Rat između Republike Srbije, uključujući i njezine snage u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i Republike Hrvatske, koji se odvijao na teritoriju Republike Hrvatske, a kasnije i Republike Bosne i Hercegovine, dosad nije promatran u kontekstu hibridnog modela iako su ga njegovi neposredni sudionici u više navrata okarakterizirali kao specijalni rat.
Međutim s današnjeg se gledišta srpska agresija po mnogočemu može uklopiti u model hibridnog rata jer se u događajima ranih devedesetih vide obrisi suvremenih koncepcija hibridnog modela. Iako na početku rata nijedna od suprotstavljenih strana nije u potpunosti predstavljala državne aktere, sukobljene su im strane nalikovale prema više kriterija, a vodstvo Republike Srbije, potpomognuto brojnim saveznim strukturama, pokušalo je ostvariti svoje ciljeve primijenom modela ratovanja koji je u mnogočemu počivao na hibridnim pretpostavkama. Ova studija slučaja izabrana je u cilju približavanja pojma hibridnog ratovanja domaćim čitateljima, dokazivanja da se hibridne pretpostavke mogu primijeniti na gotovo svaki rat, ali i prikazivanja rata u Hrvatskoj iz jedne nove perspektive.
Napad Republike Srbije i srpskih snaga u Hrvatskoj na Republiku Hrvatsku koji se odvijao na teritoriju Hrvatske i BiH dosada nije promatran u kontektstu hibridnog modela. Taj je rat u stručnoj literaturi u više puta okarakteriziran kao specijalni rat. Da se uistinu radilo o posebnom obliku ratovanja, koji se nije uklapao u konvencionalne okvire, prepoznali su mnogi znanstvenici i teoretičari.
Naime zbog specifičnosti rata u Hrvatskoj dugo je bilo vrlo teško odrediti radi li se doista o ratu jer se nije mogao prepoznati u klasičnom obliku, a nije bio ni objavljen, kao što su neki očekivali. Postoje različite kategorizacije rata u Hrvatskoj. Između ostalih, Tatalović je naveo da se prema Hrvatskoj primjenjivala strategija rata niskog intenziteta, podupirući svoju tezu obilježjima kao što su: motiv pokretanja rata, nepriznavanje uloge agresora, kombiniranje vojnih i nevojnih aktivnosti itd. Međutim, pretpostavlja se da se s današnjeg gledišta srpska agresija po mnogočemu može uklopiti u model hibridnog rata, a ovaj će rad prikazati obrise suvremenih koncepcija hibridnog modela vidljive u događajima kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Iako nijedna od suprotstavljenih strana u tom trenutku nije imala formalno priznanje državnosti, one su po mnogočemu predstavljale državne aktere, a vodstvo Republike Srbije pokušalo je ostvariti svoje ciljeve primijenivši model ratovanja koji je u mnogočemu počivao na hibridnim pretpostavkama. U nastavku teksta sintagma „hibridni rat između Hrvatske i Srbije“ odnosi se na događaje koji su se odvijali isključivo u razdoblju od 1990. godine do Sarajevskog primirja 1992. godine. Naime 1990. godine je, kao posljedica eskalacije političkog sukoba, aktualizirana aktivna faza hibridnog rata protiv Hrvatske koji je u navedenom periodu evolvirao od političkog sukoba do otvorene agresije na Republiku Hrvatsku, u ljeto 1991. godine. Nakon međunarodnog priznanja hrvatske samostalnosti i Sarajevskog primirja 1992. godine te dolaska UNPROFOR-a u Hrvatsku, Srbija je svoje glavne napore u stvaranju Velike Srbije prebacila na teritorij Bosne i Hercegovine.
Izvadak iz knjige „Suvremeno ratovanje“, autora dr. sc. Nikole Brzice, u nakladi Despot infinitusa.