O ovom istaknutom strategu uvaženi grčki povjesničar Tukidid rekao je sljedeće: „Periklo, sin Ksantipa, najpoznatiji Atenjanin svojega doba, iskazao je veliko govorničko umijeće i istaknuo se kao čovjek od akcije, istupivši javno savjetujući svoje sunarodnjake“ (Povijest Peloponeskog rata, 1.139.4.). Tim je riječima Tukidid dao uvod o tom proslavljenom atenskom vođi u vrijeme kada su se stanovnici toga grada, 431. godine pr.n.e., našli u pripremama za rat protiv Sparte.
U tom pogledu istaknuti grčki povjesničar naglašava dvije domene ljudskog djelovanja neophodne za superirornost i autentičnost svakog državnika u povijesti: govorništvo i akciju. A Periklo je upravo kao uvaženi govornik pred Skupštinom (Ekklesia)1, ekspert u baratanju riječju (logos), i kao uspješni strateg (strategos) u ratovanju, prikladno obrazovan za vojno zapovjedništvo, uspješno dominirao atenskim političkim životom gotovo 20 godina.
Vojskovođa i govornik: to su, dakle, dva nedjeljiva aspekta Periklove političke moći. Oba, naime, ovise o istom temelju, službi koju je obnašao strategos („vojskovođa“, „strateg“). Periklo je baš kao strateg, služba na koju je biran u više navrata, predvodio Atenjane u ratovanju, bivajući obasipan raznoraznim laureatima zbog svoje vojničke slave; i upravo se kao strateg našao u položaju participirati u raspravama Vijeća (Areopag) 2, utječući na donošenje važnih odluka i, u njegovo ime, predlažući dekrete koji su zatim bili podložni glasanju u atenskoj Skupštini.
Započnimo sada sa pokušajem rasvjetljavanja institucionalne i vojničke baze Periklova političkog autoriteta. Nakon što opišemo funkciju stratega i razmotrimo razloge zbog kojih je ta služba imala toliko istaknutu važnost Atenjanima, morati ćemo analizirati put kojim je Periklo prošao dok je provodio svoju slavnu i vrlo uspješnu politiku. A ona je bila toliko spretno primjenjivana da su u njegovu čast i slavu njegovih uspjeha skladane mnoge pjesme. Njegovo junaštvo kao vođe kopnene vojske i mornarice bilo je, međutim, u više navrata osporavano od strane njegovih političkih protivnika. Mora biti istaknuto da je Periklo službi stratega pridodao novi vojnički etos koji je do stanovite mjere iskakao izvan okvira herojskih ideala jedinstvenih pripadnicima dotadašnje atenske elite. Tijekom svojega života, naime, Periklo je pod svaku cijenu nastojao izbjeći otvoreni vojni sraz ukoliko to nije bilo izričito nužno, čak izlažući pritom sebe riziku biti optuženim za kukavičluk od strane svojih političkih protivnika. Takvu vrstu vojničke promišljenosti – strategija koju će kasnije u povijesti najuspješnije koristiti Rimsko Carstvo i Bizant – možemo vidjeti u njezinoj najspektakularnijoj formi tijekom započinjanja Peloponeskog rata, kada je Periklo uvjeravao Atenjane da se povuku u grad bez da stupe u otvorenu bitku protiv peloponeskih hoplita.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. siječnja 2020.
