Godine 1917. raspala se iluzija o kratkotrajnome ratu. Treća faza Prvoga svjetskog rata započela je dvama događajima čije će se posljedice pokazati sudbonosnima. Veljačka revolucija u Rusiji donijet će Središnjim silama pobjedu na istoku, no američka intervencija na zapadu bit će u konačnici kobna po njih. Smrću cara i kralja Franje Josipa I. i stupanjem cara Karla na čelo Austro-Ugarske, promijenili su se i odnosi između članica Središnjih sila, osobito po pitanju zapovijedanja nad zajedničkim vojnim snagama.
Ofenziva Kerenski, Hrvati u bitki kod Ivano-Frankivska (njem. Stanislau) i Kalusza (6. – 16. srpnja)
Planove obiju zaraćenih strana poremetit će Ruska revolucija iz veljače 1917. godine. Veliki porazi, teški gubitci, urušavanje gospodarstva, glad i ostale nedaće bili su glavni uzroci pobune ruskih građana, ali i vojske. Brojne ruske postrojbe od Baltičkoga mora pa do Dunava odbijale su se boriti. Sredinom ožujka car Nikola II. Romanov abdicira, a kontroverzni eser Aleksandar Kerenski preuzima privremenu vladu i obećava zapadnim saveznicima nastavak rata na Istočnome bojištu bez obzira na vrlo teško ekonomsko i revolucionarno stanje u zemlji.
Ruskim snagama pod zapovjedništvom novoga vrhovnog zapovjednika, imenovanoga 3. lipnja, proslavljenoga generala Alekseja Brusilova, trebale su se suprotstaviti u istočnoj Galiciji i Bukovini respektabilne austro-njemačke snage, među njima i Skupina vojski Böhm-Ermolli u sastavu k.u.k., 2. i 3. vojska i njemačka Južna vojska, koje djeluju na prostoru od grada Brody na sjeveru pa do rumunjske državne granice na jugu. Glavni udarac trebalo je zadati rusko Jugozapadno bojište u istočnoj Galiciji, uz istodobno pokretanje i ostalih bojišta. Središnje sile na Istočnome bojištu raspolagale su s ukupno 128,5 pješačkih i 23 konjaničke divizije, a Rusi s 232 pješačke i 42 konjaničke divizije.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2019.
