Austro-Ugarska Monarhija, čije su kopnene granice bile dugačke oko 6150 km, morala je te granice na adekvatan način i osigurati. Granice su bile same po sebi prirodno ”jake” osim u Galiciji.
Zbog čestih promjena granica, vođenja ratova i vojno-političkih odnosa sa susjedima, Austro-Ugarska nije imala, kao npr. Francuska, svoj stalni granični ili opći fortifikacijski sustav. U primorju se održavaju samo pojasne tvrđave, ratne luke Pula i Boka Kotorska, a održavaju se utvrđenja na Visu, Lošinju i dijelom u Trstu. Ostala utvrđenja (Metković, Opuzen, Sinj, Knin, Šibenik, Zadar i Senj) trebalo je zaposjesti snagama samo u slučaju rata. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, težište utvrđivanja preneseno je na galicijsku, talijansku i crnogorsku granicu. Utvrđenja u Hercegovini u potpunosti su ispunila svoju ulogu Utvrde u Boki Kotorskoj izdržale su od 17. do 27. listopada 1914, godine topnička djelovanja sa Lovćena topovima 120 i 155 mm bez značajnijih oštećenja. Austro-Ugarska je ojačala Boku Kotorsku novim utvrdama u polustalnom tipu.
Početni razvoj utvrđivanja na Jadranu do 1866.
Razvojem mornarice Austro-Ugarska je nastojala razvijati i sustav obalnih utvrda koji je razvijan ovisno od važnosti pojedinih dijelova obale, procjena o najboljim mjestima za baziranje flote, kao i od vojno-političke situacije u određenom vremenskom periodu. Napomenuto je da je francuska vladavina na cijeloj obali do 1814. godine upotrebljavala i zaposjela utvrde koja su rađena kroz dugi niz godina i uglavnom služila za obranu pojedinih luka i gradova. Napoleon je posvetio pažnju izgradnji utvrda na Jadranu, posebno Dubrovniku i okolini, a Boku Kotorsku je utvrdio u poljskom tipu. Utvrdio je Pulu i Kraljevicu, a Englezi su utvrdili luku Vis. Austrija je 1814. naslijedila veliki broj utvrđenja u Veneciji, Trstu, Piranu, Puli i Boki do Budve. Sve do polovice 19. stoljeća rabila je postojeće utvrde sa manjim prilagodbama i djelomičnim naoružavanjem, jer su takve utvrde još mogle izvršiti zadatke zbog kojih su i izgrađene. Vojno-politička situacija bila je takva da je na Jadranu Austro-Ugarska držala samo neophodan broj postrojbi sa malim brojnim stanjem, a obranu je zasnivala na tom sustavu utvrđenih luka od kojih su najvažnije bile Lošinj, Zadar, Šibenik, Hvar, Vis, Korčula i Budva. Oko Dubrovnika i u Boki Kotorskoj, kao važnim strategijskim točkama obrane, angažirala je veći broj ljudstva i tehnike. Kao ratne luke ili kao utvrđena uporišta za mornaricu služili su Venecija, Trst, Pula, Vis, Gruž i Boka Kotorska.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2024.