Odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine pristupilo detaljnim analizama postojećeg fortifikacijskog sustava naslijeđenog od turske vojske kao i izgradnju novog prilagođenijeg novim načinima ratovanja i suvremene ratne tehnike.
Postojeći fortifikacijski sustav koji je iza sebe ostavila turska vojske nije udovoljavao novim kriterijima iz oblasti vojne arhitekture tako da se krenulo u izgradnju potpuno novog sustava jer je postojeći bio u potpunosti arhaičan. Neki od objekata iz tog perioda se nastavio koristiti kao npr. neke kule u sklopu pojasne utvrde u Trebinju i Starog grada Vratnika iznad Sarajeva a negdje su građene nove utvrde na mjestu starijih kao što je utvrda iznad Stoca na mjestu starog obrambenog kompleksa ili npr. Bijela Tabija iznad Sarajeva. Konceptualno rađene su pojasne utvrde oko gradova kao što su Trebinje, Bileća, Mostar i Sarajevo.
I u drugim mjestima postojale su utvrde ali ne u obliku pojasne utvrde. Kako su prvu crtu obrane činile pojasne utvrde u Trebinju i Bileći i zapriječna oblast Avtovac, tako je odlučeno da drugu crtu obrane čine zapriječne oblasti: Kalinovik, Ulog-Obnja, Nevesinje i Stolac pa su i u tim mjestima također građene utvrde. Osim nabrojanih fortifikacija, u istočnoj Bosni je rađen veći broj defanzivnih vojarni a najviše su bili utvrđeni gradovi uz Drinu kao Foča, Goražde, Višegrad, i Zvornik od kojih je zadnji imao najveću fortifikaciju iznad samog grada. Postojao je i projekt za izgradnju suvremene betonske utvrde sa čeličnim kupolama za topništvo kod Višegrada, no početak rata je prekinuo te planove. Upravno kratkotrajni prodor srpskih snaga preko Drine na početku Prvog svjetskog rata 1914. godine je bio pokazatelj da taj sektor ratište nije bio dovoljno utvrđen. Utvrde u Hercegovini su u potpunosti ispunile svoju ulogu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2022.
