Austrougarski školovani časnik Hinko Alabanda rođen je 6. studenoga 1882. u Zadru od oca Ivana i majke Anke, rođene Stecher, porijeklom Njemice čija obitelj vuče korijene iz Švicarske. Dobrostojeća obitelj imala je petero djece.
Hinko 1897. s napunjenih 15 godina stupa u pješačku kadetsku školu u Karlovcu. Završava ju zajedno s Petrom Milutinom Kvaternikom i ta činjenica obilježava mu cijeli život. U čin zastavnika promaknut je 18. kolovoza 1901. godine. Prva služba udijeljena mu je u 16. pješačkoj pukovniji u Zagrebu, 1904. prelazi nakratko u Bjelovar, a zatim na službu u 22. pješačku pukovniju u Sinj. Godine 1907. dobiva premještaj u Graz, a zatim godinu dana kasnije u Klagenfurt. Godine 1909. udijeljena mu je služba u zapovjedništvu pomorskoga arsenala u Puli koju prekida zbog zdravstvenih poteškoća. Prvoga lipnja 1913. odlazi na tzv. zdravstveni dopust s čekovnicom, tj. ostaje djelatni časnik, ali na dužem bolovanju.
Za vrijeme službe u Puli ženi se Livijom koja se djevojački također preziva Alabanda. Čekovnica traje do 31. svibnja 1914. kada je umirovljen. Rastuća napetost i političke prilike u Monarhiji nakon atentata na Franju Ferdinanda stavljaju cjelokupnu armiju u pripravnost te je i Alabanda pozvan u vojsku. Udijeljen je u povojačenu tvornici torpeda u Puli gdje radi na konstrukcijama i unaprjeđenju torpednih cijevi. Godine 1916. prebačen je u tvornicu vojnih kamiona gdje radi na usavršavanju motora. U svibnju 1918. godine prelazi u obalno zapovjedništvo Omiša gdje obavlja dužnost upravitelja industrijske zadnice, tj. povojničenih tvornica i manufaktura koje proizvode za vojsku. Osnivanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba prelazi pod zapovjedništvo Narodnoga Vijeća te zapovijeda protuzrakoplovnim bitnicama na Zadvarju i protubrodskim bitnicama u selu Duče kod Splita. Razočaran potpisivanjem prvoprosinačkoga akta o ujedinjenju sa Srbijom, 15. siječnja 1919. godine udovoljeno je njegovoj molbi za razrješenjem svih vojnih dužnosti.
Izlaskom iz vojske upisuje se na sveučilište u Zagrebu te studira u Zagrebu i Ljubljani tehničke znanosti. Završetkom studija radi u raznim, većinom njemačkim predstavništvima, a poglavito u „Siemensu“. Nezadovoljan položajem Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji učlanjuje se u više potpornih društava hrvatske orijentacije. Jedan je od prvih članova Podpornoga društva Janko Vuković Podkapelski. Također je i član organizacije Hrvatski Radiša gdje radi na tehničkoj izobrazbi šegrta, a čiji je ravnatelj Petar Milutin Kvaternik, prijatelj iz kadetskih dana. Obitelj Kvaternik čvrsto je držala pozicije unutar Hrvatskoga Radiše (danas zgrada Ministarstva obrane) iza čijih su kulisa radili na organizaciji domovinskoga dijela ustaškoga pokreta. Dugogodišnje prijateljstvo s Kvaternicima i zajednička politička misao o neovisnoj Hrvatskoj sve više ga približavaju ustaškom pokretu pa postaje zakleti ustaša 1940. godine. Teško je podnio Smrt Petra Kvaternika koji je poginuo u Crikvenici kao rezervni major vojske Kraljevine Jugoslavije. Kvaternik je predvodio pobunu vojnika i proglasio NDH ali je ubijen od srpskih oficira zajedno sa zapovjednikom seljačke zaštite Crikvenice 10. travnja. Njihovo prijateljstvo i povjerenje obitelji bilo je toliko da mu je povjerena cjelovita briga oko ostavštine Kvaternika. Jedan je od predlagatelja dodjele čina djelatnoga generala domobranstva pokojnom Petru Milutinu Kvaterniku što je i prihvaćeno.
Odmah po proglašenju NDH stavlja se na raspolaganje Ministarstvu obrane koje ga raspoređuje na dužnost u zapovjedništvo domobranskih škola u Zagrebu gdje obavlja u činu satnika službu nadzornika za odgoj pitomaca, a 27.9. promaknut je u čin potpukovnika sa službom pročelnika stožera za kulturno-nacionalnu izobrazbu pitomaca. Od 27. prosinca u službi je zapovjednika domobrana-akademičara i sveučilištaraca u Zagrebu. U dobi od 60 godina nezadovoljan poslovima u pozadini traži i dobiva premještaj izvan Zagreba pa je tako od 1. svibnja do 17. kolovoza 1942. godine zapovjednik 3. novačke pukovnije u Bjelovaru. Mjesec je dana zapovjednik Lekeničkoga sdruga kada ga prebacuju na područje Budaševa kod Siska gdje zapovijeda IX. Pojačanom novačkom bojnom. Sa svojim novacima, kojima je godinu dana ranije držao obuku, sudjeluje u sukobima s partizanskim snagama.
U borbama kod Lijevih Štefanka 21./22. rujna 1942. godine odlikovan je malom srebrnom „Kolajnom poglavnika Ante Pavelića za hrabrost“. Početkom 1943. godine povučen je u Zagreb i stavljen na raspolaganje Ministarstvu obrane koje ga 18. ožujka 1943. udjeljuje u zapovjedništvo novačke pukovnije u Zemunu.
Početkom 1944. domobranski časnik Ivan Babić nakon višemjesečnih pregovora s predstavnicima HSS-a u zemlji prelijeće zrakoplovom saveznicima. U istrazi nakon preleta našao se i Alabanda te nezadovoljan odnosom vojnih vlasti za vrijeme istrage zatražio je umirovljene. Nakon dvadesetak dana od izdavanja rješenja o mirovini ono je poništeno, a Alabanda se aktivirao u činu djelatnoga ustaškoga pukovnika u Ustaškoj vojnici te je odlikovan „Redom krune kralja Zvonimira III reda s mačevima“. Dobiva dužnost upravitelja vojne prednaobrazbe Ustaške mladeži. Zbog godina i zdravstvenoga stanja odbijena mu je molba za dodjelu u postrojbe na terenu već je udijeljen u stožerno zapovjedništvo Ustaške vojnice. Tu sudjeluje u oblikovanju oklopnih i samohodnih jurišnih postrojbi. Njemu se pripisuje i uvođenje elektrike u žičane prepreke što se pokazalo vrlo djelotvornim prilikom napada partizana na Koprivnicu.
U jesen 1944. imenovan je za opunomoćenoga povjerenika Ministarstva gospodarstva u Brodu na Savi. Tu se iskazao u organizaciji ubiranja ljetine i opskrbljivanja hranom i drugim potrepštinama sela koja su poharana od partizana. Za to je odlikovan „Redom krune kralja Zvonimira II. stupnja s mačevima“. Dana 7. ožujka povučen je iz Broda na Savi u Upravni stožer oružanih snaga gdje je raspoređen na vršenje poslova časnika za posebne poslove i zadatke pri Uredu glavara Upravnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Pred sam slom NDH dobio je čin generala. Oko ovoga unaprjeđenja vodi se rasprava jer nije sačuvana uredba o promaknuću, no u emigraciji se predstavlja kao general i tako mu se i obraćaju.
U svibnju 1945. povlači se s glavninom vojske prema Austriji te se uspjeva probiti do Salzburga. Uhićen je od vojske SAD-a i zatvoren u logoru Glasenbach. Nakon dvije godine, 1947. je pušten na slobodu. Odlazi u München gdje se zapošljava u svojoj staroj tvrtci „Siemens“. Ubrzo je vrlo aktivan u radu hrvatske emigracije i Antiboljševičkom bloku naroda. Surađuje s Vinkom Nikolićem koji mu posvećuje par stranica „Hrvatske revije“ nakon njegove smrti u kolovozu 1959 godine. U Jugoslaviji je osuđen na smrt u odsutnosti 1. siječnja 1946. godine. Supruga Livija živjela je u rodnom Kaštel Štafiliću na tavanu ruševne kućice. Njihova kuća bila je oduzeta po narodnim vlastima. Poznato je da je do 1958. pokušavala ishoditi od vlasti putovnicu za put u Njemačku, no nikada više nije vidjela Hinka.
Mlađi brat Juraj završio u logoru Stara Gradiška
Zanimljivo je napomenuti da je mlađi Hinkov brat Juraj 1944. godine završio u logoru Stara Gradiška. Iz logora je poznata jedna dopisnica poslana 1. kolovoza 1944. godine u kojoj javlja da je u logor došao 9. srpnja te da mu je supruga podnijela molbu. Vjerojatno se radi o molbi za puštanje iz logora. Sljedeća je karta iz logora Jasenovac pisana 14. listopada. Tu moli brata da mu pošalje hrane i urgira oko molbe. Treća i posljednja dopisnica pisana je 6. prosinca gdje se žali kako mu Hinko ne odgovara. Moli ga paket hrane i njegovu sliku. Iz dopisnice je vidljivo da je Juraj dodijeljen u skupinu X pa tako znamo da radi. Sudbina Jure nije mi poznata, ali na popisu žrtava logora na internetskoj stranici www.jasenovac-info.com nalazi se samo jedan Alabanda, Đurica od oca Ivana rođen 1903. godine. Podatci su točni osim samoga imena. Ne bi bilo ništa neobično da je Juraj stradao u logoru i da ga ni brat, ustaški pukovnik, nije uspio spasiti. Česta je pojava da je ideologija razbila i zavadila obitelji pa je za slutiti da se i ovdje možda tako nešto dogodilo.
Alabanda i njegovi nemaju veze sa Židovima
Na internetskim forumima i stranicama koji se bave politikom ili ratnom pooviješću često se susreče popis generala i visokih časnika koji su navodno porijeklom Židovi. Kao prvi na popisu uvijek je general Hinko Alabanda. Istine radi mora se reći da ni on ni njegova supruga niti njegovi pretci nemaju sa Židovima nikakove veze. U svim dokumentima od rođenja (od krštenice pa do službenog očevidnika Ministarstva obrane NDH) upisan je kao Hrvat rimokatolik.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.
