Jedan od prizora koji nas najviše asocira na Prvi svjetski rat svakako je silna uporaba pješaštva u besmislenim jurišima na protivničke pozicije i do tada neviđena uporaba topništva. U ovom srazu mesa i čelika krvave bilance bitki brojale su na stotine tisuća ljudskih žrtava, a utrošak topovskih zrna znao je u samo jednome danu prelaziti šesteroznamenkaste cifre. Ove brojke bile su više pravilo no iznimka u paklu Zapadne bojišnice. U pozadini strahovitih francuskih gubitaka stajala je vojna praksa, zapravo previd u ratnoj taktici Francuske vojske. Zanimljivo je da se vojna taktika obiju zaraćenih strana u prvom redu zasnivala na iskustvima iz Njemačko-francuskog rata (1870−1871). Zapravo, obje strane su u razvijanju svoje taktike i dalje nastavile svaka svojim putem, premda se može reći da su Nijemci iz iskustva naučili više od Francuza. U Njemačko-francuskom ratu francuska strana raspolagala je s modernijim pješačkim naoružanjem, dok su Nijemci imali nadmoć u topništvu. Zato se u svjetskim vojnim krugovima postavilo pitanje treba li pješaštvo ili topništvo biti nosiocem udarne sile u budućim ratovima?
Vojni krugovi druge polovice 19. stoljeća bili su podijeljeni u pogledu odgovora na ovo pitanje. Dok su jedni vojni uspjeh Prusa vidjeli u manevarskim sposobnostima i naoružanju pruskog pješaštva, drugi su taj uspjeh pripisivali pruskom topništvu. Konačnoj odluci presudila je suhoparna statistika! Prema statističkim podacima, 5−25% gubitaka bilo je nanijeto topničkom paljbom, dok je 50−70% gubitaka bilo prouzročeno pješačkom paljbom. Zaključak stvoren na osnovi ove statistike bio je presudan za ratovanje u Prvom svjetskom ratu, prednost se dala pješaštvu u kombinaciji s topništvom. U tom zaključku leži glavni uzrok prekomjernog i nesmiljenog trošenja ljudstva tijekom prvog svjetskog sukoba. Slijedio je nagli razvoj pješačkog naoružanja koji je izveo na scenu i strojnicu, kao najstrašnije pješačko naoružanje. Pronalazak bezdimnog baruta i brzometne puške doveli su do zapostavljanja topništva u Francuskoj i Rusiji. Ali ono ipak nastavlja svoj razvoj. Pojavljuje se poljski top kalibra 8,7 centimetara s dometom 6,5 kilometara, pa opsadni top kalibra 15,2 centimetara i dometa do devet kilometara te obalna haubica kalibra 28 centimetra i dometa osam i pol kilometara. Punjenje topovskih zrna piroksenom dodatno pojačava njihovu razornu moć, a nedostaci poput male brzine gađanja, jakog trzanja i slabe preciznosti bili su riješeni do početka 20. stoljeća.
Zanimljivo je da je krajem 19. stoljeća Francuska otišla najdalje u modernizaciji topništva. Njezin brzometni poljski top kalibra 7,5 centimetara, s brzinom gađanja od 16 zrna u minuti, na prijelazu stoljeća slovio je kao najsavršenije topničko oruđe na svijetu. Time su Francuzi dokazali da u izvedbi topničkog oruđa mogu parirati Nijemcima, čiji je najmoderniji poljski top bio nešto većeg kalibra (7,7 centimetara), ali je imao znatnije manju brzinu gađanja, tek deset zrna u minuti. Značajna prednost njemačkog topa bila je u njegovoj manjoj težini koja ga je činila pokretljivijim od francuskog topa.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novome izdanju VP magazina od ponedjeljka, 5. listopada na svim kioscima!
