskoj regiji Ogaden postajali su sve svjesniji svojega zajedništva. Osamostaljenjem Republike Somalije 1960. iredentistička se retorika pojačala. Država je narednih godina počela aktivno promovirati koncept ujedinjenja svih Somalaca pod jednom zastavom. Doista, sama državna zastava Republike Somalije, prihvaćena prilikom proglašenja neovisnosti 1960., simbolički prikazuje težnju za „Velikom Somalijom“ istaknutu bijelom zvijezdom s pet vrhova. Dva su se vrha te zvijezde „povezala“ kada su se britanska i talijanska Somalija ujedinile stvorivši Republiku Somaliju. No ostatak je Somalaca ostao raspršen pod vlašću nekoliko država. Od triju regija koje su Somalci svojatali, ona etiopska postala je glavna meta iredentističkih aspiracija Somalije. Na terenu je to imalo posljedice, pogotovo nakon neuspješnoga gerilskog „šifta“, konflikta koji su Somalci imali s Kenijcima tijekom 1960-ih i uspostave tzv. „znanstvenog socijalizma“ somalskog diktatora, general-bojnika Siada Barrea od 1969. godine. Otvaranjem prema Moskvi, Somalija se počela užurbano naoružavati.
Vojna moć i utjecaj velikih sila
Ekspanzionistička i militaristička nastojanja Somalije pogodovala su vanjskoj politici Sovjetskoga Saveza. Takve su se težnje savršeno uklopile u hladnoratovske interese SSSR-a u regiji, odnosno širenja i učvršćivanja vlastitog utjecaja na Rog Afrike – područja s kojeg se mogla uspostaviti kontrola nad važnim pomorskim putevima između Crvenoga i Arapskoga mora. SSSR je zbog toga namjeravao jačati vojnu moć Somalije, na čelu s ideološki bliskim režimom. Njegova snaga za godinu 1977. procjenjuje se na oko 30.000 vojnika, sedam tenkovskih brigada, 22 mehanizirano-pješadijske brigade te dvije jedinice za specijalne operacije i prateće topništvo. Vojna je oprema uključivala 200-tinjak starih sovjetskih tenkova T-34/85, 100 novijih modela T-54/55, 350 oklopnih vozila pješaštva, 180 komada poljskih topova i haubica, protuoklopno i protuzračno oružje i nešto manji broj raketa zemlja-zrak. Smatra se da je zračnu moć Somalije tada sačinjavalo 55 vojnih zrakoplova, modela sovjetske proizvodnje, kao što su bombarder Iljušin Il-28 te lovci MiG-15, MiG-17 i nešto moderniji MiG-21. Oko 4000 pripadnika sovjetskog osoblja nalazilo se 1976. godine u Somaliji s ciljem uvježbavanja vojske Siada Barrea. S druge strane, Etiopsko Carstvo Haile Selassiea je nakon Drugoga svjetskog rata uživalo podršku Sjedinjenih Američkih Država zajedno s drugim zapadnim saveznicima te je zauzvrat čak i ponudilo pomoć antikomunističkim snagama u Korejskom ratu 1650. – 1953., u kojemu je izgubila 121 vojnika. Unatoč otvaranju prema nesvrstanosti u suradnji s Josipom Brozom Titom iz Jugoslavije, Etiopija je nastavila primati naoružanje uglavnom iz Washingtona.
Veliku, relativno stabilnu afričku naciju SAD je smatrao veoma ozbiljno i u nju imao toliko povjerenja da je u Etiopiju 1970. godine pristizalo 60 posto ukupne vojne pomoći koju su Amerikanci osiguravali za sve svoje prijateljske afričke države. Međutim, dok su Etiopljani imali nešto više vojnika od Somalije, oko 47.000, ne samo da su imali manje vojne opreme, nego je i to što su imali bilo poprilično zastarjelo u usporedbi s oružjem kojim su Somalce opskrbili Sovjeti do sredine 1970-ih godina. Što se tiče oklopa, mogli su računati samo na stare američke tenkove M-41 Walker Bulldog i M-47 Patton, a ukupno ih je u etiopskoj vojsci bilo tri puta manje od somalskih tenkova, a i oklopnih vozila pješaštva imali su dvostruko manje od opasnog susjeda. Što se tiče zrakoplovstva, Etiopljani su se zračnim snagama Somalije mogli suprotstaviti s 12 modernijih lovaca Northrop F-5 i nekoliko starih lovaca F-86 Sabre, svi američke proizvodnje. Obrat u sovjetskoj politici prema Rogu Afrike mogao se očekivati tek nakon što je na vlast došao „Derg“, koji se krajem 1974. počeo okretati prema marksističkoj ideologiji, a zaslugu za to imalo je krilo unutar „Derga“ naklonjeno Mengistuu. Međutim, Moskva je s velikim oprezom gledala na promjene u Etiopiji, ne htjevši ugroziti svoje veze sa Somalijom. Međutim, pod pritiskom rastućih unutarnjih nemira, „Derg“ je, s glavnim ciljem pribavljanja sovjetske vojne pomoći, sve smjelije tražio od SSSR-a potpisivanje savezništva s Etiopijom. Osim vojne pomoći (točnije, potpunoga preustroja oružanih snaga), savez je trebao otkloniti i utjecaj SAD-a koji je „Derg“ sumnjičio da podržava „kontrarevolucionarne“ skupine, a i dati režimu određenu dozu legitimiteta među potencijalnim sljedbenicima. Sovjetski se oprez nastavio i nakon slanja nekoliko vojnih poslanstava u Etiopiju, uz činjenicu da „Sovjetski Savez tako visoke razine vojne suradnje s drugim zemljama dostiže tek nakon petnaestogodišnjih odnosa“. Moskva je tijekom 1975. i 1976. počela odašiljati signale da bi mogla prebaciti svoje interese sa Somalije na veću i strateški važniju Etiopiju. Usto, smatrala je da će Mengistuov dolazak na vlast dovesti do priklanjanja Istočnom bloku jedne nove, od Somalije, geopolitički gledano, značajnije i veće države. Sovjeti su bez obzira na to nastavili s opskrbom oružja Somaliji, obećavajući u isto vrijeme pomoć i Etiopiji pod uvjetom da prekine savezništvo sa Sjedinjenim Državama. To je sa vezništvo ionako već bilo veoma uzdrmano događajima 1974., a njegovu je kraju pomogla i žestoka etiopska represija u Eritreji 1975. godine. U događaje oko pada cara Haile Selassiea SAD se nije htio, a i nije mogao uključiti, s obzirom na podudaranje s aferom „Watergate“ i napredovanjem komunista u Indokini. Dolaskom administracije Geralda Forda u Washington, državni tajnik Henry Kissinger zagovarao je nastavak vojne suradnje s novim režimom u Addis Abebi, dok god je situacija ta da SSSR opskrbljuje oružjem Somaliju i eritrejske separatiste, a u Angoli se pokazuje slabost SAD-a. Svjestan promjena u Etiopiji, 1976. Kissinger je izjavio da dok odnosi Etiopije sa Sovjetskim savezom „ne dovedu do sustavne oporbe Sjedinjenim Državama, to nam ostavlja dovoljno prilika za nastavak suradnje“.
Dolazak administracije Jimmyja Cartera, koja je naglasak svoje vanjske politike stavila na zaštitu ljudskih prava, poklopio se s početkom Mengistuova „crvenoga terora“ i jačim povezivanjem Etiopije sa SSSR-om. Vojna pomoć službeno je završena u veljači 1977., a SAD je već postojeće etiopske planove izbacivanja američkih vojnih savjetnika preduhitrio njihovim povlačenjem sredinom 1977. godine. U međuvremenu, pokazalo se da SSSR nije prezao od lišavanja veza s jednim saveznikom u korist ostvarivanja jače prisutnosti na određenom dijelu svijeta. U potpunosti je prekinut dogovor o prijateljstvu i suradnji između Mogadišua i Moskve, a i, rekli smo, ispunjen je i uvjet prekida suradnje između Etiopije i SAD-a koji je postavljao SSSR. Iskoristivši vojnu agresiju Somalije na Etiopiju, snage Istočnog bloka mogle su sada opravdati otvorenu vojnu podršku njihovoj novoj saveznici u istočnoj Africi.
Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2016.