Pokušavši iskoristiti očit raspad Čehoslovačke, politički predstavnici Potkarpatske Ukrajine (Rutenije) okupljeni u Narodnom vijeću proglašavaju 14. ožujka 1939. godine neovisnu Ruteniju. Međutim samo dva dana kasnije (17. ožujka) postrojbe Kraljevine Ugarske ulaze na područje Potkarpatske Ukrajine, a potom 23. ožujka prelaze i slovačku istočnu granicu te nastavljaju prodor u unutrašnjost Slovačke. Nabrzinu improvizirane slovačke postrojbe uspijevaju zaustaviti mađarske snage u daljnjem prodoru, a u međuvremenu dolazi i do zračnih okršaja tijekom kojih tek ustrojeno Slovačko ratno zrakoplovstvo trpi gubitak od pet lovačkih zrakoplova. Na pritisak Njemačkog Reicha borbe su obustavljene 26. ožujka, a dva dana kasnije sve postrojbe Kraljevine Ugarske povlače se s područja Slovačke Republike.
Pohod protiv Poljske
Slovačke oružane snage bile su jedine savezničke postrojbe Njemačkog Reicha koje su sudjelovale u pohodu na Poljsku. Za sudjelovanje u pohodu na Poljsku ustrojene je Vojna skupina »Berholak« (ime je dobila prema generalu Janu Berholaku, 1860–1925, koji je bio zapovjednik jedne divizije mađarskog Domobranstva tijekom Prvog svjetskog rata na Istočnom ratištu), a njezinim zapovjednikom imenovan je general Ferdinand Čatloš te je podređena njemačkoj 14. vojsci (zapovjednik: general-pukovnik Wilhelm List). Vojnu skupinu »Berholak « činile su sljedeće slovačke postrojbe: 1. i 3. pješačka divizija, Brza skupina (konjanička bojna, biciklistička bojna, oklopna bojna i samovozna bojna dojavništva), 51. topnička pukovnija, 153. protuzračna pukovnija (4, 5, 6. i 7. samovozni protuzračni sklop), bojna opkopara, radna bojna, pukovnija dojavništva i samovozna pukovnija.
Za davanje podrške iz zraka određene su: 39. i 45. lovačko jato te 16. izvidničko jato. Vojna skupina »Berholak« ograničila je svoje djelovanje na zauzimanje područja Orave, Spisa i Javorine koja su većinski bila naseljena Slovacima, koja su nakon okončanja pohoda na Poljsku inkorporirana u Slovačku Republiku. Tijekom zračnih borbi slovački lovački zrakoplovi uspjeli su srušiti jedan poljski izvidnički zrakoplov, a do okončanja pohoda Slovačko ratno zrakoplovstvo imalo je gubitak od dvaju zrakoplova, uništena djelovanjem poljske protuzračne obrane.
Pohod na Istok
Za sudjelovanje u pohodu na Istok (pothvat »Barbarosa«) Slovačke oružane snage ustrojile su poseban vojni (ekspedicijski) zbor (slč. Armadny sbor) koji je od 1. srpnja 1941. godine podređen njemačkoj 17. vojsci (zapovjednik: general pješaštva Carl-Heinrich von Stülpnagel). Slovački vojni zbor (zapovjednik: general Ferdinand Čatloš) sastojao se od sljedećih postrojbi: 1. i 2. pješačka divizija, 12. samovozna topnička pukovnija, 11. oklopna satnija, 11. satnija oklopnih izvidničkih vozila, 12. samovozna protuoklopna satnija, 8. samovozna protuzračna bitnica, 11. opkoparska bojna, 11. samovozna bojna dojavništva, 11. vojna bolnica, 11. samovozni bolnički vod i 11. zapovjednik opskrbe. Kao prodorni dio zbora ustrojena je Brza skupina (slč. Ryčla skupina) koja je ubrzo preimenovana u Brzi zdrug (slč. Ryčla brigada), a postrojena je od sljedećih postrojbi: II. bojna 6. pješačke pukovnije (samovozna strojnička bojna od triju satnija, samovozni vod dojavništva, samovozni vod opkopara, samovozni protuoklopni vod sa četirima topovima 37 mm i samovozna gorska bitnica sa četirima gorskim topovima 75 mm), I. topnički sklop 11. topničke pukovnije (tri samovozne bitnice, svaka sa po trima topovima 100 mm, jedna bitnica poljskih haubica sa trima haubicama 105 mm i samovozni vod dojavništva), 1. oklopna bojna (dvije oklopne satnije, svaka sa po 22 tenka, dvije samovozne protuoklopne satnije s ukupno 18 topova 37 mm i samovozna radionička satnija), 2. biciklistička bojna (dvije biciklističke satnije, vod oklopnih izvidničkih vozila, samovozni opkoparski vod i samovozni protuoklopni vod od četiriju topova 37 mm) te pristožernih postrojbi (15. samovozna protuzračna bitnica, samovozna opkoparska satnija, samovozna satnija dojavništva, samovozna radionička satnija i 315. samovozni vod). Brza skupina, odnosno Brzi zdrug bio je pod zapovjedništvom potpukovnika Rudolfa Pilfouseka. Za zračnu podršku slovačkom Vojnom zboru određene su: 1. izvidnička skupina i 2. borbena skupina, odnosno praktički cjelokupno Slovačko ratno zrakoplovstvo.
Slovački vojni zbor sudjeluje u prodoru s postrojbama njemačke 17. vojske kroz Galiciju i zapadnu Ukrajinu te sudjeluje u borbama za zauzimanje Lvova. Početkom kolovoza 1941. godine slovački se Vojni zbor povlači natrag na područje Slovačke, a u međuvremenu se Brzi zdrug 22. kolovoza 1941. godine preustrojava u Brzu diviziju (slč. Ryčla divizie, sastava: 20. i 21. samovozna pješačka pukovnija, 11. samovozna topnička pukovnija, 5. konjanička izvidnička bojna i 11. oklopna satnija, jačine: 301 časnik, 90 dočasnika i 8060 vojnika) pod zapovjedništvom general-bojnika Augustina Malara. Uz navedenu Brzu diviziju ustrojava se i jedna Divizija za osiguranje (slč. Zaistovacej divizie, sastava: 101. i 102. pješačka pukovnija, 31. topnička pukovnija i 12. konjanička izvidnička bojna, jačine 6000 ljudi) koja je bila angažirana na osiguranju objekata i prometnica te za vođenje protupartizanskih akcija u zapadnoj Ukrajini. Brza divizija nastavlja svoja borbena djelovanja kod Kijeva i na rijeci Mius tijekom zime 1941/42. gdje je od strane nadređenih časnika »Wehrmachta « ocijenjena kao »divizija hrabrih vojnika sa vrlo dobrom stegom «. Divizija potom sudjeluje u njemačkoj proljetnoj ofenzivi 1942. godine gdje se ističe prilikom zauzimanja Rostova »uz bok« SS-diviziji »Wiking« te potom nastavlja prodor prema Kubanu. U međuvremenu je zapovjednikom divizije imenovan general-bojnik Josef Turanec (slovački su generali Malar i Turanec tijekom obavljanja dužnosti zapovjednika Brze divizije odlikovani od strane Nijemaca Viteškim križem za hrabrost). Prilikom njemačkog povlačenja s Kavkaza slovačka Brza divizija štiti povlačenje te je skoro odsječena kod Krasnodara gdje trpi velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Preživjeli pripadnici divizije poslije bitke kod Krasnodara zračnim su mostom prebačeni na Krim.
Krajem god. 1943. Brza je divizija preustrojena u 1. pješačku diviziju te razmještena na Krimu sa zadaćama obalske obrane i osiguranja. U obje slovačke divizije na Istočnom ratištu (1. pješačkoj i za osiguranje) dolazi do sve učestalije pojave dezertiranja te su obje divizije proglašene nepouzdanima. U prvoj polovici 1944. godine obje su divizije povučene u pričuvu, potom razoružane, a od preostalog ljudstva iz obje divizije postrojeni su: 1. tehnički zdrug (upućen u Mađarsku) i 2. tehnički zdrug (upućen u sjevernu Italiju). U ranim jutarnjim satima 26. veljače 1942. godine 105 pripadnika Slovačkog ratnog zrakoplovstva predvođenih bojnikom Vladimirom Kačkom odlazi na obuku u »Luftwaffe « na područje Danske. Obuka u Danskoj trajala je do 1. srpnja kada piloti dobivaju njemačke lovačke zrakoplove Messerschmitt Me 109 E. Od obučenih pilota ustrojeno je 13. lovačko jato (Piesteny) koje ubrzo postaje 13. jato 52. lovačke pukovnije »Luftwaffea« (13. (Slow.)/ JG 52, zapovjednik: bojnik Ondrej Dumbala do 20. ožujka 1943, a potom satnik Josef Paleniček). Budući da se slovačko jato u sklopu 52. lovačke pukovnije »Luftwaffea« pokazalo kao izvrsno u borbi, do kraja 1942. godine primilo je nove inačice lovca Messerschmitt Me 109 F, a početkom 1943. godine i potpuno nove Me 109 G. Do kraja ožujka 1943. godine 13. lovačko jato 52. lovačke pukovnije zabilježilo je 44 zračne pobjede, uz gubitak od četiriju zrakoplova. Dana 27. travnja 1943. godine 13. lovačko jato zabilježilo je svoju 100. zračnu pobjedu, a do početka srpnja 1943. i zamjene pilota u 13. lovačkom jatu »prvi naraštaj « pilota postigao je 154 priznate zračne pobjede i 16 nepotvrđenih uz gubitak od četiriju pilota.
Početkom studenog 1943. godine piloti 13. lovačkog jata vraćaju se u Slovačku, a »drugi naraštaj« pilota postigao je 61 priznatu zračnu pobjedu i 13 nepotvrđenih uz gubitak od triju pilota. Slovački zrakoplovni as s najviše pobjeda na Istočnom ratištu bio je zastavnik Jan Režnak sa 32 priznate zračne pobjede. Uz mnoštvo slovačkih odličja Režnak je odlikovan njemačkim Željeznim križem I. i II. stupnja te Njemačkim zlatnim križem, a odlikovan je i od strane NDH Srebrenom medaljom Krune kralja Zvonimira.
Obrana Slovačke Republike
Tijekom proljeća i ljeta 1944. godine Ministarstvo narodne obrane izvršilo je preustroj svih raspoloživih postrojbi na području Slovačke te su postrojene nove tri pješačke divizije (1., 2. i 3.), od kojih su 1. i 2. pješačka divizija (ustrojene u Istočni zbor pod zapovjedništvom generala Augustina Malara) odmah upućene prema slovačkoj istočnoj granici zbog približavanja crte bojišta Karpatima. Krajem kolovoza 1944. godine pod dojmom približavanja sovjetskih postrojbi Karpatima dolazi do pobune u Slovačkoj poznatoj pod nazivom »Slovački narodni ustanak«. Postrojbe »Wehrmachta« i Waffen-SS-a, ustrojene u niz na brzu ruku improviziranih borbenih skupina, uspijevaju razbiti slovačke snage te razoružati većinu slovačkih postrojbi. Novi ministar narodne obrane general Štefan Hašik od lojalnih postrojbi i pripadnika Jurišnih odjela Hlinkine garde postrojava: 1. i 2. pješačku pukovniju, topničku pukovniju, protuzračnu pukovniju, opkoparsku bojnu, bojnu dojavništva i samovoznu satniju te 3. i 4. tehnički zdrug (bez oružja).
Ostaci postrojbi Slovačke vojske povlače se krajem travnja 1945. na područje Državnog protektorata Češke i Moravske gdje ih zatiče kapitulacija Njemačkog Reicha. Kao što je već spomenuto od pilota oba »naraštaja« koji su bili angažirani u 52. lovačkoj pukovniji »Luftwaffea « ustrojena je 3. borbena skupina Slovačkog ratnog zrakoplovstva (sastava: 13. i 14. lovačko jato) pod zapovjedništvom bojnika Vladimira Kriška. Skupina je imala zadaću zaštite zračnog prostora Slovačke Republike, a opremljena je njemačkim lovačkim zrakoplovima Messerschmitt Me 109 E, a sredinom veljače 1944. godine čitava skupina dobiva nove lovačke zrakoplove Messerschmitt Me 109 G. Prvi sukob između slovačkih lovačkih zrakoplova i američkih bombardera B-24 dogodio se 13. travnja 1944. godine, pri čemu slovački piloti uspijevaju srušiti jedan američki bombarder. Najveća bitka između slovačkih lovaca i američkih bombardera te lovačkih zrakoplova u pratnji dogodila se 26. lipnja 1944. godine, koja završava katastrofalno za Slovake s gubitkom od četiriju pilota i još osam teško oštećenih lovačkih zrakoplova, čime je 13. lovačko jato praktički prestalo postojati kao borbena postrojba.
Krajem srpnja 1944. godine ustrojena je Skupina zračnih snaga (slč. Skupina vzdusnych zdrani, sastava: dva lovačka i jedno izvidničko jato, jačine 42 zrakoplova, pod zapovjedništvom bojnika Juliusa Trnke) za provedbu zračne podrške Istočnom zboru razmještenom na istočnoj slovačkoj granici prema Karpatima i nadolazećim sovjetskim postrojbama. Većina pilota na samom početku »Slovačkog narodnog ustanka« sa svojim zrakoplovima prelijeće na sovjetsku stranu čime Slovačko ratno zrakoplovstvo praktički prestaje postojati.
Njemačka zapovjedništva na području Slovačke Republike
Dana 1. studenog 1939. godine u Bratislavu dolazi Njemačko vojno izaslanstvo (njem. Deutsche Heeresmission in der Slowakei) radi pomoći u ustroju Slovačke vojske. Njemačko vojno izaslanstvo djelovat će na području Slovačke do kraja postojanja republike, a na čelu izaslanstva bili su: general-poručnik Otto Paul (1. studenoga 1939–15. travnja 1942), general-poručnik Fritz Schlieper (15. travnja 1942–26. srpnja 1944) i general oklopnih postrojbi Alfred Hubicki (26. srpnja 1944–31. ožujka 1945). Od 1. travnja 1943. godine na području Slovačke započinju s djelovanjem dvije ustanove »Luftwaffea«, prva od njih bila je Njemačko izaslanstvo ratnog zrakoplovstva (njem. Deutsche Luftwaffenmission in der Slowakei) na čelu s general-bojnikom »Luftwaffea « Ludwigom Keiperom. Najvažniji dio Njemačkog izaslanstva ratnog zrakoplovstva bio je njegov Zrakoplovni odjel (načelnik: potpukovnik Ignacius Weh) koji je odobravao dodjelu novih ratnih zrakoplova za Slovačko ratno zrakoplovstvo. Istoga dana kada je započelo s radom Njemačko izaslanstvo ratnog zrakoplovstva započeo je s radom i zapovjednik Zaštitnog područja Slovačke (njem. Befehlshaber Schutzzone Slowakei) čija je zadaća bila koordinacija protuzračne obrane Njemačkog Reicha i Slovačke Republike. Zapovjednikom Zaštitnog područja Slovačke imenovan je general zrakoplovstva Karl Barlen. Navedeno zapovjedništvo djelovalo je do 5. rujna 1944. godine kada je ugašeno. Nakon gušenja »Slovačkog narodnog ustanka« ustrojeno je 15. rujna 1944. godine mjesto njemačkog zapovjednika Slovačke (njem. Deutscher Befehlshaber Slowakei) na koje je imenovan SS-general i general redarstva (njem. SS-Obergruppenführer und General der Polizei) Hermann Hoefle koji je ujedno bio i viši SS- i redarstveni vođa Slovačke (Höherer SS und Polizeiführer Slowakei). Mjesto njemačkog zapovjednika Slovačke službeno je ugašeno 15. ožujka, dok je mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe Slovačke ugašeno 31. ožujka 1945. godine.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2015.