Jedan tamni automobil se 30. kolovoza 1939. oko podneva zaustavio pred restoranom Jarzombek u Lubieu u Gornjoj Šleziji. „Dvojica civila koje nikada prije nisam vidjela su zajedno s predsjednikom lovačkog društva M.-om ušli u našu gostionicu. Sjeli su za jedan stol i od Helene naručili dva piva" – ovo sjećanje gostioničarke je objavio magazin Der Spiegel 1979., piše Deutsche Welle.„U međuvremenu sam završila ručak i poslala sam Helenu da pozove našeg 18-godišnjeg sina Friedhelma. Helena se vratila i ispričala mi da je M. poslao Friedhelma po Honioka. Bila sam ljuta jer je M. poslao mog sina nekuda, a da me prethodno nije pitao za dozvolu".
Fridhelm je pokucao na pogrešna vrata i vratio se bez Francizseka Honioka. „Nakon desetak minuta, došao je inspektor (jedan od dvojice neznanca) vodeći jednog onižeg muškarca starog, kako sam procijenila, oko 30 do 40 godina“, prisjeća se gostioničarka. „Inspektor je tog čovjeka držao za rukav. Ovaj je djelovao poprilično zatečeno".
Nacisti su te mrtve zvali „konzerve"
„Führeru je potreban razlog za rat", rekao je šef službe sigurnosti Reinhard Heydrich u kolovozu 1939. Plan je bio jednostavan: Nijemci moraju inscenirati niz upada preko granice i to pripisati Poljacima."
Najvažniji od tih insceniranih incidenata bio je napad „poljskih ilegalaca" na njemački radio u Gliwicama (njemački: Gleiwitz) u Gornjoj Šleziji. „Achtung! Ovdje Gleiwitz. Radio-stanica se nalazi u poljskim rukama“: nacisti su htjeli da ove riječi obiđu svijet. U stvarnosti se iza čitavog napada nalazila jedna SS-jedinica koju je predvodio Alfred Naujocks.
„Ova laž koja u svojoj dimenzije ostavlja bez riječi“, kaže povjesničar Florian Altenhöner za DW. On je autor knjige „Čovjek koji je počeo Drugi svjetski rat. Alfred Naujcoks: falsifikator, ubojica, terorist". „S druge strane, moramo se zapitati zašto se taj režim ne pouzdaje u svoju moć,nego želi stvoriti dojam da djeluje moralno tako što njemački ofenzivni rat mora opravdati kao obrambeni rat. To je čudno poimanje vlastite snage."
Akcija s radio-stanicom je propala iz tehničkih razloga. Propagandna poruka se mogla čuti samo na malom području oko Gliwica. U Berlinu je nisu čuli. U radio-stanici je tako ostao leš jednog od navodnih „poljskih napadača". Nacisti su ga cinično zvali „konzerva". Bezimeni mrtvac je bio Francizsek Honiok – onaj po kojeg je bio poslan mladi Friedhelm.
Naujocks je odbacivao svaku odgovornost za smrt Honioka. „Bio je to politički zadatak koji je izvršen po naređenju", izjavio je od 1963. u intervjuu za Spiegel.
Nekoliko sati poslije insceniranog incidenta u Gliwicama izvedena su još dva namještena napada: na jednu šumarsku kuću u Byczyni i na jednu pograničnu postaju u Stodoliju. I tamo je bilo „konzervi" – ovaj put se radilo o zatočenicima iz koncentracijskog logora Sachsenhausen.
„Poljska je noćas prvi put pucala na našoj teritoriji. Od 5:45 paljba se uzvraća", najavio je Hitler 1. rujna 1939. Pogriješio je za sat vremena, ali to nije bilo važno. Novine, prije svega organ NSDAP „Völkischer Beobachter“ ogorčeno su komentirali poljske „napade". Propagandna laž je ispunila svrhu: Njemačka navodno nije imala drugog izbora nego da se obrani.
Savršena žrtva
80 godina kasnije, sjedimo u vrtu obitelji Honiok u Gornjoj Šleziji: Marija, udovica Pavela Honioka, koji je bio Franciszekov nećak, njezin unuk Damian, njegova partnerica Monika i ja, reporterka DW. Maria dugo promatra Franciszekovu sliku. „Ima zaliske kao tvoj djed", kaže potom Damianu.
O Franciszeku znaju vrlo malo. Prodavao je poljoprivredne strojeve, bio njemački državljanin, gajio velike simpatije za Poljsku. Čak je sudjelovao u jednom od tri šleska ustanka u kojima su žitelji Šlezije tražili povratak te provincije u sastav Poljske. Zna se i da je sudjelovao na prvom Kongresu Poljaka u Njemačkoj.
„Moj suprug je pričao da su roditelji šaputali kada su govorili o njemu, i da su djeca tada morala izići iz sobe. Bojali su se", sjeća se Marija. Isprva Gestapoa, zatim Sovjeta, pa onda poljskih službi sigurnosti.
„Znam da je moj otac, Franciszekov brat, uvijek bio ponosan na njega", rekao je Pavel Honiok 2009. britanskim novinarima, jedinima koji su do tada bili posjetili obitelj kako bi saznali nešto o njegovom stricu. „Telegraf" je poslije tog susreta objavio jedan članak s Franciszekovom fotografijom – jedinom koja još postoji. Na čelu se jasno vide zalisci.
„On je dugo bio tabu-tema. Kao da su se svi plašili da će otvoriti Pandorinu kutiju. Moj djed je tek kasnije pokušao steći pregled nad događajima, ali nije uspio", kaže Damijan. Pavel Honiok je umro 2014.
Danas Damijan i Monika tragaju za prošlošću. Papira – nema. Rat je sve uništio. Zahvaljujući knjizi rođenih u Berlinskom arhivu, bar su saznali da je Franciszek (Franc) Honiok rođen 28. ožujka 1899, a ne 1898. godine.
Franc ili Franciszek? Nijemac ili Poljak? Ta pitanja dočaravaju kompliciranu sudbinu Šlezije.
Naujocksov „avanturizam"
U karijeri Alfreda Naujocksa Gliwice su bile samo jedna od mnogih „akcija“ u službi nacističkog režima. Ovom ortopedskom mehaničaru se pripisuje, između ostalog, otmica dvojice oficira britanske tajne službe u Nizozemskoj, falsificiranje britanskih novčanica, „antiterorističke akcije" protiv pokreta otpora u Danskoj. A tu su i tri ubojstva – među kojima je i Honiok. Naujocks je osuđen samo jednom – 1949. u Danskoj, prvo na 15 godina zatvora, a u drugoj instanci na pet godina. No, već u lipnju 1950. je pušten na slobodu.
Naujocks se vratio u svoj rodni grad Kiel, a kasnije se preselio u Hamburg. Oženio se po četvrti put, vodio građanski život i pričao o svom „avanturizmu", kako je to formulirao povjesničar Altenhöner. „Naujocks je jedan od malobrojnih nacističkih počinilaca koji je svoje priče pričao javno. O njemu su pisani članci, često u nastavcima u ilustriranim časopisima. To je bilo moguće jer su stvari o kojima je pričao bile obavijene velom avantura, priča iz rada tajnih službi. A javno ogorčenje bi tada bilo drukčije da je govorio o ubojstvima, na primjer, onima koje je počinila njegova operativna grupa.
Godine 1961. Gerhard Klein je za kuću DEFA snimio film „Slučaj Gleiwitz" koji se oslanjao prije svega na Naujocksove iskaze u Nürnbergu. U Saveznoj Republici Njemačkoj je on prikazivan samo u filmskim klubovima. U jednoj trgovačkoj školi i Hamburgu je čak trebala da bude održana jedna svečana projekcija „uz ljubazno sudjelovanje g. Naujocksa“. Školske vlasti u to spriječile u posljednjem trenutku. No, državno tužiteljstvo je otvorilo istragu protiv njega – bio je to već peti pokušaj da on u Njemačkoj bude pozvan na odgovornost. Uzalud, jer je 1966. umro.
Postupak je preuzelo državno tužiteljstvo u Düsseldorfu gdje je živio bivši Naujocksov vozač. Postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, ali je zahvaljujući njemu utvrđen identitet Franciszeka Honioka. Poslije tri desetljeća je žrtva koju su nacisti zvali „konzerva" ponovo dobila svoje ime.
Na osamdesetu godišnjicu „provokacije u Glaiwitzu" 31. kolovoza, obitelj Honiok je prvi put pozvala u Gliwice, na komemoraciju Franciszeku, prvoj žrtvi Drugog svjetskog rata.
