Bitka za Atlantik predstavlja najdužu neprekinutu kampanju Drugoga svjetskoga rata – iako ju neki smatraju serijom pomorskih kampanja i ofenziva – započetu 1939., a dovršenu porazom Njemačke 1945. godine.
Vrhunac te bitke odigravao se od sredine 1940. do kraja 1943. godine. Bitka za Atlantik uključivala je podmornice i ratne brodove njemačke ratne mornarice (Kriegsmarine) protiv savezničkih konvoja. Konvoje trgovačkih brodova, koji su plovili uglavnom iz Sjeverne Amerike i Južnog Atlantika prema Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu, najvećim dijelom su štitili brodovi britanske i kanadske mornarice i njihove zračne snage. Od 13. rujna 1941. godine spomenutim snagama pridružili su se brodovi i zrakoplovi Sjedinjenih Država. Nijemcima su se priključile podmornice talijanske kraljevske mornarice (Regia Marina) nakon što je Italija ušla u rat 10. lipnja 1940. godine.
Kao nacija s prekomorskim carstvom, Ujedinjeno Kraljevstvo je uvelike ovisilo o uvezenim dobrima za svoju zemlju. Britanija je trebala više nego milijun tona uvezenoga materijala svakoga tjedna kako bi bila u stanju preživjeti i nastaviti borbu. U svojoj osnovi, Bitka za Atlantik predstavlja rat za opskrbne linije: Saveznici su pokušavali u dovoljnoj mjeri opskrbjeti Britaniju, a sile Osovine presjeći te komunikacije.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. kolovoza 2022.
