Naslovnica

Henrik VIII. Tudor Homouniversalis

Vodeći kraljevstvo poput vlastitog posjeda, Henrik je u vrtlogu velikih uloga koje je morao dosljedno izvoditi, na početku i na kraju, živio kao neumoljivi ratnik.
13. srpnja 2020. u 10:54 0 komentara 249 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Henrik VIII. Tudor (1491. – 1547.), engleski kralj od 1509. do 1547. godine, bio je slavni vladar, ratnik, suprug šest žena, ljubavnik, otac, renesansni čovjek i vjerski reformator. Polarizirani kraljev život otvara bezbroj priča o potrazi za ratničkom slavom, ljubavlju i nasljednikom krune. Vodeći kraljevstvo poput vlastitog posjeda, često izmučen jazom između želja i stvarnosti, Henrik je u vrtlogu velikih uloga koje je morao dosljedno izvoditi, na početku i na kraju, živio kao neumoljivi ratnik.

POVIJEST ORUŽJA Sve o artiljeriji 17. i 18. stoljeća

Neočekivano postavši prijestolonasljednik u 13. godini, nakon brze bolesti i smrti starijeg brata Artura, mladi princ je do 18. godine, kada je naslijedio oca Henrika VII., razvio muževne vještine mačevanja, hrvanja, jahanja, streljaštva, viteštva te planove za vojne pobjede nad europskim kraljevstvima (za razliku od statičnog „mirotvornog“ oca). Spretno oblikujući imidž viteza-vjernika, Henrik si je otvorio put k apsolutističkom idealu gdje riječ vladara postaje zakon. Španjolska i Francuska bile su početkom 16. stoljeća dva najmoćnija europska kraljevstva. Tražeći optimalnu ravnotežu između sukoba i saveza, Henrik je postao „španjolski zet“, oženivši bratovu udovicu, španjolsku princezu Katarinu Aragonsku, kći Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog, poznatih sponzora Kristofora Kolumba. Nesretan brak (za Katarinu) završio je skandaloznim razvodom, s jednim preživjelim potomkom, princezom Marijom. S Francuskom ga je vezalo vojno nadmetanje ispunjeno divljenjem i neostvarenom željom da na kontinentu Englesku nametne kao značajnu vojnu silu.

Henrikova mlađa sestra Marija kratko je vrijeme boravila na francuskom dvoru kao posljednja supruga kralja Luja XII. Konstanta suprotnosti Henrikovih riječi i djela, ovisno o vlastitoj (državnoj) koristi, jasno se očituje i u privatnom i u javnom djelovanju, neraskidivo isprepletenom. Godine 1521. papa Lav X. proglašava Henrika „Braniteljem vjere“ zbog objavljena dokumenta kojim se pobijaju reformatorske ideje Martina Luthera. Zaljubivši se u Katarininu dvorsku damu Anu Boleyn, sestru svoje bivše ljubavnice Marije, Henrik je došao do realizacije ideje za novim brakom, tako što je svoj prvi brak s Katarinom proglasio nevažećim jer je ustvrdio da je Katarina konzumirala brak s bratom Arturom. Za to su mu bila potrebna „uvjeravanja“ bliskih suradnika, kako je njegova dužnost engleskom kraljevstvu ostaviti zakonitog sina – budućeg kralja. Ana, obrazovana i socijalizirana na francuskom dvoru, vesela i koketna, lako zavodi Henrika obećanjima o zdravim sinovima, koji moraju biti rođeni u braku.

Spretan u viteškom, sportskom i ljubavnom nadmetanju, kao i u usmjeravanju prezira ako bi ga netko razočarao, tj. odbio poslušnost, Henrik – branitelj vjere je mučen željom za zdravim, muškim potomkom, cijelo englesko kraljevstvo upoznao s novom vjerom, njegovom verzijom katoličko-protestantskih obreda i uvjerenja. Budući je papa Klement VII. Odbio poništiti Henrikov i Katarinin brak, 1533. godine, Henrika i Anu Boleyn vjenčava nadbiskup Canterburyja, Thomas Cranmer, simpatizer reformatorskih ideja. Prije toga poništio je brak s Katarinom, iako ona to nije željela prihvatiti, do smrti tvrdeći da je ona engleska kraljica, katolkinja i Henrikova supruga (postoji sumnja da je nakon poništenja braka trovana).

Iako ga je Papa ekskomunicirao, što je smatrano najvećim izazovom za besmrtnu dušu, Henrik ne posustaje i 1534. godine saziva parlament koji proglašava Zakon o vrhovništvu. Henrik je postao poglavar nove Anglikanske crkve, katolički samostani su raspušteni, svećenici i redovnici su postali beskućnici, a sva imovina Katoličke crkve je konfiscirana. Veliko nezadovoljstvo zbog raskidanja svih veza s Katoličkom crkvom zbog kraljeve želje za novim brakom, dovelo je do pobune na sjeveru kraljevstva, znane pod nazivom „Hodočašće milosti“. Godine 1536. odvjetnik Robert Aske kreće na hodočašće put Londona, uz oko 30.000 seljaka i 300-tinjak plemića i svećenika iz sjevernih pokrajina Lincolnshire i Yorkshire. Nisu bili naoružani jer su željeli u miru riješiti probleme vezane uz zatvaranje samostana i oduzimanja imovine Katoličke crkve. Henrik na sjever šalje znatnu vojsku od 7000 vojnika i svoga najboljeg prijatelja Charlesa Brandona da pregovorima okonča krizu. Brandon je ne želeći krvoproliće uspio nagovoriti Askea i ostale da se vrate kućama, dajući obećanja kako će kralj razmotriti njihove prigovore i slično. Nedugo zatim, 1537. godine, nakon tri mjeseca Robert Aske i 215 plemića i svećenika bivaju uhapšeni, optuženi za izdaju i pogubljeni. Ranije, 1535. godine isto se dogodilo i kraljevom savjetniku, odvjetniku, filozofu i humanistu Thomasu Moreu (knjiga „Utopija“), koji nije želio pristati na ideju o stvaranju crkve zbog kraljeve privatne želje za novim brakom. Optuženi su se savršeno uklopili u Zakon o izdaji, donesen 1534. godine, po kojemu u okvir izdaje ulaze i izrečene riječi, ne samo djela.

IZ NOVOG BROJA Psihičke i fizičke bolesti vojnika u srednjem vijeku

Knjiga vojnih instrukcija, savjeta i uputa

Na temelju brojnih tragičnih sudbina Henrik stvara novi svijet vjere. Protivnici takvog svijeta su pogubljeni, oni manje revni su podmićeni, a ostali su sami pobjegli. U tom novom svijetu nije bilo preživjelih, zakonitih sinova.

Izmučen i umoran od neuspjeha, Henrik se okreće novoj dvorskoj dami, mogućoj supruzi, mogućem sinu. Ana Boleyn u braku je rodila nekoliko djece, jedino preživjelo bila je kći Elizabeta. Bilo je potrebno opet isprazniti mjesto supruge-kraljice, a jedini način bio je „natjerati“ Anu da umre. Nikada dokazanim optužbama o preljubu, incestu i vještičarenju, Ana je uz petoricu mladih plemića, među kojima je bio i njezin brat George, optužena na smrt, na suđenju gdje je sve unaprijed određeno prema Henrikovim uputama. Pogubio ju je francuski krvnik u svibnju 1536. godine. Elizabeta je predana dadiljama na odgajanje u zasebnom kućanstvu.

Odluke koje je donosio, motivirane velikom žeđu za potvrdom u privatnom i vladarskom životu, nikada nisu ostajale bez tragičnog zaključka, za Henrika ili uključene članove obitelji ili suradnike ili podanike. Nova, treća supruga Jane Seymour u listopadu 1537. godine rađa toliko sanjanoga zakonitog sina. Umire nekoliko dana nakon poroda i Henrik ostaje sam s prijestolonasljednikom Edvardom (budući Edvard VI). Engleski povjesničari, istraživši podatke o Henrikovoj vojnoj karijeri, došli su do spoznaja da siloviti ratnik i okrutni vladar nije oduvijek bio takav. Godine 1524., zaboravivši spustiti vizir viteške kacige, Henrik biva pogođen oštrim kopljem iznad desnog oka. Nakon tog incidenta muče ga jake migrene. Na viteškom turniru u palači Greenwich 24. siječnja 1536. konj u oklopnom štitu pada na Henrika, koji je nosio teški viteški oklop. Bio je u nesvijesti oko dva sata. Rana koju je zadobio na bedru noge nije zarasla do smrti 1547. godine, a vrlo izgledna ozljeda mozga mogla je biti odgovor na kraljeve izljeve bijesa, okrutnost prema suprugama, suradnicima, osoblju i vojnicima. Tada su počele i stalne depresije, paranoja, nekontrolirano uživanje u jelu i piću te čirevi po nogama i stalni bolovi u rani na bedru iz koje su mu liječnici agresivnim metodama cijedili gnoj (vezanje rane, pritiskanje, paljenje).

Najzgodniji europski princ pretvarao se u gojaznog, ogorčenog starca. Značenje koje su rat, borba i nadmoć imali za Henrika pokazuje i knjiga vojnih instrukcija, savjeta i uputa koje je kralj želio prenijeti sinu Edvardu. Knjigu je naručio od Sir Thomasa Audleyja, iskusnog vojnika i zapovjednika. Naziv „Booke of Orders for the Warre both by the Sea and Land“ ukazuje na vojne tehnike i strategije te na mudrost savjetovanja s ratnim veteranima iz engleskog kraljevstva i šire.

Henrikovo zahtijevanje profesionalizma u borbi očitovalo se u strogim vojnim vježbama i učenjima kako kombinirati različite vrste oružja – arkebuza (koristi se od kraja 14. st.), bajuneta (koristi se od početka 15. st.), koplja, topa, luka i strijele. Najraniji zapis o uspostavljanju vojne policije datira iz 1511. godine kada je Henrik proglasio zapovjednika iste, Sir Henryja Guildforda (Royal Military police). Sir Guildford dobio je titulu Provost Marshal – protektor, časnik, upravitelj, starješina. Maršal je bio odgovoran za održavanje discipline engleskih vojnika, uz brigu o kraljevoj osobnoj sigurnosti.

Granice europskih kraljevstava u 16. stoljeću bile su nejasne i prolazne, ovisne o ratnoj snazi pojedine kraljevine. Engleska je od sredine 14. stoljeća posjedovala utvrdu Calais s okolnim područjem, kao uzurpator francuske zemlje. Od 1512. do 1547. Henrik je s Francuzima vodio toplo-hladnu bitku, s velikim brojem žrtava na obje strane. To ga nije spriječilo da održava svojevrsno muško prijateljstvo s francuskim kraljem Franjom I., natjecateljskog karaktera. Osim na francuskom tlu, bitke su vođene i u engleskom Kanalu, a najimpozantnija je bitka kod tjesnaca Solenta 1545. godine, na jugu Engleske, uz otok Wight. Na engleskoj strani bilo je 12.000 vojnika i 80 ratnih brodova, na francuskoj 30.000 vojnika i 200 brodova. U borbama je sudjelovao i najsjajniji brod engleske flote – „Mary Rose“, koji je 19. srpnja potonuo. Ne zna se sa sigurnošću što se dogodilo, pretpostavka je da se tijekom okretanja u izbjegavanju topovskog pogotka, brod pod naletom vjetra okrenuo tako da je kroz otvore za topovsku paljbu nahrupilo more i potopilo ga. Kapetan George Carew potonuo je s brodom i većinom posade, oko 400 ljudi. „Mary Rose“ podignuta je iz mora 1982. godine. Stoljeća su preživjeli topovi (četiri topa različitih vrsta), koloture, dijelovi paluba i bodeži. Zanimljivost je da je na brodu stalno plovio i barbir ranarnik, inače brijač u osnovnom pozivu, koji je vršio kirurške intervencije.

Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.

IZ NOVOG BROJA Najera - Priča iz Igre prijestolja ENGLESKA Umro Rikard Lavljeg Srca Bitka kod Poitiersa IZ NOVOG BROJA Srednjovjekovni razvoj pješaštva ​​​
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.