Od 1918. do 1990-ih područje bivše Jugoslavije bilo je uokvireno u nekoliko različitih manifestacija zajedničkih južnoslavenskih država.
U tim su se državama etničke, vjerske i jezične razlike općenito, a osobito one neslavenskog stanovništva, namjerno zanemarene. U tom smislu, kosovski Albanci nisu bili iznimka. Kao rezultat Velikog rata, Albanci na Balkanskom poluotoku nastavili su svoju tradiciju državnosti, ali su se granice predratne Albanije promijenile i nisu uspjele slijediti etničke granice. Zbog toga su mnogi Albanci izostavljeni iz Albanije i našli su se na jugu Srbije i na Kosovu, u dolini Drin, sjeverozapadnoj Makedoniji i istočnoj Crnoj Gori. Sve su to teritoriji koji služe kao temelj za projekt Velike Albanije – koncept koji uključuje teritorijalno širenje Albanije na okolna područja na kojima žive Albanci. Prema istraživanju iz 2010. godine, „62 posto ispitanika u Albaniji, 81 posto na Kosovu i 51,9 posto ispitanika u Sjevernoj Makedoniji još uvijek podržava formiranje Velike Albanije”. Međutim, lokalni Albanci “koriste izraz ‘etnička Albanija’ ili ‘Albanski prostor’, koji podrazumijeva regiju u kojoj su albanski jezik i kultura dominantni unutar političkih parametara ujedinjene Europe”. Prema potonjem, slika 5.8. ilustrira etničke granice Albanaca, a time i potencijalne granice Velike Albanije.
Najveća jugoslavenska zajednica Albanaca bila je na Kosovu. Njezini su pripadnici imali problema s integracijom u novi okvir društva nakon Velikog rata. Nadalje, pretrpjeli su pad broja stanovnika, dok su Srbi doživjeli porast. Nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra 1929. godine današnji teritorij Kosova podijeljen je između Zetske, Moravske i Vardarske Banovine. Učinci triju desetljeća kolonizacije „gotovo polovice obradivog zemljišta na Kosovu” koju je sponzorirala vlada ublaženi su kada je Tito vratio trećinu zemlje albanskim vlasnicima nakon 1945. Također, ukinute su neke od predratnih mjera korištenih za minoriziranje albanskog jezika. Općenito, mnoge politike koje su implementirali kosovski Albanci ili (kosovski) Srbi bile su diskutabilne, posebice tijekom postojanja zajedničkih južnoslavenskih država u regiji bivše Jugoslavije. Sve su bile obilježene etničkim napetostima, a samo je nekoliko njih dovelo do otvorenih sukoba, posebno u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Kosovo (službeno: Kosovo i Metohija, prema Ustavu Jugoslavije iz 1946.) je postalo jedna od dvije autonomne regije (druga je Vojvodina) unutar Republike Srbije. Do tih dogovora došlo je zbog značajnog broja Albanaca koji žive u autonomnoj regiji Kosova i Metohije. Označene su unutarnje granice Republike Srbije, a te linije služe kao temelj za kasnije argumente u pregovorima Kosova sa središnjom vladom u Beogradu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. lipnja 2024.
