„Dana 11. prosinca 1990. vratio sam se u Calvi. U Legiji se Božić mora zajedno proslaviti, cijela pukovnija, svi zapovjednici i vojnici, to je sveta tradicija. Još dok sam bio u Africi, bratu sam poslao staru putovnicu da ju produži. Uspio je u tome i prvi puta nakon više od šest godina došao sam u Hrvatsku, negdje između Božića i Nove godine.
U Ministarstvu unutarnjih poslova s Joškom Morićem dogovorio sam sve za moj trajni povratak. Vratio sam se u Calvi, pokupio stvari i početkom siječnja napustio Legiju i vratio se u Domovinu te postao instruktor u ATJ-u Lučko. Legiju sam napustio na takav način jer imao sam još dvije godine ugovora. Nema šanse da bi me pustili jer ne bi olako pustili bilo kojeg legionara, kamoli pripadnika najelitnije postrojbe, već bi zasigurno odugovlačili s birokracijom i rješavanjem mojeg statusa. Eto, tada je bila aktualna kriza u Iraku i moji su uskoro otišli na misiju od nekoliko mjeseci i prošla bi mi tako godina. Ja sam pak čvrsto odlučio odmah se staviti na raspolaganje Hrvatskoj. Kasnije sam svoj legionarski status regulirao, a Legija me naknadno amnestirala. Uostalom i sve moje kolege i zapovjednici rekli su da bi napravili isto. Štoviše, kada sam poklonio monografiju 1. hrvatskog gardijskog zdruga prijateljima iz Legije, oni su bili impresionirani fotografijama i rekli su da je to što vide na fotografijama u potpunosti identično razini koju baštini Legija…
Zbog velikosrpske agresije bez razmišljanja sam se stavio na raspolaganje Domovini i time je moj legionarski put i profesionalno napredovanje unutar Legije stranaca automatski bilo okončano. Mogao sam još napredovati, ali za ničim ne žalim. Ostvario sam karijeru, bio pripadnikom najelitnije postrojbe unutar elitne postrojbe Legije stranaca. No obrana Hrvatske bila mi je kao domoljubu i vojniku prioritet. Smatrao sam da sa svojim znanjima mogu pomoći.
Uistinu, nakon što sam u ATJ-u Lučko bio instruktor i s kolegama sudjelovao u nekoliko vrućih intervencija; od Karlovca do ‘Krvavog Uskrsa’ na Plitvicama, upoznao sam i Gojka Šuška. Upravo on bio je izuzetno naklon ideji stvaranja specijalne postrojbe unutar Glavnog stožera i MORH-a. Odmah smo angažirali i Antu Rosu kojeg sam u Legiji upoznao tijekom školovanja za kaplara. Roso je bio uspješan dočasnik i predavao je jedan od predmeta te je imao velikog znanja, prijeko potrebnog za ustrojavanje specijalnih postrojbi. Roso i ja potom smo došli u bazu specijalne policije u Kumrovec i strogom selekcijom odabrali smo ljude sposobne da služe u elitnoj Bojni ‘Zrinski’. Bilo je to vrlo teško vrijeme. Morali smo stvarati vojsku iz ničega, morali smo ju obučavati po najvišim standardima, i morali smo braniti zemlju. Dakle, ili smo ratovali, svejedno na koji dio bojišnice bi nas interventno poslali, ili smo provodili obuku po najstrožim legionarskim standardima. Rezultati ‘Zrinskih’, a kasnije 1. hrvatskog gardijskog zdruga pokazali su koliko smo u tome bili uspješni.“ U svibnju 1991. ustrojena je postrojba za specijalne namjene koja ime baštini na dojmljivoj ratničkoj tradiciji plemićke obitelji Zrinski. Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, za postrojbu je strogom selekcijom odabrano 27 kandidata kojima su priključena još dva pripadnika iz Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog. Postrojba je bila smještena u objektima bivše političke škole u Kumrovcu. Prvi zapovjednik „Zrinskih“ bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Fili pović, koji je kasnije preuzeo zapovijedanje postrojbom. Bojna „Zrinski“ ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske te za izvođenje diverzantskih akcija u dubinu neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina. Ustrojena na legionarskim standardima Bojna „Zrinski“ djelovala je na svim hrvatskim bojišnicama: u zadarskom zaleđu, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put „Zrinskih“ završen je oslobodilačkom operacijom „Maslenica“.
Time ratna priča „Zrinskih“, odnosno njihova zapovjednika Miljenka Filipovića ne završava, nego naprotiv dobiva novu dimenziju. Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora unutar kojeg je ustrojena najelitnija postrojba Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug. „Zdrug“ je osmišljen kao specijalna vojna postrojba Oružanih snaga (razine brigade) za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadataka u svim uvjetima. U sastav „Zdruga“, osim pripadnika Bojne “Zrinski” koja je činila osnovu nove postrojbe, ušla je i 8. lako jurišna brigada Vojne policije i Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna „Matija Vlačić”. Zapovjednik „Zdruga“, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnoga borbenog djelovanja izvođenog s kopna, vode i iz zraka. Unutar „Zdruga“, osim pješaštva, djelovalo je i oklopništvo, topništvo i padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere. Budući da je dio zapovjedništva vojnička znanja stekao u francuskoj Legiji stranaca, u obuci „Zdruga“ korištene su metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim ratnim iskustvima stečenim tijekom Domovinskog rata, ponajprije na „Commando“ tečajevima. Istodobno, „Zdrug“ je imao vrlo važnu napadačku ulogu u oslobodilačkim operacijama: „Cincar“, „Zima ‘94“, „Bljesak“, „Skok 2“, „Ljeto ‘95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“ od kojih su neke izvodili u ekstremno teškim klimatskim uvjetima, boraveći i boreći se u planinskim predjelima. Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila izvoditi specijalističke obuke, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.
Ipak, 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom predsjednika Stjepana Mesića. U javnosti su prikazivani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvršiti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime je na neobičan, odnosno proziran način obrazložena nimalo mudra odluka o gašenju najelitnije postrojbe Hrvatske vojske.
Miljenko Filipović, zapovjednik „Zrinskih“ i „Zdruga“ sudjelovao je u svim akcijama koje je izvodila postrojba kojom je zapovijedao, stoga ne čudi što je tijekom borbi na Južnom bojištu dva puta bio ranjen (1992. i 1995.). U čin general-bojnika Hrvatske vojske promaknut je 14. rujna 1995. godine. Završio je Ratnu školu „Ban Josip Jelačić“, a u razdoblju od 1995. do 2000. godine završio je više američkih seminara iz područja menadžmenta, organizacijskog planiranja i upravljanja. Za izniman doprinos tijekom Domovinskog rata više puta je pohvaljen i nagrađen od strane predsjednika Republike Hrvatske, ministra obrane i načelnika Glavnog stožera HV-a. Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog križa, Redom hrvatskog trolista, spomenicama Domovinskog rata i domovinske zahvalnosti, medaljama: „Bljesak“, „Ljeto 95“, „Oluja“ i Medaljom za iznimne pothvate u održavanju ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske te zaštiti građana i imovine. Kao i djelovanje najelitnije postrojbe Hrvatske vojske, 1. hrvatskoga gardijskog zdruga, i vojna karijera zapovjednika te postrojbe, generala Miljenka Filipovića naprasno je ugašena političkom odlukom državnog vrha 2000. godine. Naime, Filipović je bio jedan od potpisnika otvorenog pisma kojime je 12 generala Hrvatske vojske u rujnu 2000. godine hrvatsku javnost željelo upozoriti na svjesni i planski pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata. Sedmoricu aktivnih generala umirovio je predsjednik Stjepan Mesić koji je uz pomoć medijskog aparata apel generala okarakterizirao kao pokušaj provođenja državnog udara. Ipak, da su generali bili u pravu, odnosno da su jasno ukazivali da se nepravedno kriminalizira povjesnica i smisao Domovinskog rata, najbolje potvrđuju riječi suca Haaškog suda Teodora Merona koji je u obrazloženju oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču upotrijebio upravo neke od formulacija izrečenih u otvorenom pismu dvanaestorice generala. Kao što ne žali zbog odluke o napuštanju Legije stranaca, Filipović i danas ne žali što je potpisao to pismo i na taj način svjesno dopustio da ga se eliminira iz najvišeg vojnog vrha, odnosno da se naprasno prekine njegova vojna karijera.
Usto, Miljenko Filipović više je od desetljeća, u razdoblju od 2000. do oslobađajućih presuda Žalbenog vijeća Haaškog suda u studenome 2012., bio predmet medijskog progona određenih medija i novinara. Hrvatskoj javnosti uporno, bez ijednog dokaza nametane su insinuacije o navodnom kriminalu hrvatskih legionara koji su 1991. napustili elitnu postrojbu Francuske vojske da pomognu obrani Hrvatske.
Naravno, oslobađanjem generala Gotovine i Markača ta su podmetanja odmah prekinuta, a oni koji zarađuju novac kriminaliziranjem Domovinskog rata usmjerili su se prema pronalaženju novih meta. Filipović je i ovaj dio životnog puta stoički podnio, kao i nepravedno uništavanje vojne karijere. Uz rigoroznu obuku svaki legionar mora uvojiti osjećaj časti, postati skroman i biti spreman podnositi bol, što daje odgovor na pitanje zašto Filipović, kao uostalom i svi drugi prozivani legionari, nije sebi dopustio da bude uvučen u prljavu medijsku igru onih koji iz interesa pokušavaju kriminalizirati Domovinski rat. Legija stranaca zasebna je vojna cjelina u kojoj legionar kao stranac samo najtežom mukom može zauzeti bilo kakvo časničko mjesto, a samo vrlo rijetki poput Miljenka Filipovića mogu ostvariti vrhunsku karijeru „operativnih skakača“ unutar elitne padobranske pukovnije francuske Legije stranaca.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2016.
