Naslovnica

Austrougarske utvrde u Hercegovini s posebnim osvrtom na Stolac

Austrougarska inženjerijska uprava označavala je kompleks utvrda na jugoistoku Europe kraticom BHD (Bosnien, Herzegowina und Dalmatien).
08. prosinca 2020. u 10:18 0 komentara 474 prikaza
Foto: Manuel Martinović, Udruga za zaštitu fortifikacija „Werk“ iz Mostara

Dolaskom na prostore Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska Monarhija donosi i novu eru u razvoju civilizacije, kulture i suvremenih načina ratovanja i fortifikacije. Jedna od razina bila je i gradnja pojasnih utvrda, tj. prstena sastavljenog od više samostalnih utvrda i međupoložaja (tzv. intervala) oko većega naseljenog mjesta.

OBLJETNICA Zaboravljeni osloboditelj BiH i vojni zapovjednik Češke

Status pojasnih utvrda imali su: Trebinje, Bileća, Mostar i Sarajevo. Postojao je i niz drugih utvrđenih gradova koji su činili zasebnu cjelinu koristeći se prirodnim preprekama (rijeka Drina na granici sa Srbijom) kao što su Zvornik, Višegrad, Foča i Goražde ili su činili niz kao obrambena crta. Upravo je obrambena crta Kalinovik, Ulog-Obrnja, Nevesinje i Stolac bila druga obrambena crta prema crnogorskom bojištu, gdje su prvu crtu činile pojasne utvrde Trebinje i Bileća te Avtovac kao zaprečna oblast, dok je treću crtu s rijekom Neretvom činila pojasna utvrda Mostar koja je bila ujedno i pozadinsko uporište, logistička baza i zapovjedno mjesto za prve dvije crte te na kraju upravno i vojno sjedište Hercegovine. Austrougarska inženjerijska uprava označavala je kompleks utvrda na jugoistoku Europe kraticom BHD (Bosnien, Herzegowina und Dalmatien).

Utvrđivanje austrougarske vojske u Bosni i Hercegovini

Odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine Austro-Ugarska je pristupila detaljnim analizama postojećega fortifikacijskog sustava naslijeđenog od osmanske vojske kao i izgradnju novoga, prilagođenijeg novim načinima ratovanja i suvremene ratne tehnike. Naime, postojeći fortifikacijski sustav nije udovoljavao novim kriterijima vojne arhitekture tako da se krenulo u izgradnju potpuno novoga sustava. Neki od objekata iz toga razdoblja nastavili su se koristiti, kao npr. neke kule u sklopu pojasne utvrde u Trebinju i starog grada Vratnika iznad Sarajeva (u sklopu Noyaujezgra unutarnje obrane ili drugi prsten), neke su dograđene i proširene (Crkvina iznad Trebinja), a građene su i nove utvrde na mjestu starijih kao što je utvrda iznad Stoca, na mjestu staroga obrambenog kompleksa, ili npr. Bijela Tabija iznad Sarajeva. Konceptualno rađene su pojasne utvrde oko gradova kao što su Trebinje, Bileća, Mostar i Sarajevo.

1.) Trebinje je imalo strategijski položaj uz samu crnogorsku granicu na kojem se otvarao nikšićki pravac koji je, pak, mogao poslu žiti crnogorskoj vojsci za osvajanje same Hercegovine ili, pak, kao baza austrougarske vojske za daljnje nastupanje prema Crnoj Gori. Izgrađeno je ukupno devet utvrda s numeracijom od I do IX kružno oko grada, u smjeru kazaljke na satu gledajući u smjeru sjevera, što je bio standard tadašnjih inženjerijskih direkcija K.u.K. Dva glavna tipa utvrda bila su Werk i Wachhaus, a osnovna je razlika bila u tome što je Werk (utvrda) imala topničko naoružanje s poljem djelovanja od 270 do 300 stupnjeva, pored lakoga pješačkog naoružanja, dok je Wachhaus (stražarska utvrda) imala samo lako naoružanje i služila je za nadzor i zatvaranje međuprostora između topničkih utvrda.

Kasnije pojačavanjem sustava obrane mnoge Wachhaus (stražarske utvrde) dobile su Anex u vidu topovskih platformi te su podignute na standard Werk (topničke utvrde). Međuprostori su pojačavani naročito nakon Balkanskih ratova (1912. – 1913.) sa Zwischenbaterrie (topnička međubaterija) ili s mnoštvom Stutzpunkte (otpornim točkama) koje nisu bile ništa drugo nego ojačani betonski bunkeri povezani betonskim rovovima koje je bilo krajnje zahtjevno raditi na kršu kao što je slučaj u Hercegovini. U Trebinju su se nalazile i četiri velike defenzivne vojarne koje su u kontekstu vojne arhitekture bile karakteristične za BiH, a posebice istočnu Hercegovinu te istočnu Bosnu. Radilo se o klasičnim vojarnama za smještaj određenoga broja vojnika koje su bile okružene obrambenim zidovima, kružnim kaponirima na kutovima i otvorima za djelovanje iz pješačkoga oružja (puškarnicama) te tzv. „mašikulama“ (Maschikule), metalnim pločama na višim katovima koje su imale pomične otvore za djelovanje streljačkim oružjem. Logorski kompleksi u svom su sastavu imali objekte za zapovijedanje, administraciju, zgrade za časnike, bolnički odjeli za ranjenike, skladišta streljiva i hrane, pekarnice, vojarne za vojnike, staje i obrambene objekte za neposrednu obranu, i sve to opasano visokim zidovima. Naravno, treba naglasiti kako se u Trebinju nalazila i najmodernija utvrda sagrađena u BiH, utvrda Strač (Werk Strač ili Werk Srač kako se još spominje u K.u.K. ratnim mapama). Utvrda je bila u potpunosti rađena od betona i imala je dvije okretne kupole s haubicama od 100 mm te metalnim okretnim kupolama za strojnice i korekciju topničke paljbe. Do Trebinja je izgrađena i željeznica, bitna za opskrbu pojasne utvrde u Trebinju i Bileći.

PRVI SVJETSKI RAT Iz Hrvatske i BiH do 190 000 poginulih

 2.) Bileća, koja se nalazi sjevernije od Trebinja, još bliže crnogorskoj granici, imala je status pojasne utvrde. I tu je kao i u Trebinju izgrađeno ukupno osam utvrda s numeracijom od I do VIII, u smjeru kazaljke na satu u smjeru sjevera, s dvama glavnim tipovima utvrda Werk i Wachhaus, te su po istom obrascu mnoge Wachhaus (stražarske utvrde) dobivanjem topništva podignute na standard Werk (topničke utvrde).

U samom gradu Bileći bila je manja defenzivna vojarna, a izvan grada naknadno je napravljen veliki kompleks obrambene vojarne „Neu Bilek“ ili Nova Bileća koji je imao status Lagera ili tzv. logora. Na samom izvoru rijeke Trebišnjice izgrađen je vodovodni sustav kojim su se opskrbljivali vojni objekti kao i cijeli grad Bileća. Osim toga svaka je utvrda pored sebe imala veliku cisternu s kolektorom (čatrnja) te niz manjih unutar samoga objekta. Oko grada, između utvrda, rađene su otporne točke u vidu bunkera povezanih rovovima te pojas od bodljikave žice. Tijekom Prvoga svjetskog rata neke od bilećkih utvrda bile su gađane crnogorskim topništvom, ali su prošle bez znatnijih oštećenja.

3.) Mostar kao upravno i vojno središte mostarskog okruga imao je najviše utvrđenih objekata u Bosni i Hercegovini. Ukupno je bilo po numeraciji 19 utvrda od kojih je Werk kategoriju s topništvom imalo šest objekata, dok je kategoriju Wachhaus imalo devet objekata. Tri su utvrde bile u kategoriji Schanze (šanac), što je predstavljalo veći objekt nepokriven s velikim rovom, prilagođen za djelovanje topništvom i lakim naoružanjem. Postojale su također i fortificirane bitnice kao samostalne fortifikacije od kojih se jedna, numerirana, nalazila na sjevernom ulazu u grad u rajonu Vrapčića, a ostale četiri na brdu Hum u sklopu središnje utvrde. Utvrde su povezane sa 60 međupoložaja u vidu otpornih točaka povezanih rovovima u kamenu ili betonu i opasanih bodljikavom žicom. Neki od položaja imali su i čelične ploče za djelovanje strojnicama, a one su težile oko 4,5 tone. Osim toga izgrađena su i 34 položaja na visovima oko grada u polustalnoj fortifikaciji kao vanjski prsten obrane.

Unutarnju jezgru obrane činili su defenzivna vojarna Nordlager (Sjeverni logor) te vojarne Sudlager (Južni logor gdje je bila i vojna bolnica), Westlager (Zapadni logor – danas Sveučilište) i Ostlager (Istočni logor – konak). Pored toga kao logistička podrška izgrađena je golema infrastrukturna mreža u vidu puteva, željeznice, skladišta, cisterni za vodu s kolektorima (čatrnje), vodovod u urbanom dijelu Mostara, strelišta, bolnice, vojna groblja, zračna baza u Jasenici i tako dalje. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je Mostar bio najgušće fortificiran grad u BiH, a neka područja poput Podveležja, te posebice brdo Hum iznad Mostara, čine možda najgušću skupinu fortifikacija i u svjetskim okvirima. Čovjek i danas ostaje zadivljen inventivnošću i organizacijom tadašnje Monarhije uzimajući u obzir količinu izgrađenih materijalnih dobara i stupanj tehnike i tehnologije prije 120 godina.

4.) Sarajevo je bilo upravno središte BiH te mu je kao takvom posvećena posebna pažnja prigodom uređenja prostora za obranu. U Sarajevu su, od lijepo tesanoga kamena, izgrađene četiri utvrde karakteristične po čeličnim okretnim kupolama s haubicama od 150 mm te topovima 90 mm u otvorenim platformama. Osim toga postojale su još dvije Zwisschenbaterie (međuuporišta s otvorenim topničkim platformama). Neki objekti na Vratniku iz osmanskog razdoblja dograđeni su kao Weissbastion (Bijela tabija). Također su izgrađene i tri stražarske utvrde tipa Wachhaus, od kojih dvije na obroncima Trebevića.

DOMOVINSKI RAT Obrana Stoca (drugi dio)

U samom gradu bilo je više vojarni sa svom potrebnom infrastrukturom, a u Rajlovcu se nalazilo i vojno zračno uporište. Oko grada uređene su mnoge otporne točke s bodljikavom žicom i opkopima. I u drugim mjestima postojale su utvrde, ali ne u obliku pojasne utvrde. Kako su prvu liniju obrane činile pojasne utvrde u Trebinju i Bileći, tako je odlučeno da drugu crtu obrane čine Kalinovik, Ulog-Obrnja, Nevesinje i Stolac pa su i u tim mjestima također građene utvrde. Osim nabrojanih fortifikacija, u istočnoj Bosni rađen je veći broj defenzivnih vojarni, a najviše su bili utvrđeni gradovi uz Drinu, kao Goražde, Višegrad, Foča i Zvornik, od kojih je posljednji imao najveću fortifikaciju iznad samoga grada. Postojao je i projekt za izgradnju suvremene betonske utvrde s čeličnim kupolama za topništvo, ali početak rata prekinuo je te planove. Upravo kratkotrajan prodor srpskih snaga preko Drine 1914. godine bio je pokazatelj da taj sektor bojišta nije bio dovoljno utvrđen, dok su utvrde u Hercegovini potpuno opravdale svoju ulogu. Posebnu kategoriju fortifikacija činile su oružničke postaje ili žandarmerijske vojarne postavljene na važnim komunikacijskim prolazima i naseljenim mjestima. Vojska nije imala nadležnost nad oružništvom, no u istočnoj Hercegovini i nekim dijelovima istočne Bosne ti su objekti rađeni kao obrambeni objekti, uzimajući u obzir iskustvo s pobunama lokalnoga stanovništva u više navrata krajem 19. stoljeća.

Izvor fotografija: Manuel Martinović, Udruga za zaštitu fortifikacija "Werk" iz Mostara

 | Autor :

 | Autor :

 | Autor :

Nastavak teksta pročitajte u jednom od sljedećih izdanja. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2017.

DOMOVINSKI RAT Obrana Stoca (prvi dio) POVIJEST HRVATA Krbavska bitka - velika katastrofa (prvi dio) POVIJEST HRVATA Agonija kršćanske Bosne i Huma
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.