U memoarima i autobiografijama poznatih ličnosti obično je najzanimljivije ono čega nema: ono prešućeno, nenapisano, izostavljeno. Ni memoari dr. Vladka Mačeka, karizmatskoga vođe Hrvatske seljačke stranke, nisu u tome izuzetak.
Kada su 1957. godine objavljeni u New Yorku na engleskome jeziku pod naslovom „In the Struggle for Freedom“ („U borbi za slobodu“), rečeno je kako su zbog stranih čitatelja pojedini dijelovi integralnoga teksta skraćeni, uz napomenu da će u budućem hrvatskom izdanju rukopis biti objavljen u cijelosti. To hrvatsko izdanje bilo je na pomolu još 1971. godine kada je Matica hrvatska uvrstila i Mačeka u svoj nakladnički program, ali gušenjem hrvatskoga proljeća taj je projekt stavljen „ad acta“. S njega je skinut embargo ostvarenjem samostalne hrvatske države pa smo 1992. godine napokon dočekali hrvatsko izdanje „Memoara“ dr. Vladka Mačeka.
Objavljeni su u nakladi HSS-a, a priređivač dr. Boris Urbić utvrdio je da su cjeloviti. Međutim, već površnim iščitavanjem tih Mačekovih „Memoara“ zaključit ćemo da smo opet ostali prikraćeni za odgovore na neka za povijest važna pitanja. Na dva takva pitanja upozorio je i Mačekov osobni tajnik i pratitelj na putu u emigraciju dr. Branko Pešelj.
Kada je u siječnju 1990. godine razgovarao s Mirkom Galićem za magazin „Start“, rekao je i ovo: „Ostala su dva pitanja bez odgovora do dana današnjega: prvo, zašto Maček nije surađivao s narodnooslobodilačkim pokretom, i drugo, zašto je odbio ponudu Nijemaca da prihvati vodstvo Nezavisne Države Hrvatske.“ Dr. Pešelj je tada nagovijestio kako će on o tome pisati, uz ogradu – „ako prije toga ne odem u grob“.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2019.
