Pojava rumunjske države na zemljovidu Europe veže se uz 1862. godinu kada je donesena politička odluka o ujedinjenju dviju dotadašnjih poluneovisnih kneževina Vlaške i Moldavije u novu Kneževinu Rumunjsku, koja je i dalje bila u vazalnom odnosu prema Otomanskom Carstvu.
Knezom nove ujedinjene kneževine izabran je knez Vlaške Alexandru Ioan Cuza, koji je već u veljači 1866. godine primoran abdicirati zbog pokušaja uvođenja reformi koje su u većine plemićkog staleža Kneževine Rumunjske naišle na snažan otpor (u prvom redu to se odnosilo na pitanje agrarne reforme, odnosno ukidanja feudalnih odnosa, te na sve glasnije zahtjeve građanstva za većim odlučivačkim pravima).
U svibnju iste godine staleška skupština Kneževine Rumunjske donosi odluku da se novim knezom postavi Karl von Hohenzollern-Sigmaringen kao knez Carol. Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća odnosi između Carske Rusije i Otomanskog Carstva vodili su prema neizbježnu ratu. Kneževina Rumunjska vodila je tajne pregovore s obje strane, međutim 15. travnja 1877. godine, nakon duga vaganja, rumunjska strana potpisala je tajnu konvenciju kojom je dopustila slobodan prijelaz ruskih postrojbi svojim teritorijem u slučaju rata s Otomanskim Carstvom. Potpisivanjem navedene tajne konvencije Carska Rusija bila je faktički prva država u Europi koja je priznala potpunu neovisnost Kneževine Rumunjske. Istoga dana kada je Carska Rusija službeno objavila rat Otomanskom Carstvu, 21. svibnja 1877. godine, rumunjski parlament proglasio je potpunu neovisnost Kneževine Rumunjske od Otomanskog Carstva te potom da Kneževina ulazi u rat na strani Carske Rusije. Tijekom Rusko-osmanskog rata 1877–78. godine, koji se u rumunjskoj historiografiji naziva »Ratom za neovisnost«, Kneževina Rumunjska sudjelovala je na strani Carske Rusije s dva zbora (60 000 vojnika). Na Berlinskom kongresu 1878. godine europske velesile priznale su neovisnost Kneževine Rumunjske koja je 1881. godine odlukom rumunjskog parlamenta postala Kraljevina Rumunjska, a dotadašnji knez Carol postaje rumunjski kralj Carol I. Jačanjem međunarodnog položaja novoproglašene Kraljevine Rumunjske sve više su jačale i težnje za teritorijalnim proširenjem, i to u prvom redu prema Transilvaniji (Erdelj, Sedmogradska), Banatu i Bukovini, koji su se nalazili u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije, te prema južnoj Besarabiji, koja se nakon Rusko-osmanskog rata 1878. godine nalazi pod upravom Carske Rusije (južna Besarabija je nakon okončanja Krimskog rata 1856. godine stavljena pod privremenu upravu Kneževine Vlaške, a od 1862. godine pod privremenu upravu Kneževine Rumunjske).
Kraljevina Rumunjska 1888. godine u tajnosti pristupa Trojnom savezu koji su činile Carska Njemačka, Austro-Ugarska Monarhija i Kraljevina Italija. Tijekom Prvog balkanskog rata Kraljevina Rumunjska zadržala je neutralan status, međutim nakon poraza bugarskih snaga početkom Drugog balkanskog rata (Bregalnica) Kraljevina Rumunjska izvršila je mobilizaciju svoje vojske (500 000 vojnika) te je 10. srpnja 1913. godine objavila rat Bugarskoj Carevini. Rumunjska je vojska započela svoj prodor na područje Bugarske 13. srpnja 1913. godine, a već je 25. srpnja izbila sa svojim prednjim dijelovima na samo pet kilometara od Sofije. Osobnom intervencijom njemačkog cara Wilhelma II. (rumunjski kralj Carol I, kao i bugarski car Ferdinand I, bili su bivši njemački prinčevi) zaustavljeno je daljnje napredovanje rumunjskih snaga. Bukureštanskim mirovnim ugovorom, potpisanim 10. kolovoza 1913. godine, okončan je Drugi balkanski rat, a Kraljevina je Rumunjska dobila područje Južne Dobrudže uz deltu Dunava. Nakon početka Prvog svjetskog rata u srpnju 1914. godine Kraljevina je Rumunjska, usprkos potpisanom sporazumu s Njemačkom i Austro-Ugarskom, zadržala neutralan status. Kralj Carol I. bio je za ulazak u rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske, dok je većina utjecajnih političara bila za ulazak u rat na strani Antante. Posljedično nastalu razilaženju kralja i političkih elita kralj Carol I. abdicirao je u korist svoga brata, koji se potom odrekao rumunjske krune u korist svoga sina Ferdinanda, koji je okrunjen kraljem Rumunjske 10. listopada 1914. godine kao Ferdinand I.
Tijekom lipnja i srpnja 1916. godine postrojbe Austro-ugarske vojske pretrpjele su snažan poraz na Istočnom ratištu od strane postrojbi Carske Rusije (tzv. Brusilovljev prodor). Neposredni rezultat poraza austro-ugarskih snaga bila je odluka Kraljevine Rumunjske da se uključi u rat na strani Antante. Kraljevina Rumunjska 17. je kolovoza 1916. godine potpisala ugovor o savezništvu sa silama Antante te vojnu konvenciju. Samo deset dana kasnije, 27. kolovoza 1916. godine, Kraljevina Rumunjska službeno je objavila rat Carskoj Njemačkoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Istodobno je izvršena mobilizacija rumunjske vojske koja je početkom rata imala pod oružjem 813 000 vojnika. Temeljna zamisao rumunjskog ratnog plana bila je napadno djelovanje glavninom snaga (1., 2. i 4. vojska) prema Transilvaniji (Ugarska), dok je 3. vojska trebala izvršiti napadna djelovanja u smjeru juga prema Bugarskoj. Nakon početnih uspjeha rumunjskih postrojbi u Transilvaniji austro-ugarska 1. vojska, njemačka 9. vojska i bugarska 3. vojska u rujnu 1916. godine pokreću zajedničku ofenzivu te do početka prosinca 1916. godine zauzimaju čitavu Vlašku, uključujući Bukurešt te Dobrudžu i dio Moldavije. Poražena rumunjska vojska povlači se na rijeku Siret, a rumunjska Vlada i kralj Ferdinand I. u Jaši. Tijekom navedena povlačenja rumunjska je vojska pretrpjela gubitak od 250 000 vojnika. Intervencijom Carske Rusije, koja za stabilizaciju bojišta u Moldaviji upućuje svoju 4., 6. i 9. vojsku, te uz pomoć 1. i 2. rumunjske vojske bojište je početkom 1917. godine stabilizirano. Tako su na bojištu u Moldaviji, dugom 500 km, bile angažirane tri ruske (4., 6. i 9.), dvije rumunjske (1. i 2.) te, nasuprot njima, jedna austro-ugarska (1.), dvije njemačke (9. i Dunavska) te jedna bugarska (3.) vojska. Tijekom kolovoza 1917. godine bojište u Moladaviji u potpunosti se stabiliziralo te na njemu više nije dolazilo do većih borbenih djelovanja.
Koristeći kaotičnu situaciju do koje je došlo u Carskoj Rusiji uslijed unutarnjih nemira, rumunjske snage su u siječnju 1918. godine zauzele Besarabiju. Pod pritiskom potpisivanja mira u Brest-Litovsku u ožujku 1918. godine između Sovjetske Rusije te Carske Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevina Rumunjska je s Njemačkom i Austro-Ugarskom potpisala ugovor o separatnom miru 7. svibnja 1918. godine. Početkom studenog 1918. godine, kada je u potpunosti bio izvjestan poraz Njemačke i Austro-Ugarske, Kraljevina Rumunjska ponovno je objavila rat navedenim zemljama te Carskoj Bugarskoj, čime je osigurala da iz rata izađe na strani zemalja pobjednica. Na području Ugarske u ožujku 1919. godine proglašena je Sovjetska Republika Mađarska. Kao odgovor na to, uz odobrenje Francuske, rumunjska je vojska izvršila invaziju te je u bici na rijeci Tisi (20–26. srpnja 1919. godine) porazila mađarske sovjetske snage. Rumunjske postrojbe ušle su u Budimpeštu 4. rujna 1919. godine te u njoj ostale do 16. studenog iste godine. Posljednje rumunjske postrojbe napustile su teritorij Mađarske u ožujku 1920. godine. Prema odredbama mirovnih sporazuma potpisanih 1919. i 1920. godine (sporazumi iz Saint-Germaina i Trianona) Kraljevina je Rumunjska dobila Bukovinu, Transilvaniju, istočni Banat (bivši dijelovi Ugarske) te južnu Dobrudžu (bivši teritorij Bugarske Carevine).
Kraljevina Rumunjska 1920. je godine s Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca te Čehoslovačkom Republikom potpisala sporazum o savezništvu (tzv. Mala Antanta), usmjeren ponajprije onemogućavanju restauracije Habsburgovaca, a iduće godine (1921) potpisuje i sporazum o savezništvu s Poljskom. Tijekom 20-ih i početkom 30-ih godina 20. stoljeća unutarnja situacija Kraljevine Rumunjske izrazito je turbulentna, protkana latentnim sukobom između Nacionalne liberalne stranke i Seljačke stranke (uz česte politički motivirane atentate). U navedenim okolnostima Corneliu Zelea Codreanu osniva 24. lipnja 1927. godine »Legiju Arhanđela Mihaela«. Codreanu je »Legiju« utemeljio na pravoslavnom misticizmu, prožetim fanatičnim rumunjskim nacionalizmom te agresivnim antisemitizmom.
Niti mjesec dana kasnije, 20. srpnja, umire kralj Ferdinand I, kojega je trebao naslijediti njegov sin Carol kao Carol II. Međutim zbog ljubavnog skandala Carol je bio prisiljen 1925. godine odreći se prava nasljedstva i otići iz Rumunjske. Tako je kralja Ferdinanda I. formalno naslijedio njegov petogodišnji unuk Mihael (Carolov sin), u čije je ime zemljom upravljalo Regentsko vijeće. Carol se iznenada vraća u Rumunjsku 6. lipnja 1930. godine te koristeći latentni sukob glavnih političkih stranaka već 8. lipnja biva okrunjen rumunjskim kraljem kao Carol II. Kraljevina Rumunjska 1934. godine potpisuje s Kraljevinom Jugoslavijom, Kraljevinom Grčkom i Republikom Turskom tzv. »Balkanski savez«, a iste godine dolazi i do normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom.
Početkom 1933. godine Codreanu od »Legije« ustrojava političku stranku »Željeznu gardu« (»Legionari « – zelene košulje), koja na izborima 1935. godine osvaja pet mandata, da bi na izborima 1937. godina osvojila 66 mandata u parlamentu. Codreanu zaoštrava sukobe sa svojim političkim protivnicima (osobito liberalima) te vrši stalne antisemitske akcije (napade na sinagoge te ugledne pripadnike židovske zajednice) što zemlju dovodi na rub građanskog rata. U takvoj situaciji kralj Carol II. 10. veljače 1938. godine uvodi osobnu kraljevsku diktaturu te dekretom ukida sve političke stranke. Prema osobnoj kraljevoj zapovijedi ministar unutarnjih poslova Calinescu organizira uhićenje Codreanua te potom i njegovo ubojstvo 30. studenog 1938. godine u predgrađu Bukurešta »u pokušaju bijega« iz zatvora. Umjesto ubijenog vođe »Željezne garde« Codreanaua novim »kapitenom« izabran je Horia Sima. Na Hitlerov bijesni prosvjed zbog ubojstva Codreanua, kralj Carol II. osobno odlazi u Njemačku 24. studenog 1938, što donosi prekretnicu u odnosima između Njemačke i Kraljevine Rumunjske koja se počinje sve više okretati prema suradnji s Trećim Reichom. Ova suradnja okrunjena je gospodarskim sporazumom potpisanim 23. ožujka 1939. godine koji je Njemačkoj garantirao povlašteni gospodarski položaj u Rumunjskoj. Pripadnici »Željezne garde« osvetili su svoga »kapitena« Codreanua ubivši na ulici ministra unutarnjih poslova Calinescua 21. rujna 1939. godine. Kao odmazda za navedeni atentat uhićeno je 300 vodećih pripadnika »Željezne garde«. Dio vodstva, na čelu sa Simom, uspijeva pobjeći izvan zemlje te zaštitu nalazi u Njemačkoj.
U ožujku 1940. godine kralj Carol II. pravi zaokret u svojoj politici prema »Željeznoj gardi« pod utjecajem zbližavanja s Njemačkom te proglašava u travnju 1940. godine amnestiju za sve uhićene pripadnike »Željezne garde«. Sredinom svibnja 1940. godine Sima se s vodstvom »Željezne garde« vraća u Rumunjsku te 18. lipnja 1940. godine kralj Carol II. i Horia Sima postižu sporazum o zajedničkoj suradnji. Navedenim sporazumom osniva se nova »Nacionalna stranka«, sa Simim kao predsjednikom, kojoj je jedino dopušteno djelovanje na području Kraljevine Rumunjske. U međuvremenu je 27. svibnja 1940. godine između Rumunjske i Njemačke potpisan »Nafta pakt« kojim se Rumunjska obvezala izvoziti svoju cjelokupnu proizvodnju nafte isključivo u Njemačku. Na temelju sporazuma Ribbentrop–Molotov iz kolovoza 1939. godine o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi Sovjetski je Savez ultimativno od Kraljevine Rumunjske tražio povrat teritorija Sjeverne Bukovine i Besarabije koje je Rumunjska dobila nakon završetka Prvog svjetskog rata. Od 28. lipnja do 4. srpnja 1940. godine sovjetske postrojbe ušle su na navedena područja te je 2. kolovoza 1940. godine proglašena Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika. Prema istom sporazumu, Ribbentrop–Molotov, izvršena je evakuacija 105 451 Nijemaca s područja Sjeverne Bukovine i Besarabije na područje Trećeg Reicha. Drugom bečkom arbitražom 30. kolovoza 1940. godine pritiskom Njemačke i Italije Kraljevina je Rumunjska prisiljena vratiti Transilvaniju (Erdelj) Mađarskoj i Južnu Dobrudžu Bugarskoj. Navedeno je izazvalo veliku unutarnju krizu u Rumunjskoj, a potom je kralj imenovao dotadašnjeg ministra obrane general-pukovnika Iona Antonescua predsjednikom Vlade 4. rujna 1940. godine te potom drugi put abdicirao u korist svoga sina Mihaela i otišao u progonstvo u Portugal. Ion Antonescu bio je izdanak jedne stare vojničke obitelji. Vojničko školovanje završio je u Francuskoj te je 1904. godine promaknut u poručnika konjaništva. Početkom Prvog svjetskog rata nalazio se na čelu Operativnog odjela Glavnog stožera rumunjske vojske u činu pukovnika.
Tijekom 20-ih godina 20. stoljeća general-bojnik Antonescu bio je na dužnostima vojnoga izaslanika u Londonu i Parizu. Početkom 1933. godine general-poručnik Antonescu imenovan je načelnikom Glavnog stožera rumunjske vojske. Međutim već krajem 1934. godine podnosi ostavku na navedeni položaj jer njegov plan o preustroju vojske nisu prihvatili kralj i Vlada. Potom je početkom 1935. godine imenovan zapovjednikom jedne pješačke divizije. Predsjednikom Vlade 27. prosinca 1937. godine imenovan je predsjednik Kršćanske nacionalne stranke Octavian Goga koji je u svojoj vladi za ministra obrane uzeo generala Antonescua. Nakon imenovanja za predsjednika Vlade 4. rujna 1940. godine general Ion Antonescu uzima naslov »Conducatorul Statului Roman« (državni vođa Rumunja). Antonescu je 14. rujna 1940. godine proglasio »Nacionalno-Legionarsku Državu«, a Horia Sima postaje potpredsjednik Vlade. Antonescu je od 21. do 24. studenog 1940. godine u službenom posjetu Njemačkoj tijekom kojega službeno potpisuje pristupanje Kraljevine Rumunjske Trojnom paktu. Nakon povratka u Bukurešt dolazi do sve veće napetosti između Antonescua i pripadnika »Željezne garde«, izazvane politički motiviranim ubojstvima uglednih političara od strane pripadnika »Željezne garde «. General Antonescu ponovno posjećuje Hitlera 14. siječnja 1941. godine te od njega traži podršku za akciju protiv vodstva »Željezne garde «. Nakon povratka Antonescua u Bukurešt 20. siječnja 1941. godine »Željezna garda« pokušava izvršiti državni udar koji je spriječen intervencijom vojske, a 300 najistaknutijih »Legionara« sklanja se u Njemački dom u Bukureštu iz kojega su kasnije prebačeni u Njemačku. »Nacionalno-Legionarska Država« službeno je ukinuta 15. veljače 1941. godine.
Antonescu sastavlja vladu koju čine većinom generali te Kraljevina Rumunjska postaje vojna diktatura. Predsjednik Vlade Antonescu ponovno je u posjetu Hitleru 12. lipnja 1941. godine kada ga Hitler upoznaje s predstojećim njemačkim pohodom na Istok. Hitler poziva Kraljevinu Rumunjsku da se pridruži pohodu uz obećanje proširenja državnog teritorija Rumunjske sve do luke Odese. Odmah nakon što je Antonescu pristao djelatno sudjelovati u provedbi njemačkog pohoda protiv Sovjetskog Saveza na područje Rumunjske ulaze postrojbe iz sastava njemačke 11. vojske (zapovjednik: general-pukovnik Eugen Ritter von Schobert) koja je bila dio Vojne skupine »Jug« (zapovjednik: general-feldmaršal Gerd von Rundstedt). Na sam dan početka njemačkog pohoda protiv Sovjetskog Saveza, 22. lipnja 1941. godine, rumunjski kralj Mihael i državni vođa Rumunja general-pukovnik Ion Antonescu proglašavaju »sveti rat« protiv Sovjetskog Saveza.
Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2015.
