Izbijanjem rata 1914. godine prekinut je mir u kojemu su europske sile uživale punih pola stoljeća. Iskustva iz Pruskoaustrijskoga rata (1866.), kao i iz prijašnjih napoleonskih ratova, i dalje su u velikoj mjeri predstavljala temelj na kojemu su se gradile taktike europskih vojski.
Upravo je Prusko-austrijski rat bio posljednji oružani sukob iz kojega je austrougarska vojska kalila svoje ratno iskustvo. Za razliku od Prusko-austrijskoga rata, okupacija BiH iz 1878. godine tomu iskustvu nije previše pridonijela jer u tome sukobu nije ni došlo do njezine konfrontacije s ozbiljnijim protivnikom.
Dugo razdoblje mira rezultiralo je time da su se izbijanjem rata 1914. godine od 16 austrougarskih zapovjednika zborova samo njih petorica mogla pohvaliti ratnim dekoracijama, a od toga iskustva dijelilo ih je punih 36 godina. Takvo stanje nije bilo karakteristično samo za austrougarske snage nego za sve europske sile. Dok je taktika počivala na starim iskustvima, druga polovica 19. stoljeća donijela je vrtoglav razvoj vojne tehnike u kojemu je oružje postalo razornije, a vojske na terenu mobilnije. Paradno kočoperenje kojim su vojske nastojale pred protivnikom pokazati svoju neustrašivost na bojišnici bilo je zastarjelo i nemoćno pred strojničkim rafalima koji su nemilice kosili čitave redove vojnika, pa je i opravdano reći da je Prvi svjetski rat bio rat čovjeka i stroja u kojemu je čovjeka pobijedio stroj.
Čini se da iskustva iz Rusko-japanskoga rata, u kojemu je Rusija 1905. godine izvukla deblji kraj, nisu značajnije utjecala na promjenu vojne paradigme. Tek je jedan od najvećih njemačkih stratega, poznati tvorac njemačkoga obrambenog plana, Alfred Schlieffen, 1909. godine objavio svoja razmatranja o suvremenome ratovanju u kojima se osvrće na stradanje japanske brigade „Nambu“ koja je tijekom Rusko-japanskoga rata, zahvaljujući svomu smjelom nastupu, u samo jednoj navali na ruske položaje pretrpjela 90 posto gubitaka.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2020.
