Njihovi svjedoci niz oružanih sukoba zaraćenih europskih država u razdoblju od 1618. do 1648. godine nisu odmah nazivali onako kako ih mi danas uobičajeno zovemo.
Naziv Tridesetogodišnji rat osmišljen je tek po njegovu završetku, kada je cijela srednja Europa mogla napokon predahnuti od trideset godina smrti, razaranja i pustošenja. Njegovi uzroci nisu suvremenicima bili ništa više jasniji, jer su se od njegova početka na ratnoj pozornici toliko izmjenjivali sudionici na svim zaraćenim stranama da se nije moglo sa sigurnošću reći tko je zapravo započeo rat i kojim povodom. Budući da se Tridesetogodišnji rat, radi lakšega razumijevanja, obično dijeli u četiri razdoblja, odnosno faze (češko-falačku, dansku, švedsku i francusku), ono što je započelo kao sukob cara i pobunjenih čeških staleža, nastavilo se kao pokušaj Danske da na račun iste pobune iznudi od Habsburgovaca određene teritorijalne ustupke; uslijedio je sličan, daleko uspješniji pokušaj švedskoga kralja Gustava Adolfa, da bi se završilo obračunom sve snažnije Francuske i sve derutnije Španjolske, čiji će sukob potrajati cijelo desetljeće nakon službenoga zaključenja Vestfalskoga mira 1648. godine.
Analizom svih čimbenika koji su doveli do rata, a čije začetke treba tražiti u nešto daljoj prošlosti, točnije od sredine 16. stoljeća, dolazi se do dvaju ključnih uzroka samoga njegova početka – pitanje carskoga autoriteta, ne samo na području Svetoga Rimskog Carstva, nego i onim područjima koja su činile habsburške nasljedne zemlje (Koruška, Štajerska, Kranjska), te pitanje konfesionalnih odnosa i vjerske tolerancije, kao i uz njih povezane legislature.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenoga 2020.
