Naslovnica

Koje su bile zajedničke osobine žena i bombi prije stotinu godina?

Za razliku od današnjih bombi opremljenih sofisticiranim punjenjima i sustavima navođenja, bombe iz vremena Prvoga svjetskog rata predstavljale su vrlo primitivne naprave.
22. veljače 2018. u 14:02 0 komentara 851 prikaza
Foto: Arhiva VL

Bomba jeste kao i žena. Ovom, u prvi mah čudnom tvrdnjom započinje novinski tekst vrlo znakovitog naslova „Što su u stanju učiniti bombe“, koji je objavljen u hrvatskom tisku 1916. godine. Koliko u tom tekstu i iznijetoj tvrdnji ima istine, a koliko sarkazma, ne bih znao procijeniti. Koliko god se razumijem u ondašnje bombe, toliko malo znam o temperamentu žena od prije stotinu godina. Pri tome se moram ograditi i naglasiti da o našim današnjim damama imam najbolje mišljenje te da sam uvijek pun razumijevanja za njihove… ovaj da, uglavnom… pun sam razumijevanja i vjerujem da me u tome podržava velik dio muškog roda. No, pustimo na trenutak dame i vratimo se puno jasnijoj temi - bombama.

Berta PRVI SVJETSKI RAT Najveći i najjači njemački top – "Debela Berta"

Za razliku od današnjih bombi opremljenih sofisticiranim punjenjima i sustavima navođenja, bombe iz vremena Prvoga svjetskog rata predstavljale su vrlo primitivne naprave. Počesto se znalo dogoditi da je uslijed nepravilnog skladištenja ili imalo nepažljivog rukovanja dolazilo do neželjenih eksplozija. O tome nam svjedoče i brojni primjeri brodova koji su uslijed eksplozije u vlastitim barutanama završili na dnu mora. Topovska paljba bila je vrlo neprecizna i više je nalikovala pokušajima ubadanja masline vilicom na praznome tanjuru nego današnjim tehnikama navođenja. Zato je i utrošak topovskih zrna bio daleko veći nego što to zahtijeva moderan način ratovanja. Predjeli Zapadne bojišnice, išarani kraterima, više su ličili prizorima s Mjeseca nego zemljinoj površini. Od nekada gustih šuma nije ostala ni travka, a cijela sela bila su doslovce sravnjena sa zemljom i prekopana od silina nebrojenih eksplozija topovskih zrna.

Strah i trepet protivnicima predstavljao je najveći njemački top, teška haubica promjera 42 centimetra, koja je dobila naziv po vlasnici njemačke tvornice „Krupp“ u kojoj je izrađivana, gospođi Berthi Krupp von Bohlen und Halbach. Tako je ovo najstrašnije topničko oruđe, zbog svojih i zavidnih dimenzija dotične gospođe, nazvano – „Debela Bertha“. Nije mi poznato kako se gospođa Bertha mirila s tom činjenicom, premda mogu pretpostaviti da joj je unosan posao predstavljao veću utjehu od vlastite taštine. Neosporna je činjenica da su bombe tijekom proteklih stotinu godina doživjele strelovit razvoj, a daleko je od moje struke da se upuštam u špekulacije oko eventualne evolucije ženskog karaktera u proteklom stoljeću. Zapravo, to bi mi moglo biti i puno opasnije od rukovanja ondašnjim bombama. No, kako bilo da bilo, pisac novinskog članka iz 1916. godine nalazi mnogo zajedničkih osobina ondašnjih žena i bombi. Njegov tekst naslova „Što su u stanju učiniti bombe“ prenosim vam u cijelosti i prepuštam vam da sami donesete zaključak o ovoj, nadasve zabavnoj usporedbi, poglavito danas, u vremenu kada se veliki vođe radije igraju velikim bombama nego ženama:  

„Bomba jeste kao i žena; čovjek nikada ne zna što će u idući čas učiniti. Jasno je samo jedno, da će ona ovdje ili ondje – eksplodirati. Na praksu se čovjek isto kao i kod žena nikada ne može pouzdati, jer sve ovisi samo o slučaju, o dobrom ili nesretnom slučaju. Čim više čovjek ima s bombama posla, to ih se više i boji, jer se konačno ne može nikada znati, kada će naći za shodno da eksplodira; sve ovisi samo o pukom slučaju. Veoma se često događa da ljudi budu od vlastite bombe odneseni u zrak., da polete nebu pod oblake, a to je jamačno veoma žalosna pojava. Događa se veoma često i to, da netko pripravlja bombu za drugoga, a ona ili eksplodira prije nego što ju je poslao, ili kad dođe na određeno mjesto uopće ne eksplodira. Sve ovisi o tome, kako je bomba raspoložena i da li je uopće dobre volje (!) da eksplodira.

Isto je tako i kod žena! Od žene doduše ne možeš odletjeti u zrak, ali možeš odletjeti pod zemlju, ili bolje rekuć pod ledinu. Žene ne vole uopće nikoga dizati u zrak, jer se valjda drže one poslovice – „tko visoko leti, nisko pada“, a želi li da te se riješi, neće te sigurno dizati u zrak, jer znade, da ćeš prije ili kasnije pasti opet natrag, što više, mogao bi nesretnim slučajem pasti i na nju samu. Nedavno desio se na zapadnome bojištu zgodan slučaj. U streljačkom jarku nađoše se dva Engleza, koji se nisu vidjeli već više godina. Oni polete jedan naspram drugoga i htjedoše se zagrliti, ali u zao čas. Obojica su sjedila na zemlji deset metara jedan od drugoga. Onaj čas naletjela je bomba, koja je prošla između njih i sto koraka dalje eksplodirala.

Jedne noći dobilo je nekoliko engleskih časnika zapovijed, da izvide njemačke položaje. Šuljali su se posve lagano i došli su veoma blizu njemačkih položaja. Nijemci su primijetili neki šušanj i stali su raketama osvjetljavati cijeli prostor pred svojim obrambenim jarcima. Englezi su morali leći na zemlju i tako pritajeno čekati, dok se rakete ugasnu. Jedan od časnika oćuti najednom na svojim leđima neki teški predmet, on ga opipa: bilo je to nešto tvrdo! Kada je cijelu stvar bolje promislio, dosjeti se jadu, da je na njegovim leđima njemačka ručna bomba, koja mora bezuvjetno svaki čas – eksplodirati. Ustati se i bombu baciti nije smio, jer bi ih Nijemci vidjeli i sigurno postrijeljali, nego je morao po onoj, „što Bog da i sreća junačka“ čekati dok se ne ugasnu njemačke rakete. Moguće je to sve trajalo tek jedan čas, ali je časnik onaj čas od straha tako posijedio, kako inače ne bi ni za deset godina.

U streljačkom jarku imao je francuski štab ispitati valjanost nove sprave za bacanje bombi. Svi su časnici bili na okupu, bomba je bila pričvršćena i pero odapeto. Sprava bila je najnovijeg sustava i imala je bacati bombe u daljinu od 250 metara. Ali dogodi se čudo! – Bomba poleti na užas sviju samo nekoliko metara u vis i padne natrag u streljački jarak. Od prisutnih nije nikoga više bilo u blizini, cijeli je prostor bio čist od ljudi, kao da ovdje još nije bilo ljudske stope. Nekoliko časaka nakon toga, pomole se iz raznih rupa glave francuskih generala i gledaše tužno u hrpu željeza. Svi su sretno pobjegli, samo je sprava ostala, samo se po sebi razumije, na istome mjestu, ali od nje nije ostao niti jedan cijeli komadičak. I tako se tužno svršio pokus sa novom francuskom spravom za bacanje bomba.

U Solunu zbio se slijedeći slučaj: Pred kavanom „Aista“ sjedila su na ulici dva engleska časnika. Oni su uzalud čekali da dođe konobar, koji se nije javio već dobrih četvrt sata. Englezima nije preostalo drugo, nego su počeli onako „po engleski“ pucati iz samokresa, nadajući se, da će tako dozvati konobara. Niti pucanje nije pomoglo, jer je konobar bio u stražnjim prostorijama. Neki drugi gost, kojemu je cijela stvar već odviše smiješna, ode sam u kavanu da pozove konobara. Iz daleka čulo se je jednolično zujanje njemačke „golubice“, koja je domala počela nad gradom kružiti. Pomalo su počele padati i bombe i slučaj htjede – jedna bomba padne upravo na stol onih dvaju Engleza! Čitava se kuća protrese, ispod stola nastane velika rupa, a Engleza je jednostavno nestalo! Na prasak pojavi se na pragu konobar, koji posve hladnokrvno upita gosta: gdje su ona dva Engleza?“

(Jutarnji list, 27. veljače 1916.)

Rat JEDNA OD NAJTEŽIH BITAKA PRVOG SVJETSKOG RATA 8 ključnih činjenica o krvavoj i strašnoj bitki na Sommi POLITIKA Pred Velikom Srbijom PRVI SVJETSKI RAT Kako je munjevitom brzinom stasala nova klasa ratnog profitera
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.