Naslovnica

Slovačka Republika i Hlinkina garda

Treći Reich i Slovačka Republika potpisali su 23. ožujka 1939. »Sporazum o zaštićenim odnosima između Njemačke i Slovačke«
20. travnja 2020. u 13:43 0 komentara 360 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Za razliku od susjedne Kraljevine Češke i Velike Grofovije Moravske, koje su ipak tijekom stoljeća u sastavu Habsburške Monarhije, a potom od 1867. godine u sastavu Austro-Ugarske Monarhije uspjele očuvati svoj status nasljednih krunskih zemlja austrijske »polovice « Monarhije te time osigurati političkim predstavnicima Čeha da se njihov glas čuje u austrijskom Carevinskom vijeću, Slovačka nikada nije imala takvu »povlasticu«.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) "Plavo redarstvo" Poljske

Još od 907. godine Slovačka se nalazi pod vlašću Ugarske Kneževine, a od 1000. godine u sastavu ugarskog kraljevstva pod nazivom »Gornja Ugarska«. Nakon osmanskog prodora u Ugarsku početkom XVI. stoljeća te zauzimanjem većeg dijela iste i potom prodora Osmanlija u južnu Slovačku kraljevska se prijestolnica seli iz Budima u Bratislavu (mađ. Pozsony, njem. Pressburg, hrv. Požun) u kojoj ostaje sve do 1848. godine (katedrala Sv. Martina u Bratislavi bila je skoro čitava tri stoljeća krunidbena crkva mađarskih vladara). I nakon stvaranja dvojne Austro-Ugarske Monarhije 1867. godine Slovačka ostaje u ugarskom dijelu Monarhije. Za razliku od Banske Hrvatske koja je uvijek uspijevala sačuvati stanovit stupanj autonomije u odnosu prema Ugarskom Kraljevstvu, što je potvrđeno i Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine, područje Slovačke smatrano je sastavnim i nedjeljivim područjem Ugarskog Kraljevstva.

Početkom XIX. stoljeća započinje slovački narodni preporod (čiji temelj predstavlja slovački književni jezik koji je 1787. godine kodificirao Anton Berolak, a kao osnova poslužio mu je zapadnoslovački dijalekt) koji neprekinuto traje sve do sredine XIX. stoljeća kada slovački preporoditelji na čelu sa Ludovitom Šturom 1861. godine traže uspostavu slovačke autonomije u sklopu Ugarskog Kraljevstva. Odgovor Ugarske bilo je donošenje Zakona o političkoj nedjeljivosti Ugarske (1868. godine) prema kojem je područje Slovačke smatrano sastavnim dijelom Ugarskog Kraljevstva. Slovačka je sve do 1918. godine bila podvrgnuta sustavnoj mađarizaciji tako da na području Slovačke nije bilo niti jedne škole na slovačkom jeziku. Uoči početka Prvog svjetskoga rata antagonizam između Slovaka i Mađara nalazi se na svom vrhuncu čemu posebno pridonosi događaj koji je u slovačkoj povijesti zapamćen pod nazivom »Tragedija u Černovu« (prilikom posvećivanja crkve u Černovu dolazi do sukoba između Slovaka i mađarskog oružništva u kojem stradava 15 Slovaka, a povod sukobu bila je zabrana ugarskih vlasti da svečanost posvećenja vodi slovački nacionalno orijentirani političar i svećenik Andrej Hlinka). Zbog svega gore navedenog ne čudi držanje slovačkih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata koji se u velikoj većini predaju ili dezertiraju protivničkim vojskama Austro-Ugarske Monarhije, osobito na Istočnom ratištu. Krajem Prvog svjetskog rata dolazi do stvaranja Slovačkog narodnog savjeta koji kao branu od mađarskih pretenzija traži u suradnji s Češkim narodnim odborom te potom donosi odluku o stvaranju zajedničke Čehoslovačke države 30. listopada 1918. godine. Međutim praktički odmah nakon formiranja zajedničke države Slovaka i Čeha dolazi do stvaranja političkih stranaka na području Slovačke kojima je glavni cilj rušenje postojeće čehoslovačke države i stvaranje samostalne slovačke države. Najvažnija od slovačkih nacionalno orijentiranih stranaka bila je Slovačka narodna stranka (slč. Slovenská ľudová strana) koju je krajem 1918. godine ustrojio katolički svećenik velečasni Andrej Hlinka. Temelj stranke bio je slovački nacionalizam te katolicizam.

Početkom 20-tih godina XX. stoljeća pod utjecajem pobjede fašističkog pokreta Benita Mussolinia u Kraljevini Italiji Slovačka se narodna stranka sve više, uz postojeću nacionalnu orijentaciju, okreće prihvaćanju fašističkog svjetonazora. Tako se u sklopu stranke 1923. godine ustrojava »Radobrana« (Domobranstvo) čiji pripadnici nose crne košulje po uzoru na talijanske fašističke »crnokošuljaše « uz dodatak srebrenog slovačkog »duplog« križa na lijevoj strani crne košulje. Domobranstvo Slovačke narodne stranke ubrzo postaje predmet od posebnog interesa za čehoslovačke redarstvene službe te je pod izgovorom da je isto ustrojeno radi rušenja postojeće čehoslovačke države te 1927. godine zabranjen njegov rad, a sve ustrojene skupine raspuštene. Slovačka narodna stranka na čelu s velečasnim Hlinkom nastavlja svoj rad i tijekom vremena dobiva sve veći broj pristaša među Slovacima zahvaljujući i nefleksibilnom odnosu većinskih Čeha prema manjinskim Slovacima. Česi u unutarnjoj politici nameću češki jezik i kulturu tako da u Slovačkoj omrznutu mađarizaciju od 1918. godine zamjenjuje agresivna »bohemizacija«. Osim sa Slovacima, većinski Česi ne uspijevaju riješiti unutarnje probleme niti sa ostalim manjinama na području Čehoslovačke: Nijemcima, Mađarima, Ukrajincima i Židovima. Takvo ozračje napetih i neriješenih međunacionalnih odnosa te uporno odbijanje većinskih Čeha da sustavno riješe položaj nacionalnih manjina poslužilo je kao idealan argument kancelaru Njemačkog Reicha Adolfu Hitleru o ugroženosti velike njemačke nacionalne manjine (oko dva i pol milijuna etničkih Nijemaca živjelo je na području Čehoslovačke) te neodrživosti njihova položaja u odnosu prema većinskim Česima. Napeta situacija na rubu rata (Sudetska kriza) okončana je Münchenskim sporazumom koji je potpisan 30. rujna 1938. godine i prema kojem je Njemačka dobila od Čehoslovačke pogranično područje Sudeta naseljeno većinski etničkim Nijemcima, dok je »ostatak« Čehoslovačke dobio garancije zapadnih sila (Velike Britanije i Francuske) za svoju neovisnost. U međuvremenu je došlo do daljnjeg pogoršanja odnosa između Čeha i Slovaka što je sve više osnaživalo utjecaj Slovačke narodne stranke koja postaje najjača politička snaga na području Slovačke.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Okupirana Poljska - zemlja bez kvislinga?

Mjesec i pol dana prije potpisivanja Münchenskog sporazuma, koji je označio početak kraja njemu toliko omrznute čehoslovačke države, 16. kolovoza 1938. godine umire Andrej Hlinka kojeg na mjestu predsjednika Slovačke narodne stranke zamjenjuje monsinjor dr. Josef Tiso. U pokušaju spašavanja zajedničke države Vlada u Pragu pristaje Slovačkoj dati široku unutarnju autonomiju koja je obuhvatila stvaranje pokrajinske vlade u Bratislavi i sazivanje slovačkog pokrajinskog parlamenta. Na čelo slovačke autonomne Vlade dolazi predsjednik Slovačke narodne stranke monsinjor dr. Josef Tiso. Vlada u Pragu pristaje i na promjenu imena države iz Čehoslovačka u Čeho-Slovačka. Novi udarac za Čeho-Slovačku Republiku nastupio je 2. studenog 1938. godine kada je okončana »Prva bečka arbitraža« pod okriljem Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije, kojom se Čeho-Slovačka Republika morala odreći svoga područja većinski naseljenim Mađarima (južna Slovačka) te juga Potkarpatske Ukrajine (Rutenija) u korist Kraljevine Ugarske.

Adolf Hitler 13. ožujka 1939. godine poziva monsinjora dr. Tisa u Berlin gdje ga službeno upoznaje s njemačkim planovima za zauzimanje Češke i Moravske te ga poziva da proglasi neovisnost Slovačke ili će u protivnom ista biti prepuštena sudbini, odnosno mogućoj podijeli između Poljske i Ugarske. Dr. Tiso po povratku u Bratislavu za sljedeći dan (14. ožujka) saziva slovački parlament te ga upoznaje s novonastalom situacijom. Vođa njemačke nacionalne manjine u Slovačkoj Franz Karmasin istupa sa zahtjevom da se odmah donese deklaracija o neovisnosti i tako izbjegne moguća okupacija od strane Ugarske. Na ovo upozorenje slovački parlament 14. ožujka 1939. godine jednoglasno donosi deklaraciji o neovisnosti te je potom upućen hitan brzojav u Berlin kojim se tražila zaštita novoproglašene slovačke države od moguće ugroze od strane Mađara. Njemački Reich istoga je dana priznao slovačku državu čije je proglašenje Hitleru poslužilo kao opravdanje za okupaciju preostalog dijela bivše Čeho-Slovačke Republike.

Idućeg dana (15. ožujka) postrojbe »Wehrmachta« ulaze u Češku i Moravsku, a 16. je ožujka objavljeno stvaranje Državnog protektorata Češke i Moravske čime je i službeno okončano postojanje Čehoslovačke Republike. Slovački parlament 14. je ožujka 1939. proglasio Slovačku Državu (slč. Slovensky štat) te je privremenim predsjednikom Vlade imenovan monsinjor dr. Josef Tiso. Nakon usvajanja ustava 21. srpnja 1939. godine ime države službeno je promijenjeno u Slovačka Republika (slč. Slovenska republika), a monsinjor dr. Tiso izabran je kao predsjednik republike (u slovačkoj historiografiji naziva se »Prva Slovačka Republika « kako bi se istaknula distinkcija od »Druge Slovačke Republike« koja je proglašena 1. siječnja 1993. godine).

Slovačka Republika imala je nešto više od dva i pol milijuna stanovnika te je bila podijeljena u šest županija (slč. župi), 56 okruga (slč. okresi) i 2 659 općina. Na području Slovačke Republike dozvoljeno je djelovanje samo jednoj stranci: Slovačkoj narodnoj stranci koja je promijenila ime u Hlinkina slovačka narodna stranka (slč. Hlinkova slovenská ľudová strana/HSLS), dok je sama država definirana kao »katolička korporativna država«. Predsjednikom Slovačke Republike potvrđen je monsinjor dr. Josef Tiso (koji će nakon rata biti osuđen na smrt vješanjem zbog suradnje s Njemačkom te obješen u travnju 1947. godine). Predsjednikom Vlade Slovačke Republike te ministrom vanjskih poslova imenovan je dr. Vojteh Tuka (obješen u kolovozu 1946. godine) koji će navedene dužnosti obnašati do 2. rujna 1944. godine kada će ga na mjestu predsjednika Vlade zamijeniti Štefan Tiso (do tada predsjednik Vrhovnog suda, poslije rata osuđen na doživotni zatvor), a na funkciji ministra vanjskih poslova Ferdinand Durčanski. Ministrom obrane i zapovjednikom novoustrojene slovačke vojske imenovan je bivši čehoslovački generalporučnik Ferdinand Čatloš. Ostali ministri u Vladi Slovačke Republike bili su: Aleksander Mach (unutarnji poslovi), dr. Nikolaus Pruzinski (financije), Josef Sivak (obrazovanje) i Gejza Fritz (pravosuđe). Bez obzira na totalitarni koncept države, za vrijeme postojanja Prve Slovačke Republike dolazi do ubrzanog razvoja gospodarstva, znanosti, obrazovanja i kulture. Tako je 1942. godine ustrojena Slovačka akademija znanosti i umjetnosti te je otvoren čitav niz novih obrazovnih ustanova (škola i fakulteta), dok je slovačka kultura i umjetnost doživjela svoj puni procvat.

Njemački Reich i Slovačka Republika potpisali su 23. ožujka 1939. godine »Sporazum o zaštićenim odnosima između Njemačke i Slovačke « čime se Slovačka Republika obvezala svoju vanjsku, obrambenu i gospodarsku politiku u potpunosti razvijati u skladu s njemačkim interesima. Dopunom istoga sporazuma Slovačka se obvezala na potpunu primjenu u Njemačkoj važećih rasnih zakona u odnosu prema Židovima i Romima. Drugim sporazumom između Njemačke i Slovačke od 28. kolovoza 1939. godine uspostavljeno je »Njemačko zaštitno područje u Slovačkoj« koje je obuhvatilo dijelove zapadne Slovačke u kojem su bile razmještene postrojbe »Wehrmachta« za predstojeći pohod na Poljsku. Slovačka je Republika 6. prosinca 1940. godine potpisala trgovinski i prometni ugovor sa Sovjetskim Savezom, a do sredine 1941. godine Slovačku su Republiku priznale sljedeće države: privremene vlade Republike Kine, Salvadora, Kraljevine Italije, Japanskog Carstva, Njemačkog Reicha, Kraljevine Mađarske, Kraljevine Rumunjske, Finske, Švicarske, Mandžuka, Španjolske, Sovjetskog Saveza, NDH i Vatikana.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Mađarski "Volksdeutscheri" i mađarski dragovoljci u Waffen-SS-u

Hlinkina garda

Početkom srpnja 1938. godine Hlinkina slovačka narodna stranka ustrojila je novu poluvojnu organizaciju pod imenom »Hlinkina garda«. Nakon proglašenja Slovačke Republike novim zakonom od 5. rujna 1939. godine članstvo u Hlinkinoj gardi postalo je obvezno za sve muškarce od 18 do 60 godina, a u Hlinkinoj mladeži za svu djecu od šeste do sedamnaeste godine. Međutim provedba navedenog zakona pokazala se potpuno nepraktičnom te je novim zakonom od 21. prosinca 1939. godine pripadnost Hlinkinoj gardi postala potpuno dragovoljna. Hlinkina garda dijelila se na sljedeće ustrojbene grane: Hlinkina garda 1. stupnja (muškarci od 20 do 35 godina), Hlinkina garda 2. stupnja (muškarci od 36 do 60 godina), Hlinkina samovozna garda (slč. Hlinkova dopravna garda), Hlinkina akademska garda (slč. Akademicka Hlinkova garda), Hlinkina inozemna garda (slč. Zahranična Hlinkova garda) i Pohodni odjeli Hlinkine garde (slč. Pohotovostne oddiely Hlinkovej Gardy/POHG). Kao poseban dio Hlinkine garde ustrojena je Hlinkina mladež (slč. Hlinkova mladež) koja se dijelila na slijedeće sekcije: vučići (slč. vlčata, dječaci od šest do deset godina), orlovi (slč. orli, dječaci od 11 do 16 godina) i junaci (dečki od 17 do 20 godina), te potom za djevojčice: vile (slč. vily, djevojčice od šest do deset godina), djeve s Tatra (djevojčice od 11 do 15 godina) i djeve (slč. devy, djevojke od 16 do 20 godina). Za popunu Pohodnih odjela Hlinkine garde (koji su ustrojeni u svibnju 1941. godine) izabirani su politički najpouzdaniji i fizički najspremniji članovi Hlinkine garde. Od svoga ustrojavanja u svibnju 1941. do »slovačkog narodnog ustanka« iz rujna 1944. god. Pohodni odjeli imali su funkciju posebne pričuve.

Međutim nakon navedena ustanka kada su postrojbe »Wehrmachta« intervenirale u Slovačkoj, Pohodni odjeli Hlinkine garde dobivaju oružje i postaju glavni njemački oslonac u Slovačkoj. Tijekom postojanja Pohodnih odjela Hlinkine garde nekoliko časnika i dočasnika Ustaške vojnice provelo je određeno vrijeme u istoj na zadaćama provedbe vojničke obuke.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Kraljevina Ugarska

Slovačke oružane snage

Odmah nakon proglašenja Slovačke Republike 14. ožujka 1939. godine pristupilo se stvaranju Slovačkih oružanih snaga. Postrojbe bivše Čehoslovačke vojske koje su bile popunjene većinom Slovacima postale su temelj nove vojske. Nova slovačka vojska opremljena je oružjem i opremom bivše Čehoslovačke vojske te su u prvo vrijeme zadržane i odore bivše Čehoslovačke vojske na koje su stavljene nove oznake Slovačke vojske. U Bratislavi je ustrojene Ministarstvo narodne obrane, a ministrom i zapovjednikom oružanih snaga imenovan je general Ferdinand Čatloš kojega je 2. rujna 1944. naslijedio general Štefan Hašik. Glavni dio Ministarstva narodne obrane (slč. Ministerstvo narodnej obrany) bio je Glavni stožer (slč. Hlavnehi štab) na čijem se čelu nalazio general-bojnik Karol Peknik. Glavni problem nove Slovačke vojske bio je akutni nedostatak visokih časnika (1936. godine od 1 004 potpukovnika Čehoslovačke vojske svega su dvojica bili Slovaci: Čatloš i Malar). Dio nižih časnika i časnika srednje razine (natporučnika, satnika i bojnika) upućen je na ubrzano školovanje u Njemački Reich kako bi mogli preuzeti nove zapovjedne dužnosti zapovjednika bojni i pukovnija.

Slovačke oružane snage činila su tri vojna okružja (1., 2. i 3.), Riječna flotila i Slovačko ratno zrakoplovstvo. Na području svakoga vojnog okružja ustrojena je jedna pješačka divizija (pješačka divizija: stožer divizije; tri pješačke pukovnije, svaka od triju pješačkih bojni; topnička pukovnija od triju topničkih sklopova; konjanička satnija; satnija protuoklopnih topova; bitnica protuzračnih topova; opkoparska bojna i bojna dojavništva, s ukupno: 399 časnika, 84 dočasnika, 12 450 vojnika, 7 838 pušaka, 2 448 samokresa, 340 lakih strojnica, 96 teških strojnica, 18 bacača mina, 36 protuzračnih topova 37 mm, 12 gorskih topova 75 mm, osam gorskih haubica 100 mm, 24 lake haubice 100 mm, 149 kamiona, 25 osobnih samovoza, 23 motorkotača, 1 894 konjskih zaprega i 2 886 konja) te čitav niz postrojbi za obuku vojnih obveznika i postrojbi za opskrbu koje su bile van sastava pješačkih divizija. Tako je 1. vojno okružje imalo svoj stožer u Trenčinu, a zapovjednikom je imenovan general-bojnik Jan Stanek, koji je pod svojim zapovjedništvom imao 1. pješačku diviziju (zapovjednik: pukovnik Josef Turanec, sastava: 1, 2. i 3. pješačka pukovnija, 1. topnička pukovnija, I. konjanička satnija, 1. protuoklopna satnija, 14. protuzračna bitnica, 1. opkoparska bojna i 1. bojna dojavništva) te 51. topničku pukovniju, 153. pukovniju protuzračne obrane, 1. opkoparsku pukovniju, 2. streljačku bojnu, 1. konjaničku bojnu, 1. samokretnu protuoklopnu bitnicu, 1. bojnu dojavništva, dvije samokretne protuzračne bitnice, I. samovoznu pukovniju, vojnu bolnicu Bratislava, vojna skladišta u Bratislavi i Nitri, vojnu pekarnicu u Bratislavi, skladište streljiva u Trenčin-Kubri te doknadnu pješačku pukovniju Hlohovec, doknadnu opkoparsku bojnu Plestany i doknadni protuoklopni sklop Trenčin i školu za pričuvne časnike i dočasnike topništva u Zlini. Drugo vojno okružje imalo je svoje sjedište u Banskoj Bystrici (zapovjednik: general-bojnik Augustin Čunderlik) s podređenom 2. pješačkom divizijom (zapovjednik: pukovnik Zoltan Imro, sastava: 4, 5. i 6. pješačka pukovnija, 2. topnička pukovnija, II. konjanička satnija, 2. protuoklopna satnija, 15. protuzračna bitnica, 2. opkoparska bojna i 2. bojna dojavništva) te 52. topničku pukovniju, I. opkoparsku bojnu, oklopnu bojnu, biciklističku bojnu, 1, 3. i 4. streljačku bojnu, 2. konjaničku bojnu, 2. samokretnu protuoklopnu bitnicu, topnički izvidnički sklop, 2. bojnu dojavništva, dvije samokretne protuzračne bitnice, II. samovoznu pukovniju, vojnu bolnicu Ružmoberok, vojnomedicinski institut Matliare, vojno lječilište i toplice Trenčianske Toplice, središnje zdravstveno skladište Liptovsky Mikulaš, vojna skladišta u Zvolenu, Banskoj Bystrici i Liptovskom Mikulašu, skladište streljiva u Ružmoberoku te doknadnu pješačku pukovniju Zvolen, doknadni topnički sklop Banska Bystrica, doknadnu protuoklopnu bitnicu Horne Motesice, doknadnu opkoparsku satniju Topoleany i školu za pričuvne časnike i dočasnike pješaštva Banska Bystrica i vojno vježbalište Stirekovica. Posljednje, 3. vojno okružje imalo je sjedište u Prešovu (zapovjednik: general-bojnik Augustin Malar) s podređenom 3. pješačkom divizijom (zapovjednik: pukovnik Anton Kunn, sastava: 7, 8. i 9. pješačka pukovnija, 3. topnička pukovnija, III. konjanička satnija, 3. protuoklopna satnija, 16. protuzračna bitnica, 3. opkoparska bojna i 3. bojna dojavništva) te III. opkoparsku bojnu, 5. i 6. streljačku bojnu, 3. konjaničku bojnu, 3. samokretnu protuoklopnu bitnicu, 3. bojnu dojavništva, III. samovoznu pukovniju, vojnu bolnicu Prešov, vojno skladište u Popradu, skladište streljiva u Prešovu i doknadnu pješačku bojnu u Prešovu. Ratna riječna flotila na Dunavu bila je ustrojena u dvije borbene skupine: 1. s ophodnim čamcima PRM 6, 7, 8, 9 i 10 te 2. s ophodnim čamcima PRMA 2, 3, 4, 5 i 6. Treći dio riječne flotile činio je stožer smješten na riječnim brodovima PRG »Birago« i PRG »Pöchlarn« te ophodnom čamcu PRMA 1 i tenderu »Alberich «. Pod izravnom upravom Ministarstva narodne obrane nalazile su se tvornice streljiva u: Banskoj Bystrici i Dubnici nad Vahom, tvornica oružja u Zemianskim Kostolanima (slč. Zemianske Kostoľany), središnje skladište streljiva u Novalima (slč. Novaly), središnje skladište odora u Vrutkima (slč. Vrutky) i vojni sanatorij u Trnovi. Vojni obveznici koji su bili etnički Nijemci s područja Slovačke (Folksdojčeri) postrojavani su u posebne postrojbe koje su bile sastavni dio Slovačke vojske, a kao jedinu razliku nosili su na lijevom rukavu kukasti križ na štitu. Do srpnja 1944. sve postrojbe Slovačke vojske koje su sačinjavali Folksdojčeri prebačene su u sastav Waffen-SS-a. Vojni obveznici koju su proglašeni nesposobnim za vojnuslužbu te vojni obveznici starijih godišta svrstavani su »radne bojne« čija je zadaća bilo izvođenje svih radova za potrebe Slovačkih oružanih snaga. Od židovskih i romskih vojnih obveznika također su postrojene posebne »radne bojne« koje su postojale do 1942. kada su pripadnici navedenih bojni upućeni u koncentracijske logore.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Rumunjske postrojbe na Istočnom ratištu

Uz Slovačku vojsku kao poseban dio oružanih snaga ustrojeno je Slovačko ratno zrakoplovstvo (slč. Slovenske vzdušne zbrane/SVZ) čijim je zapovjednikom imenovan general-bojnik Anton Pulanič, dok je načelnikom Stožera Ratnog zrakoplovstva imenovan pukovnik Emil Novotny (od 1942. potpukovnik Alojz Ballay). Kao temelj ustroja Slovačkog ratnog zrakoplovstva poslužila je 3. zrakoplovna pukovnija bivšeg čehoslovačkog ratnog zrakoplovstva koja je bila razmještena na području Slovačke. Pukovnija je raspolagala sa 230 zrakoplova od kojih je 88 bilo lovačkih (od navedenih 88 lovačkih zrakoplova njih 66 bili su moderni lovci Avia B-534). Međutim kao i u Vojske u prvi je plan izbio nedostatak školovanih pilota. Tako je Slovačko ratno zrakoplovstvo na početku raspolagalo sa svega 80 školovanih pilota te je dio potrebnog ljudstva prebačen iz Vojske i upućen na ubrzano školovanje u »Luftwaffe«. Slovačko ratno zrakoplovstvo ustrojeno je u deset jata (slč. letka) sljedećeg razmještaja: 9. i 10. izvidničko jato u Nitri, 12. izvidničko jato u Spiškoj Novoj Vesi, 16. izvidničko jato u Zvolenu, 64. izvidničko jato u Piestanima (slč. Piestany), 37, 38. i 39. lovačko jato u Piestanima i 45. i 49. lovačko jato u Spiškoj Novoj Vesi, 1. i 2. satnija za zračno motrenje u Spiškoj Novoj Vesi, zrakoplovni remontni zavod u Nitri i središnje zrakoplovno skladište u Piestanima. Krajem 1939. godine izvršen je preustroj Slovačkog ratnog zrakoplovstva te je od postojećih pet lovačkih jata ustrojeno tri: 11. (Piestany), 12. (Spiška Nova Ves) i 13. (Piestany). Od 20. travnja 1940. od navedenih triju jata ustrojena je 2. borbena skupina (slč. stihaci perut II, zapovjednik: satnik Vladimir Kačka) sa stožerom u Piestanima, dok je od postojećih izvidničkih jata ustrojena 1. izvidnička skupina (zapovjednik: bojnik Kornel Janček s podređenim: 1, 2. i 3. izvidničkim jatom). Tijekom rata izvršen je samo još jedan preustroj Slovačkog ratnog zrakoplovstva kada je 1. lipnja 1943. godine ustrojena 3. borbena skupina (slč. stihaci perut III) sa sjedištem u Piestanima, a koja je obuhvatila 13. i novoustrojeno 14. lovačko jato.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2015.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Rumunjska DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Bugarska nakon potpisivanja Trojnog pakta DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Bugarska ​​​​​​​
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.