I ako stoji tvrdnja da među oružjem muze šute, ipak svaki rat prate vojnička glazba i pjesme prirasle srcima vojnika. Najčešće su to borbene koračnice, glazba i stihovi kojih su odraz želje njihovih skladatelja i pisaca da njihovi uraci i sami postanu snažno oružje u borbi koju vodi njihova ratujuća strana. Po tome nisu izuzetak ni brojne koračnice nastale tijekom Drugoga svjetskog rata na svim ratujućim stranama.
Unatoč njihovu broju i namjeni, ipak velik broj ljudi diljem svijeta s tim ratom ponajprije povezuje jednu pjesmu posve drugačijeg karaktera. Pisac jednog članka objavljenog potkraj studenoga 1942. u talijanskom polumjesečniku Tempo napisao je da je to „omiljena i sjetna“ pjesma koju „kroz kazališta, gramofonske ploče i krugoval pjeva neumorni ženski glas“ i u „kojoj se nikada ne spominje rat. Svi pjevaju pjesmu ‘Lili Marleen’ oponašajući njezin glas.“
Isti je autor napisao i da milijuni ljudi očekuju tu pjesmu „kao uzvišenu životnu molitvu, nježni pozdrav daleke djevojke. To je starinska pjesma, puna jednostavnih riječi, prava ljubavna pjesma (možda i po tome što se u njoj nikada ne spominje riječ “ljubav”). Po stihovima bi se moglo naslutiti da pjesmu pjeva neki vojnik, ali to je ona, Lili Marleen, bilo koja djevojka koja se nada da će se njezin dragi vratiti živ iz rata; možda će sutra plakati, ali poslije (tri očajna, ali optimistična upitnika) ona će se ipak smiješiti.“ Prema tome je u pet kratkih kitica pjesme ispričana univerzalna priča o ljubavi, o vojniku koji na straži ispred vojarne sanja o svojoj dragoj – o Lili Marleen. Njezine je stihove tijekom Prvoga svjetskog rata napisao tadašnji njemački vojnik i hamburški pjesnik Hans Leip. Poslije ih je objavio pod naslovom „Pjesma mladog vojnika na straži“, a godine 1938. uglazbio ih je poznati njemački skladatelj Norbert Schultze. Pjesmu je prvi put izvela iste te godine u jednoj berlinskoj kavani kabaretska pjevačica Lale Andersen (rođena godine 1905. u Bremerhaven-Lehe na krajnjem sjeveru Njemačke kao LieseLotte Helene Berta Bunnenberg).
Pisac jednog članka u njemačkom polumjesečniku Signal u doba kada je pjesma već nekoliko mjeseci bila popularna diljem zaraćene Europe napisao je da je prve izvedbe „Lili Marleen“ publika voljela, no na slušatelje nije ostavljala dugotrajniji dojam. Lale Andersen je, unatoč tome, u ljeto 1939. snimila tu pjesmu pod naslovom „Djevojka ispod ulične svjetiljke“. Do proljeća 1941. ostala je gotovo nepoznata široj javnosti, a gramofonska je ploča prodana samo u nekih 700 primjeraka. Kada su u kratkotrajnom Travanjskom ratu njemačke oružane snage okupirale srbijanski glavni grad Beograd, u njemu su smjestile vojničku radiopostaju (Soldatensender Belgrad). Njezin se je program mogao čuti diljem Europe, a osobito dobro na jugoistoku Europe i na Sredozemlju. Novoj su postaji nedostajale odgovarajuće njemačke gramofonske ploče za popunu glazbenog programa. Posve slučajno se jedan njemački poručnik i namještenik postaje zatekao na dopustu u Beču. U tamošnjoj radiopostaji su mu dali veći broj gramofonskih ploča koje su trebale popuniti glazbeni program beogradske vojničke postaje, no većinu se nije moglo iskoristiti u tu svrhu. Među rijetkim pločama koje su dolazile u obzir bila je i ona s pjesmom „Lili Marleen“, koja je zbog toga često izvođena.
Ubrzo je beogradska njemačka vojnička postaja bila zatrpana brojnim pismima oduševljenih njemačkih vojnika iz svih dijelova Europe koji su tražili njezino što češće izvođenje. Među onima koji su bili očarani tom pjesmom bili su i pripadnici njemačkog Afričkog zbora u sjevernoj Africi, no ništa je manje nisu voljeli ni njima suprotstavljeni vojnici britanske 8. vojske. Ubrzo je postala pravi hit među osovinskim i savezničkim vojnicima na različitim europskim bojištima, ali i među publikom u različitim europskim zemljama. Ne treba se zbog toga čuditi da su se ubrzo pojavile inačice na više jezika, među njima i na engleskom jeziku. Lale Andersen je kao „izvorna“ „Lili Marleen“ postala prava zvijezda koju su obožavali milijuni vojnika na različitim zaraćenim stranama.
Pisac spomenutog članka u Tempu je istaknuo da ona „nije sretna ‘zvijezda’ zaslužene popularnosti; to je Lili Marleen, a oko nje se nalazi rat. Vojnici joj pišu s bojišta; ona je nositelj sreće, draga prijateljica, odmor u tragediji, ugodni odušak.“ Nema dvojbe da su nježni zvuci i sadržaj blizak svakome vojniku koji je bio daleko od svojega doma učinili pjesmu „Lili Marleen“ omiljenom svim vojnicima koji su je mogli čuti na svim zaraćenim stranama. Te su je karakteristike umalo stajale trajne zabrane izvođenja u Trećem Reichu jer je njemački ministar za narodno prosvjećivanje i promidžbu Joseph Goebbels smatrao je da takva nježna ljubavna pjesma ne pristaje vojnicima.
Zbog toga je u jednom trenutku zabranio njezino izvođenje i javne nastupe pjevačici Lale Andersen, no to nije bio i jedini razlog. Za fanatičnog nacista kakav je bio Goebbels bilo je, naime, neprihvatljivo što je ona prijateljevala sa židovskim umjetnikom Rolfom Liebermannom, kojega je upoznala u Švicarskoj tijekom boravka u toj zemlji prije rata. Vojnici ipak nisu zaboravili pjesmu „Lili Marleen“ i Lale Andersen, koja je postala poznata i kao „vojnički anđeo“ („Engel der Soldaten“), pa je beogradska vojnička radiopostaja bila zatrpana pismima brojnih vojnika koji su tražili izvođenje te pjesme. Suočen s velikom popularnošću pjesme i njezine izvođačice, Goebbels je popustio i dopustio je njezino daljnje izvođenje, i to nove inačice koja je zvučala nešto „vojničkije“ i bila je snimljena na njegov zahtjev godine 1942. Soldatensender Belgrad je svake večeri u 21.55 sati njezinom izvedbom zaključivao svoj program, a milijuni vojnika strpljivo su čekali na taj trenutak da mogu čuti svoju omiljenu pjesmu. Taj se trenutak ponavljao iz dana u dan.
Potkraj listopada 1944. Crvena armija i NOVJ oslobodili su Beograd i prekinuli rad postaje Soldatensender Belgrad. Njezin je rad nastavljen na području koje je ostalo pod njemačkim nadzorom, a od tada je djelovala pod imenom „Prinz Eugen“. Pretpostavljam da je i u njezinu programu izvedba „Lili Marleen“ imala važno mjesto, no skori slom Trećeg Reicha ušutkao je njegove medije i prekinuo njemačke izvedbe te pjesme. Kraj rata i njemački poraz nisu ipak značili kraj izvođenja i popularnosti te pjesme. Nekoliko godina poslije na engleskom jeziku i na svojem materinskom njemačkom jeziku otpjevala ju je i slavna Marlene Dietrich. I poslije je bilo pjevača i sastava koji su je izvodili i uvrštavali na svoje nosače zvuka, a posljednje izvedbe snimljene su razmjerno nedavno. Do svoje iznenadne smrti godine 1972. u Beču tu je pjesmu nastavila javno izvoditi i Lale Andersen. Svoj je pogled na priču o toj pjesmi i njezinoj pjevačici u Drugom svjetskom ratu godine 1981. dao i poznati njemački filmski redatelj Rainer Werner Fassbinder u istoimenom filmu.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.
