Naslovnica

Druga i Treća karpatska ofenziva

Obostrani gubici bili su više nego stravični. Prema nekim izračunima, Austro-ugarska vojska od 1. je siječnja do 30. travnja izgubila 793 000 vojnika, uključujući i posadu tvrđave Przemysl. Ruski gubici bili još veći i procjenjuju se na oko 1 200 000 vojnika.
12. studenoga 2019. u 07:18 0 komentara 1339 prikaza
Foto: Paul Hoffmann & Co

Dolazak 2. vojske na središnje Karpate

Budući da su u austro-ugarskim ratnim planovima prioritetne bile napadne aktivnosti, u prvoj polovini veljače Karpatsko bojište osnažuje se još jednom vojskom – 2. vojskom generala Böhm-Ermollia koja dolazi na ovo područje iz južne Poljske. Ulazi na područje između 3. i njemačke Južne vojske, i to na prostor od prijevoja Ljupkov do, uključujući, Užoka i preuzima većinu tamo raspoređenih snaga. U sastav 2. vojske ušli su XIX, XVIII. i V. korpus te Grupa »Szurmay«, dakle i 79. pukovnija.

IZ NOVOG BROJA Carski kraljevski "Komandosi"

Dolaskom 2. vojske na Karpate general Conrad ponovno pokušava pokrenuti svoje snage za napadne aktivnosti. Na njegovu žalost, samo su krajnja krila na cijelom Istočnom bojištu mogla pokrenuti snažne ofanzive. Dok su Nijemci napredovali u Istočnoj Pruskoj, istodobno je Pflanzer-Baltin napredovao u jugoistočnoj Galiciji i Bukovini. Uz sve poteškoće, trebao je preusmjeriti težište glavnog napada prema sjeverozapadu i pružiti prijeko potrebnu pomoć Južnoj vojsci na njezinu pravcu djelovanja. Usput je morao spriječiti moguće protunapade od ruske strane iz smjera Ivano-Frankivska. Tako su se hrvatske postrojbe iz 36. pješačke i 42.domobranske divizije XIII. Korpusa ponovno našle u teškim borbama nakon relativno provedene uspješne ofenzive Pflanzer-Baltinove vojske prema Kolomei i Nadworni (31. siječnja–16. veljače).

Okrutne hladnoće i snježne mećave izmjenjuju se s razdobljima naglih zatopljenja i odmrzavanja leda i snijega. Snijeg pomiješan s kišom u razdoblju od 20. do 25. veljače stvara opasne poteškoće transportu materijala i pokretu snaga. Brojne prometnice u potpunosti su odnesene bujicama i pretvorene u blatnu kaljužu. Transport ljudi i materijala morao je stati. I na kraju, austro-njemačke snage nisu uspjele polučiti pobjedu protiv ruskog generala Brusilova, već su se na pojedinim mjestima morale povući, osobito zbog neaktivnosti skupina »Puhallo« i »Szurmay« te njemačke Južne vojske. Ovakvim stanjem završila je Prva karpatska ofanziva.

Druga karpatska ofanziva (27. veljače–31. ožujka)

Nakon propasti prve kampanje AOK je trebao preispitati svoje ciljeve i odustati od nove karpatske kalvarije. Međutim presudila je činjenica da treba nastaviti s vojnim aktivnostima kako bi se što više oslabila ruska vojna sila. Taj pokušaj iz 1914. u Srbiji se pokazao potpuno promašenim: bez potpune vojne pobjede stvarni rezultati više su nego skromni, a posljedice katastrofalne. Vrlo nepovoljne vremenske prilike trebale su upozoriti generale da bi nova aktivnost ponovno opasno umanjila i onako narušen moral i stvorila stradanja iscrpljenih vojnika. Već su tada zabilježena brojna bježanja vojnika na protivničku stranu kako bi izbjegli nove patnje, iako ni rusko zarobljeništvo nije pružalo puno više mogućnosti za spas od sigurne smrti. General Conrad posebno nije imao povjerenje u češke vojnike, koji su često bili u službi ruskih obavještajnih tijela. I bez obzira na navedene činjenice, general je inzistirao na pokretanju Druge karpatske kampanje. Koji su njegovi argumenti za ovako riskantnu operaciju? Je li to prijetnja ruske invazije u Ugarsku, oslobođenje tvrđava Przemysl ili složene političke prilike kako bi se spriječilo Italiju i Rumunjsku da se približe Antanti?

Zasigurno su svi navedeni faktori doveli do Conradovih sudbonosnih odluka o pokretanju nove ofenzive koja će u završnici dovesti Austrougarsku vojsku na sam rub propasti. Meteorološke prilike i prometni uvjeti vrlo su složeni. Velike snježne oborine na višim visinama blokirale su prohodnost planinskih prijevoja. General Borojević imao je značajne dvojbe s obzirom na Conradov operativni plan. Iskusni ratni zapovjednik shvatio je da će ishod biti vrlo upitan ako istodobno ne krenu sve snage planiranim pravcima napada. Topnička potpora za planirane pješačke napade bit će ponovno »Ahilova peta« ove kampanje. Ostala je pasivna zbog prometnih ograničenja, čime će pješaštvo ostati bez njezine potpore.

IZ NOVOG BROJA Vojskovođa Svetozar Borojević

Pripreme 2. i 3. vojske za udar preko Karpata i Brusilovljev protuudar

Austro-ugarsko zapovjedništvo donijelo je odluku o dodatnim osnaživanjima 2. vojske jer je ona trebala provesti primarni napad s Karpata. Iz zapadne Poljske i tamošnje 4. vojske pristiglo je na Karpate oko sedam divizija. Također je osnažena i Vojna skupina »Pflanzer-Baltin« s trima pješačkim i dvjema konjaničkim divizijama. Ta su osnaženja bila izuzetno važna za iscrpljene snage iz proteklih operacija.

Koje su bile zadaće Grupe »Szurmay « u provedbi ovih planova? Zapovjednik vojske planirao je iskoristiti Szurmaya kao jaku pričuvu kojom bi po potrebi mogao popuniti praznine i time spriječiti Ruse da se u njih ubace, osobito između V. korpusa i Szurmayevih snaga. Nova ofanziva kreće 27. veljače uz vrlo složene meteorološke uvjete, po vijavici i magli. Prvi učinci su beznačajni. Napad se pretvara u bezumlje. Conrad ubacuje u borbu i 4. vojsku na sjevernom odsjeku bojišta. I ovdje su učinci nikakvi, a gubici ogromni. Snježna je oluja na svojem vrhuncu. Pojedini zapovjednici vojski predlažu da se operacije prekinu i odlože dok se vrijeme ne popravi. Zapovjednik ruske 8. vojske general Brusilov pokrenuo je 2. i 3. ožujka sa svojim VII. i XII. korpusom vrlo snažan napad kako bi omeo protivničke aktivnosti. I to je uspio. U cilju zaustavljanja Rusa austro-ugarske snage ubacuju posljednje pričuve kojima pokušavaju zaustaviti i odbaciti Ruse, što je bila vrlo optimistična pretpostavka s obzirom na žestinu ruskih protuudara. Naime u posljednjih nekoliko dana prednje snage imale su izuzetno velike gubitke tako da nisu bile u stanju parirati ruskim napadima. Prema dostupnim podacima XIX. Korpus 2. vojske izgubio je 5 000 ljudi, a 32. je divizija sa 11 871 spala na 5 971 ljudi. O stanju bojišnice najbolje govori izvještaj brigadira Veitha. On napominje da je uslijed guste magle i snijega krajem veljače i početkom ožujka bilo nemoguće orijentirati se u prostoru; čitave su se pukovnije izgubile, a rezultat je bio katastrofalan. Stanje se još više pogoršalo 6. ožujka kada su dnevne temperature porasle što je izazvalo topljenje snijega, a noću su se zbog vedrine spuštale na −20 °C čime su se svi putevi zaledili i onemogućili bilo kakav transport. Iako je danju sunce davalo kakvu-takvu toplinu vojnicima, ledeni vjetrovi sa sjeverozapada hladili su ih do kostiju.

Zbog nedostatka skloništa, danima nisu mogli promijeniti odjeću koja se zamrznula u ledeni oklop. Uz sve izložene nedaće masovni napadi 2. vojske dosegli su svoj vrhunac 10. ožujka, ali je značajniji napredak izostao. Glavni zapovjednici pali su u očaj zbog sudbine opkoljene tvrđave Przemysl, osobito kada je Ruska vojska 11. ožujka pokrenula novi protuudar koji je primorao na prekid sve napadne aktivnosti snaga Središnjih sila. I Szurmayeve su se snage našle u teškoj situaciji. Pokušaj da se krene naprijed izgradnjom raznih inženjerijskih zahvata nije uspio zbog zamrznutog terena. Stoga je zapovjednik 2. vojske odobrio Szurmayu da povuče svoje vojnike iz neposrednog kontakta s ruskim snagama na prijašnje pozicije. Dio tih snaga upućen je kao potpora snagama generala Teresztyanszkoga. Rusi su to iskoristili te napali centar i istočno krilo Szurmayevih snaga. Intervencijom 38. »honvedske « pješačke divizije 14. ožujka Rusi su zaustavljeni i odbačeni.

Za praćenje ratnog puta naših »Jelačićevaca « važne su borbe 2. i 3. vojske za karpatske uzvisine vođene 2−10. ožujka. Na desnom krilu 2. vojske napadale su Szurmayeve tri divizije u zahvatu komunikacija od Uzsoka prema Turki i nadalje prema vrlo važnom prometnom čvorištu Stary Sambor. Tu su se suočili s dobro utvrđenim ruskim objektima, koji ih zaustavljaju. »Jelačićevci« vode teške borbe u širem području Turke u sastavu 7. pješačke divizije. Posebno velike gubitke imaju 6−10. ožujka kod naselja Beniowa, Dydiowa, Smolnike i Szcavinke, dok kod strateške uzvisine Sokoliki imaju preko 90% iskazanih gubitaka, i to u razdoblju od 6. do 8. ožujka. Borbe su vođene po velikoj hladnoći, snijegu i ledu. Prema poznatim Listama gubitaka (»Verlustlisten«), imaju 161 mrtvog, 469 ranjenih, 12 zarobljenih i 288 nestalih. Sveukupno 930 vojnika.

Zapovjednik pukovnije brigadir Franz Schöbl u jutarnjim satima 13. žujka izvješćuje Zapovjedništvo 7. pješačke divizije o aktivnostima pukovnije u proteklim borbama i njezino trenutno stanje: »Odsjek koji mi je povjeren: Tarnava Nižna - želj. pruga (južno od?) želj. stanice Sokoliki dug je više od 10.000 koraka. IR79 sada ima brojno stanje od samo oko 1000 ljudi (...) IR79 je kod Žalobine 2 dana napadao i zauzimao položaje; preko Opoloneka je stigao do sedla Uzsok, zauzeo je Szcavinku, napao Ostry, zauzeo položaje koje i sada drži, iz njih izveo još 3 napada i odbacio 2 protunapada – do sada je vršio samo iscrpljujuće bojne aktivnosti i pri tom otrpio velike gubitke (...) Ako općenita situacija ne isključuje napad jačih nepr. snaga na meni dodijeljeni odsjek, molim da se uzme u obzir ovom dojavom priopćeno.« Nije poznato je li mu udovoljeno.

IZ NOVOG BROJA Inovativno oživljavanje prošlosti

Kapitulacija tvrđave Przemysl i završne borbe Druge kampanje

Stanje za austro-njemačke snage posebno se komplicira kada Rusi donose odluku o prekidu svih aktivnosti protiv njemačkih snaga na sjeveru bojišnice, te dio snaga prebacuju na Karpate. Time su htjeli zadati smrtni udarac austronjemačkim snagama i konačno se probiti u Panonsku nizinu. Težište ruskog napada usmjereno je na snage generala Tersztyanszkoga na lijevom krilu 2. vojske. To je primoralo austro-njemačke ratne planere da do maksimuma osnaže »k.u.k.« 2. i 3. vojsku koje su trebale preuzeti glavni ruski udar.

Tijekom 19. ožujka planiran je pokušaj proboja austro-ugarskih snaga prema karpatskim uzvisinama iz ruskog okruženja u tvrđavi Przemysl i njihova spajanja sa snagama u napadu. Međutim zbog intenzivnih ruskih napada nije bilo značajnijih raspoloživih snaga koje su se mogle izdvojiti za napadne operacije s Karpata, tako da se vrlo brzo moralo odustati od te ideje. Međutim 22. ožujka nastupa šok zbog kapitulacije tvrđave Przemysl, koja je bila jedan od temeljnih ciljeva svih proteklih ofanziva. Ruska opsadna 11. vojska prebačena je na Karpate, čime su Rusi stekli značajnu brojčanu prednost na ovome pravcu napada. Nakon pristizanja pojačanja, njihova 3. i 8. vojska na Karpatima usmjerava napade protiv habsburške 3. vojske.

Na području Hommona–Mezolaborcz vodit će se krvave borbe 22. ožujka. General Ivanov, zapovjednik Jugozapadnog bojišta, želio je zadati smrtni udaracbraniteljima Karpata zauzećem željezničkog čvorišta Homonna, vrlo važnog za održavanje prometa austro-njemačkih snaga. Nastavkom napada generala Ivanova nastupit će vrlo velika kriza za austro-njemačke snage na Karpatima, osobito u razdoblju 26–31. ožujka kada uz krajnje napore uspijevaju zaustaviti Ruse. Tu se posebno iskazala Borojevićeva 3. vojska koja je 31. ožujka uspjela razbiti ruske snage na svojem pravcu djelovanja i nanijeti im velike gubitke. Međutim istodobno dolazi do velike krize snaga 2. vojske. Da bi se spriječio njezin raspad, osobito kod gorskog prijevoja Uzsok, gdje se nalaze i naši »Jelačićevci«, donesena je odluka da se ovaj pravac znatno ojača. Već je bila donesena odluka o povlačenju 2. vojske iza grebena Karpata u slučaju da ne uspije zaustaviti Ruse.

Naime na ovom pravcu Rusi su raspolagali sa 156 000 vojnika, a 2. vojska sa oko 110 000 vojnika. Austro-njemačku vojsku spasila je vrlo loša meteorološka situacija i ograničenost propusnosti prometnica koja je onemogućila Rusima da dopreme svoju artiljeriju u planine. I ruski vojnici su iscrpljeni, a ubačene pričuve bez ratnog iskustva nisu mogle provesti ove vrlo složene zadaće. Faktički, to je bio sukob dviju iscrpljenih vojski koje su pretrpjele neizmjerne patnje i stradanja. Taj neuspjeli ruski napad bit će, ustvari, njihov izuzetno težak poraz jer su njime izgubili svoju ofanzivnu snagu i vrlo velike logističke resurse za vođenje rata. Austrijanci i Nijemci pariraju im prebacivanjem snaga na ugrožena područja, ponovno iz sastava 4. vojske iz južne Poljske, koja mora istodobno štititi područje vrlo kritičnih Gorlica gdje je postojala velika opasnost od ruskog proboja prema poljskom gradu Krakovu.

Istodobno s ovim aktivnostima na središnjim Karpatima hrvatske postrojbe u Pflanzer-Baltinovoj skupini vode ogorčene i krvave borbe protiv snaga ruskog generala Lešnickog koji je pokušao provaliti u Bukovinu i osvojiti vrlo važan grad Černivce (Czernovitz) i time utjecati na približavanje Rumunjske prema Antanti. U tim će aktivnostima naši domobrani 42. domobranske divizije 20. ožujka pretrpjeti vrlo teške gubitke radi kojih se povlače na dijelu bojišta.

IZ NOVOG BROJA Špijuni i tajne službe u Prvome svjetskom ratu

Treća karpatska ofenziva i Uskršnja bitka (travanj)

Zbog stalne prijetnje od ruskog prodora u Mađarsku i mogućnost izbijanja rata s Italijom, austrougarska vojno-politička situacija bila je složenija nego ikada ranije. Iako već osnažena znatnim njemačkim snagama – Grupom »Woyrsch« (u sastavu austrijske 1.vojske), divizijom »Besser« (austrijska 4. vojska), korpusom »Marvitz«, njemačkom Južnom vojskom, a u Bukovini njemačkom konjicom »Marschall« – zbog velikih gubitaka i nepovoljna položaja na bojištima Austro-ugarska vojska nalazila se pred rasulom. Osim Italije, i Turska je bila izložena jakom Antantinom pritisku u Dardanelima (Galipolje), a Rumunjska i Bugarska kolebale su se na koju će stranu pristati. Prema ocjeni vodstva Središnjih sila, samo je veliki vojnički uspjeh protiv Rusije mogao poboljšati situaciju. To je ujedno potaklo njemačkog načelnika GS-a generala Falkenhayna da predloži operacije protiv Srbije kako bi otvorio presudne komunikacije prema Turskoj, barem na dijelu područja oko strateški važnog srpskog gradića Negotina. Ali kako će Conrad naći vojnike za tu vojnu aktivnost? Otvorenih pitanja puno, a odgovora vrlo malo.

Za Središnje sile bilo je izuzetno važno zadržati Italiju i Rumunjsku kao neutralne čime bi se izbjegla nova bojišta koja bi mogla biti pogubna za ionako iscrpljenu austrougarsku vojnu silu. Izvješća obavještajnih službi pretpostavljala su da Italija vjerojatno neće objaviti rat tijekom druge polovice travnja ako se održe sadašnje austro-njemačke crte obrane na Karpatima. Za pokretanje ofenzive protiv Srbije – što je predložio general Falkenhayn – nedostajalo je resursa.

Unatoč neuspjehu prethodnih dviju operacija, general Conrad krenuo je planirati posljednju karpatsku kampanju. Zasigurno je sam sebi postavljao pitanje: Izložiti se daljnjem besmislenom krvoproliću ili od svega odustati? Ipak se odlučuje za nastavak borbi, a jedna od tih aktivnosti bila je »Uskršnja bitka«. Vrijeme je odigralo ključnu ulogu u ovoj bitci, međutim ovaj put u korist austro-njemačkih snaga. Nakon jake i višednevne snježne oluje uslijedilo je toplo vrijeme koje je prouzročilo naglo otapanje snijega što je poplavilo doline i vojne objekte u njima, ponajprije rovove koji nisu bili za uporabu. Ispod otopljenoga snijega izronili su brojni leševi stradalih vojnika u proteklim borbama. Istodobno su gorski visovi ostali okovani ledom zbog niskih temperatura koje su tamo vladale.

Početkom travnja Rusi nastavljaju silovite napade na karpatske prijevoje koje su započeli u drugoj polovici ožujka. Uspjeli su na nekoliko mjesta potisnuti austro-njemačku obranu. Posebno je postalo neodrživo stanje kod 2. vojske. Njezin zapovjednik general Böhm-Ermolli moli zapovjednika njemačke Južne vojske da mu pomogne kako bi s ugroženih područja mogao izvući svoje snage i spasiti ih od uništenja. Među tim snagama našli su se i dijelovi Grupe »Szurmay« (7. pješačka, 38. i 40. »honvedska« pješačka divizija, kao i 128. »honvedska« pješačka brigada), dakle i »Jelačićevci «. I Borojevićeva 3. vojska trebala je pomoći 2. vojsci koja je držala bojišnicu od 53 km sa 53 000 vojnika koji su u proteklim borbama pretrpjeli teška stradanja. Nastupaju vrlo složeni uvjeti prilikom povlačenja ove vojske. Budući da je prijevoj Uzsok bio izuzetno važan za obranu Ugarske i prometno povezivanje s Galicijom, zaključeno je da Szurmayeve snage moraju bezuvjetno braniti taj prijevoj do dolaska pojačanja iz Borojevićeve vojske. Rusi su nastavili napadati Uzsok, a pojačanja su slabo pristizala. To je primoralo zapovjednika Južne vojske generala von Lisingena da se žestoko usprotivi povlačenju Szurmayevih snaga i zatražio je od AOK-a da osposobi i osnaži 2. vojsku i time spriječi evakuaciju Uzsoka jer je on sačuvan krvlju brojnih palih vojnika. Smatrao je da će desno krilo 2. vojske sačuvati dostignutu crtu obrane Szczawinka–Kinczyk–Bukowski–Pliska–Ceremcha–Kicera i da te snage treba staviti pod zapovijedanje njegove vojske.

Nakon sagledavanja vrlo složene situacije, AOK ipak odlučuje da desno krilo Grupe »Szurmay« 2. travnja uđe u sustav zapovijedanja njemačke Južne vojske i time nastavi obranu važnog prijevoja. U nastavku borbi Szurmay zajedno s njemačkom Južnom vojskom odbija više ruskih napada i uz krajnje napore uspijeva obraniti Uzsok i strateški važnu Ung dolinu. Teški gubici razrijedili su njegove prednje snage, a pojačanja su polako pristizala. Dubok snijeg prividno je jamčio umornim vojnicima opasnost od neprijateljskih iznenađenja. Uslijed dugotrajnih borbi u vrlo teškim uvjetima, pogoršava se moral snaga pa tako 3. travnja praška 28. pješačka pukovnija broji oko 2 000 ljudi, da bi do večeri 4. travnja na bojišnici ostalo samo 150 ljudi.

Tri su se satnije bez ispaljenog metka predale neprijatelju. Vojna situacija zahtijevala je da se uza sve probleme dostignute linije 2. vojske moraju održati. Ruski general Brusilov istodobno snažno napada karpatske prijevojes težištem udara na strateški prijevoj kod Mezolaborcza koji brane snage 3. vojske generala Borojevića. Uz iznimne napore Borojević uspijeva zaustaviti Ruse. Poslije kapitulacije Przemysla, ruska 11. opsadna vojska podijeljena je između 3. i 8. vojske, koje su na ultimativno traženje Francuske i Velike Britanije 6. travnja prešle u napad na njemačku Južnu i austro-ugarsku 3. vojsku. Da bi spriječili proboj bojišta, osobito manevar ruske 8. vojske, Nijemci su prinuđeni na Karpate uputiti novoustrojeni Beskidski korpus. Tih se dana vode teške i krvave borbe uz obostrano velike gubitke. Nakon uskrsnog tjedna Brusilov nastavlja napade na središte 2. vojske i Grupe »Szurmay«, čije ga snage uspijevaju zaustaviti, osim lijevog krila Grupe »Szurmay« koje se mora povući na crtu Szczawinka–Pliska–Ceremcha.

VERDUN "Tragedija verdunske bitke još se osjeća u zraku"

U nastavku borbi tijekom 7. i 8. travnja Rusi napreduju prema Ceremchi, ali je ne uspijevaju osvojiti. To isto pokušavaju učiniti kod Kiczere sokilske koju drži 7. pješačka divizija i naši »Jelačićevci«. Oni će u tim borbama imati izuzetno velike gubitke, osobito oko mjesta Bukowiec, Tarmow Vyzna, Sianki i brda Kiczera sokilska. Glavninu gubitaka pretrpjeli su 8. travnja. Prema poznatim i dostupnim Listama gubitaka, imaju 11 mrtvih, 38 ranjenih, 39 zarobljenih i 814 nestalih. Ovako velik broj nestalih prikazuje svu težinu bitke i pomutnju koju su Rusi stvorili svojim silovitim napadima.

U nastavku borbe Rusi probijaju protivničku obranu jugozapadno od Ceremche gdje ih nakon teških borbi uspijeva zaustaviti 65. pješačka brigada brigadira von Dürfelda ojačana dijelom snaga Grupe »Szurmay« i V. korpusa. Nakon višednevnih krvavih borbi, Dürfeldova mješovita skupina 14. travnja stekla je kontrolu na cijelom području Ceremche.

Nakon ovih iscrpljujućih i dugotrajnih borbi general von Linsingen pokreće pitanje ojačanja njegove Južne vojske dodatnim njemačkim snagama jer je procijenio da su Szurmayeve snage znatno iscrpljene i nesposobne za jače protivničke udare, međutim tom njegovu zahtjevu nije udovoljeno. Bez obzira na teško stanje i nepovoljan odnos snaga »k.u.k.« 2. i njemačke Južne vojske pokreću 9. travnja napadneoperacije u kojima Nijemci uspijevaju u cijelosti osvojiti stratešku uzvisinu Zwinin.

U nastavku borbi tijekom 21. travnja Grupa »Szurmay« našla se u vrlo teškoj situaciji kada je ruski XXVIII. korpus probio njihovu obranu jugoistočno od Wolosate. Moraju tražiti intervenciju pričuvnih snaga iz Fenyvesvölgya, ali nakraju jedino dobivaju topničku potporu iz V. korpusa. Nakon sređivanja crte obrane i pregrupiranja snaga, Szurmay pokreće protunapade 22. travnja koji završavaju uz velike gubitke. Nakon toga Szurmayeve snage znatno su ojačane novim snagama, tako da 26. travnja uspijevaju odbitijedan jak ruski napad i nakraju prijeći u protunapad i time u cijelosti spasiti prijevoj Uzsok od pada u ruske ruke. Međutim iz nepoznatih razloga Rusi nisu iskoristili stečenu prednost, već su prekinuli daljnje napade.

Za uspješnu obranu prijevoja Uzsok u travnju 1915. podmaršal Szurmay dobio je viteški križ vojnog reda Marije Terezije. Sagledavajući trenutno stanje i operativne mogućnosti, postavilo se pitanje je li bilo promišljeno stavitiSzurmayeve snage pod nadležnost njemačke Južne vojske. Naime suradnja Szurmayevih snaga i V. korpusa u sastavu 2. vojske bila vrlo problematična, iako su im zadaće bile zajedničke i vrlo srodne.

PRVI SVJETSKI RAT Verdun i rovovske bitke

Kraj Karpatskog zimskog rata

Politička situacija ubrzano se mijenja. U to se vrijeme pojavljuje politička kriza s Italijom te AOK razmišlja treba li uopće nastaviti s ofanzivnim aktivnostima protiv Rusa ili ih obustaviti. Međutim ovo pitanje primorat će austro-ugarske i njemačke planere da ubrzano donesu sasvim nove smjernice o budućnosti ovoga bojišta i rata u cjelini. U početku su smatrali da se dostignute crte moraju zadržati pod svaku cijenu, bez obzira na žestinu ruskih napada. Istodobno je potrebno razmišljati o planiranju i grupiranju zajedničkih daleko respektabilnijih snaga koje bi bile u stanju odbaciti Ruse daleko od sadašnjih krvavih bojišta. Već se tada nadzirala operacija njemačkog generala von Mackenzena početkom svibnja iste godine i proboj kod Tarnowa i Gorlica, koje će zaista teško poraziti Ruse i odbaciti ih daleko na istok.

Planovi obiju strana nisu se ostvarili. Austro-njemačke snage nisu prodrle u Galiciju i oslobodile Przemysl, ali ni ruske nisu izbile u mađarsku ravnicu. Ipak su Rusi vezali za sebe jake protivničke snage i primorali Nijemce na stalno prebacivanje snaga sa Zapadnog bojišta, što je umnogome pomoglo Francuzima i Englezima u rasterećenju toga bojišta. Rusi su platili visoku cijenu za svoje pokušaje prodora u Ugarsku. Njihov borbeni duh počeo je opadati nakon niza krvavih bitaka.

Materijalni resursi potrošeni su do kraja, a bez njih se nije moglo ratovati. Obostrani gubici bili su više nego stravični. Prema nekim izračunima, Austro-ugarska vojska od 1. je siječnja do 30. travnja izgubila 793 000 vojnika, uključujući i posadu tvrđave Przemysl. Ruski gubici bili još veći i procjenjuju se na oko 1 200 000 vojnika. Prema Listama gubitaka naši »Jelačićevci« izgubili su 2 696 pripadnika, od toga 222 mrtva, 817 ranjenih, 62 zarobljena i 1 592 nestala u zimskim pustošima Karpata. O kakvim se ogromnim prometnim resursima radilo najbolje govori primjer da su austronjemačke snage od početka godine do 1. svibnja 1915. prebacile iz unutrašnjosti na Karpate oko 20 000 časnika, 930 000 vojnika te 100 000 konja i 17 000 željezničkih vagona.

»Staljingrad Prvoga svjetskog rata« desetkovao je »K.u.K.« vojsku treći put od srpnja 1914. godine. Snijeg i blato Karpata pokopali su leševe na stotine tisuća ruskih, habsburških i njemačkih vojnika. Neka ovaj prilog bude spomen na njihovu žrtvu, ali i opomena političarima da ne donose sulude odluke koje će izazvati patnje običnih ljudi koji ih svojim životima i tijelima moraju provesti.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2015.

ORUŽJE Protutenkovske puške Crvene armije IZ NOVOG BROJA Hrvatske postrojbe u pohodu na Srbiju 1914. godine VOJSKA Austrougarske oružane snage
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.