Naslovnica

Sve o artiljeriji 17. i 18. stoljeća

Ako bi upaljač bio ispravno podešen, granata bi se rasprsnula ispred ili iznad cilja, dok bi kuglice nastavile let brzinom preuzetom od granate. Naravno da je ovakva granata imala bolja aerodinamička svojstva nego svaka željezna kuglica pojedinačno: stoga je gubitak brzine bio puno manji, a sve se to na kraju odražavalo na povećanju dometa.
03. srpnja 2019. u 15:15 0 komentara 382 prikaza
Foto: Zvonko Trzun

S današnje točke gledišta povijest topništva doima se kao kontinuirani polagani razvoj, od prvih bacačkih sprava (odnosno od mehaničkog topništva) pa sve do današnjih tehnoloških čuda. No taj je dugi put bio sve samo ne pravocrtan: prije se može reći kako je bio karakteriziran povremenim usponima i padovima - kao što je naprimjer pad iz doba civilizirane antike u mrak ranoga srednjeg vijeka. Pa ipak, čovječanstvo bi na kraju ipak pronašlo način da povrati izgubljeno znanje i da prije ili kasnije nastavi tamo gdje su ranije generacije stale.

IZ NOVOG BROJA Priča o jednoj sablji

Ono što svakako spada u prijelomne trenutke su one spektakularne točke preokreta, svi oni značajni trenuci u kojima bi polagani povijesni razvoj iznenada krenuo brže ili zauzeo neki sasvim drukčiji smjer. Jedan takav trenutak svakako je izum baruta, te moćne kemijske smjese sumpora, ugljena i salitre koja je u zaborav poslala stare baliste katapulte; drugi preokret je renesansa koja je omogućila širenje pismenosti i pisanih zapisa o svim sferama ljudske djelatnosti, uključujući i vojnu vještinu, a tu je još i otkriće procesa uzrnjavanja baruta koji će topove učiniti pouzdanijima i točnijima, ili prijelaz s brončanih na željezne topove i tako dalje i dalje… Kroz svaki se od tih trenutaka neprekidno povećavala snaga topništva, a time je onda rasla i motivacija vojskovođe i vlastodržaca da ovaj mladi rod što čvršće integriraju u vojske kojima su bili na čelu.

Nadalje, razmatrajući povijesni razvoj, pokazat će se kako je razvoj tehnologije bio sve brži i brži. Pravu eksploziju razumijevanja znanosti i pojava koje nas okružuju doživjet će u 19. stoljeću i o tom ćemo fantastičnom trenutku govoriti u sljedećem nastavku – a u ovom ćemo opisati ono što mu je prethodilo i ono što je zapravo pripremilo vojnu znanost za eksploziju znanja koja će uskoro doći.

Iz zanatlija u prave vojnike

Da se u 19. stoljeću nisu na polju balistike i topništva dogodile tako značajne stvari kakve su se dogodile, danas bismo bez sumnje govorili o 18. stoljeću kao o vremenu velikih promjena. Do tog trenutka topništvo glatkih cijevi već je ušlo u svoju zrelu fazu; nove tehnologije omogućile su izradu laganijih i kraćih topova, i to ne smanjujući njihovu preciznost i efikasnost. Postavljanje na mobilne platforme povećat će upotrebljivost topništva, a uvođenje izmjenjivih i međusobno kompatibilnih dijelova omogućit će lakše održavanje u uvjetima ratovanja (sjetimo se samo koliko je sredstava i napora graditelja zahtijevala izrada divovskih bombardi, a koje su onda odbacivane zbog jedne napukline koja se više nije mogla sanirati).

I dok su okrunjene glave ratovale oko novih teritorija, konstruktori oružja razmjenjivali su znanja (barem do neke razine, jer dio će uvijek ostati vojna tajna!), a što je onda dovelo do međunarodne standardizacije osnovnih tipova oružja. Krajem 17. stoljeća napokon su napuštena nejasna imena kao što su culverin, saker, falcon (ovdje koristimo englesku terminologiju) i slično. Umjesto toga uvedena je klasifikacija prema promjeru cijevi ili težini projektila. Kao što je prirodno pretpostaviti, upravo su ratovi (među njima posebno Napoleonski ratovi) pomogli u afirmaciji topništva. Ranija doktrina preferirala je upotrebu relativno malog broja laganih topova raspodijeljenih unutar pješačkih postrojbi. Napoleonov pobjednički marš kroz Europu dokazao je da korištenje većeg broja teških topova može preokrenuti ishod bitke. Među europskim državama ubrzo su kvalitetom svoga topništva iskočile Francuska, Britanija i Austrija. U 17. i posebno 18. stoljeću topnici su prestali biti priučeni zanatlije: za njih je napokon organizirano školovanje i obuka, dapače u mnogočemu zahtjevnije od one za druge rodove vojske! Već 1679. započela je u Francuskoj s radom prva nacionalna škola za obuku topništva, a koja je privukla neke od najbriljantnijih matematičara i fizičara toga doba. Topništvo je napokon dočekalo trenutak konačne afirmacije.

ORUŽJE Browning M2

Puno znanja i ponešto umjetnosti

Posao poslužitelja topničkog oružja zahtijevao je opsežno znanje – zbog toga će se u svim većim silama Europe naposljetku i osnovati posebne škole za njih! – ali i puno smirenosti, iskustva stečenog na svojim i tuđim pogreškama i na kraju dobra doza inventivnosti. Nije svatko mogao postati topnik, ili barem dobar topnik, a pogreške su oni loši skupo plaćali.

U strci i stresu koji nedvojbeno prati rad topnika na bojištu lako je zaboraviti poneki detalj. Griješiti je ljudski i razumljivo, ali ne i dopušteno u radu s topničkim oružjem! Jedna tipična pogreška mogla je biti da se zaboravi na statički elektricitet, taj uz vlagu najveći neprijatelj onih koji rade s barutom. Zbog toga su barutne komore temeljito pregledavane i čišćene od otpalih zrna baruta, a punitelji su nosili rukavice. Motka za nabijanje punjenja obvezno je bila od drva i tako dalje; no svejedno je najveća mjera opreza bila mukotrpna i rigorozna obuka posade koja je išla toliko daleko da su do posljednjeg koraka uvježbavani postupci svakoga pojedinog člana posade. Ovakav je dril bio najbolje jamstvo da će u uvjetima stvarne borbe automatskom preciznošću ponavljati svaki svoj potez, jer to je bio jedini način da se izbjegnu pogreške koje bi inače ugrozile čitavu posadu. Svaka je država razvila svoju proceduru rukovanja oružjem, a posada ih se imala držati do posljednjeg detalja.

Što se tiče inventivnosti, tu ćemo za primjer spomenuti osvjetljavajuće projektile; ovdje ne govorimo o projektilima koji su pokazivali gdje udaraju u cilj (u prošlom smo nastavku govorili o takvoj praksi topnika Mehmeda II. Osvajača), nego o razotkrivanju cilja sakrivenog u mraku – dakle o nekoj vrsti preteče današnjih osvjetljavajućih raketa! To su postizali tako što bi iz merzera visokom putanjom ispalili gorivi projektil, na kraju kojeg bi bio pričvršćen mali padobran. Kada se padobran otvorio, goruća bi kugla polako padala i pokazala u kojem pravcu treba usmjeriti vatru. Za postizanje ovakvog efekta bilo je potrebno odlično poznavanje pirotehnike, tempiranja paljenja, ali i aerodinamike koja će omogućiti da se padobran otvori u pravom trenutku (a ne da se otkine ili izgori prilikom ispaljenja projektila).

Razvoj balističkih modela

Razvoj topništva potaknut će potragu za što točnijim balističkim modelima koji bi omogućili izradu tablica gađanja. Najbolji matematičari Europe tražit će način kako poboljšati postojeće balističke modele ili će barem dorađivati tabele temeljene na ranijim iskustvima. Snažniji topovi većih početnih brzina prerasli su okvire Galileove teorije o putanji projektila bez utjecaja otpora zraka – dakle, kao da topovska kugla leti u zrakopraznom prostoru – ili one koju je u djelu „Nova Scientia“ još 1537. iznio Talijan Niccolo Fontana Tartaglia, a koja je s određenim uspjehom razmatrala utjecaj otpora zraka. Inače je Tartaglia u predgovoru svog djela napisao: „Progonila me misao kako je pogrešno poučavati i poboljšavati jednu tako štetnu disciplinu, pogubnu za ljudski rod... Ali sada, kad vidim da vuk [sultan Sulejman Veličanstveni – op. autora] jedva čeka opustošiti naše stado, (...) više mi se ne čini dopuštenim da zadržim stvari koje znam sakrivenima“. U djelu „Quesiti et Inventioni Diverse“ (1546.) napisao je, pak, da uz pomoć svojeg modela može „izraditi tablicu za bilo koji hitac koji top uopće može ispaliti, i pri bilo kojoj elevaciji“ i da se radi o čarobnom znanju koje je prava „tajna čiji odgovor zna samo onaj koji takvu tablicu ima u svojem posjedu“. Doduše, već letimičnim pogledom na putanju projektila, kako ju je opisao u svojim djelima, može se zaključiti da je veliki matematičar ipak malo pretjerao. Njegova je nesimetrična krivulja doduše bliže istini od simetrične Galileove parabole, ali je otpor zraka svejedno još netočno opisan. Rješenje je napokon ponudio Švicarac Leonhard Euler 1753. definirajući da otpor zraka raste s kvadratom brzine kretanja tijela. Sila otpora nalazi se na pravcu brzine, ali je usmjerena u suprotnom smjeru. Današnji će topnici lako prepoznati ograničenja i ove teorije, no ipak je bila dovoljno dobra da se zadrži u upotrebi sve do pojave projektila izduženog profila.

Što se tiče eksperimentalne balistike, tu svakako treba spomenuti engleskog konstruktora i matematičara Benjamina Robinsa koji je najprije postavio teoretski okvir 1742. godine u djelu „New Principles of Gunnery“, a onda pet godina kasnije objavio rezultate opsežnih eksperimenata u kojima je pokazao ovisnost početne brzine projektila o količini baruta i dužini cijevi. Robinsova istraživanja, kao i vlastite ideje, razvijali su kasnije i drugi odlični matematičari 18. stoljeća.

IZ NOVOG BROJA Najera - Priča iz Igre prijestolja

Klasifikacija topničkog oružja

Topovi

Topove je prije svega karakterizirala duga cijev, zahvaljujući kojoj su mogli u potpunosti (ili barem u najvećoj mjeri) iskoristiti rad barutnih plinova. Topovski projektili bili su relativno lagani, a ispaljivani su velikom početnom brzinom koja im je omogućavala zadovoljavajući domet (preko jednog kilometra), i to unatoč položenim putanjama. Domet je mogao biti dodatno povećan kod ispaljivanja preko ravnog i tvrdog terena, jer bi onda kugla odskakivala od zemlje i nastavljala svoje kretanje uništavajući slabo zaklonjene ciljeve. Položene putanje bile su idealne za uništavanje žive sile i vertikalnih zaklona, ali su, naravno, imale manu jer topovske kugle nisu mogle „preskočiti“ čvrsti zaklon i djelovati po dobro ukopanim ciljevima. Osim toga imale su puno manji domet od haubica, a dodatno je trebalo voditi računa i o vlastitim snagama: zbog opasnosti od podbačaja nikako se nije smjelo gađati preko vlastitih redova! Zato su topovi smještani na dominantne točke, uzvisine ili na same bokove postroja.

Merzeri

Kao potpuna suprotnost topovima nastali su merzeri (engl. mortars, a u našim krajevima još nazivani i mužari), oružja izrazito kratke cijevi i velikih kalibara. Njihova je namjena bila da svoje goleme projektile ispale u strmim putanjama i na taj način „preskoče“ zidove, brežuljke ili stabla i pogode zaklonjena neprijatelja. Često su ti projektili dodatno ojačavani umetnutim eksplozivom ili zapaljivom supstancijom. Zbog snažnog trzaja postolja velikih merzera bila su čvrsta i teška, a u kombinaciji s težinom cijevi pretvaralo se ovo oružje u višetonsku grdosiju koju je bilo jednako teško transportirati od udaljenih radionica kao i namjestiti na paljbenom položaju. Stoga ne čudi da su – gdje god bi to konfiguracija terena dopuštala – veliki merzeri postavljani na vagone i transportirani željezničkim šinama. Jednom kada bi merzer napokon dopremili do položaja, slijedilo bi mukotrpno postavljanje na stabilnu platformu ojačanu debelim drvenim gredama. Elevacija merzera obično je bila fiksno postavljena na 45 stupnjeva, a različite daljine gađanja postizane su smanjivanjem ili povećavanjem barutnog punjenja. Punjenje je nasipavano u barutnu komoru na stražnjoj strani merzera, a čiji je promjer bio puno manji od ostatka cijevi. Zbog ogromne težine kamenih ili metalnih (željeznih, olovnih) kugli bilo je važno dobro očistiti cijev i precizno nasuti barut u komoru: zrna zaostala na dnu cijevi mogla su se zapaliti uslijed težine projektila i plamen prenijeti na ostatak punjenja, što bi u najboljem slučaju dovelo do prijevremenog opaljenja, a u najgorem slučaju i do ozbiljnih ozljeda posade.

Merzeri su zapravo jedno od najstarijih artiljerijskih oruđa. Već u prethodnom nastavku, kod opisivanja divovskih bombardi, zapravo smo spomenuli i merzere. Austrijski supertop koji je imao maksimalni promjer konusne cijevi 880 mm i ispaljivao kugle težine 690 kg na 600 m daljine, Pumhart von Steyr, zapravo je prije merzer nego bombarda. Ovo napominjemo jer granica između merzera i bombardi nije uvijek bila jasna, ali s vremenom se uvriježilo merzerima nazivati oružja čija dužina cijevi nije prelazila jedan i pol ili najviše dva kalibra, dok su bombarde ipak bile duže (od pet do osam kalibara). Merzeri su se javljali u raznim izvedbama: s vremenom su razvijene lakše i mobilnije verzije koje su po bojištu mogla nositi samo dva vojnika. Te mobilne verzije bile su u pravom smislu riječi preteče minobacača, a koji će kao lakša oružja namijenjena gađanju okomitim putanjama zamijeniti merzere. Do toga će, doduše, doći tek nakon Prvoga svjetskog rata, a dotada će merzeri odigrati još mnoge svijetle uloge u povijesti topništva.

Haubice

Kao kompromis između dugih topova koji gađaju položenim putanjama i kratkih merzera koji pucaju pod velikim elevacijama, javile su se s početkom 18. stoljeća haubice. Haubice su bile projektirane tako da ispaljuju projektile (eksplozivne ili zapaljive) pod putanjama strmijim od topovskih, dok su s druge stane njihove manje kugle postizale veće domete nego masivne gromade ispaljivane iz merzera. Kod eksplozivnih projektila najteže je, naravno, bilo postići da projektil eksplodira upravo tamo gdje je najpotrebnije: loše bi bilo da projektil eksplodira prekasno, naprimjer onda kada se zabije u mekanu zemlju, a još gore ako se to dogodi u cijevi oružja. Rane haubice koristile su manje baruta nego topovi, a posljedica je bila manja početna brzina projektila od samo 150 metara u sekundi. Kasnije usavršene verzije bit će puno snažnije, s dvostruko ili trostruko većom brzinom na ustima cijevi.

PROTUTENKOVSKE PUŠKE "Dokazao se kao izuzetno izdržljivo, pouzdano i jednostavno oružje"

Karteč i šrapnelne granate

Kada već govorimo o haubicama, svakako treba spomenuti granate koje će se pokazati kao najprikladnije za borbu protiv nezaklonjena protivnika, barem na malim udaljenostima. S obzirom da su vojne formacije toga doba nalagale nastupanje gusto zbijenih redova vojnika, pokazalo se efikasnijim umjesto punih željeznih ili kamenih kugli koristiti granate koje će se rasprnuti u cijevi ili ispred nje i iz sebe razasuti kišu sitnijih projektila. Ispočetka se radilo o šupljim željeznim kuglama punjenima barutom, a koji je, pak, aktivirao kratki fitilj. Ovo rješenje bilo je doduše zanimljivo, ali ujedno i opasno: često je samo sreća odlučivala hoće li bomba eksplodirati kad dođe do cilja ili još u topovskoj cijevi. Zbog toga je korišteno samo kod oružja vrlo kratkih cijevi (merzera), da se barem malo minimizira rizik (više o ovom u dijelu koji opisuje razvoj francuskog topništva).

Drugo rješenje bilo je punjenje na principu sačme – dakle na način da odmah iz cijevi izlijeće veći broj sitnijih projektila. Upotreba sačme inače vuče korijene još iz najranijeg razdoblja razvoja topova: u nedostatku fino obrađenih željeznih ili kamenih kugli, topnici bi u cijev nabili sve što bi im palo pod ruku, a to je na terenu obično bilo sitnije kamenje koje, doduše, nije imalo efekta na zaklonjenog neprijatelja, ali je bilo vrlo djelotvorno protiv neprijateljskih vojnika na otvorenome. Smrtonosni fragmenti raspršili bi se u obliku lijevka, a djelotvornost je bila ograničena na manje daljine gađanja. U engleskoj vojnoj terminologiji koriste se izrazi „case shot“ ili „canister shot“, i to tamo gdje je mnogo manjih kuglica pakirano u kućište od tankog lima. Kada su korištene nešto veće kugle, tada je korišten izraz „grapeshot“. U našim krajevima korišteni su izrazi karteč, kartuša ili sačma. Naglasak nije bio ni na ljepoti izrade ni na izdržljivosti, nego na što praktičnijoj izvedbi konstrukcije koja se ionako imala raspasti pri detoniranju barutnog punjenja. Ako nije bilo limenog kućišta, poslužila bi i platnena vreća omotana užetom, a ako nije bilo željeznih kuglica, inventivni topnici upotrijebili bi komade lanca, čavle, krhotine stakla, pa čak i obično kamenje pokupljeno na licu mjesta. Ovakvo kućište imalo je, dakle, zadatak da se raspadne već u cijevi ili najkasnije na ustima cijevi, ali tada bi neaerodinamični fragmenti suočeni s otporom zračne struje brzo gubili brzinu i postizali manje daljine. Inicijalna kinetička energija brzo je utrošena na savladavanje otpora pa se ovakvo streljivo moglo koristiti samo na malim udaljenostima. (Usputna napomena: sličan problem muči balističare još i danas. Činjenica je da će projektil suočen s otporom zračne struje brže potrošiti inicijalnu energiju što mu je manja masa, odnosno što mu je veća početna brzina! Tako bi, naprimjer, granata kalibra 122 mm ispaljena jednim od slabijih punjenja u zrakopraznom prostoru letjela gotovo osam kilometara, a u stvarnosti 18 posto manje. Ako se poveća punjenje, a time i početna brzina, pad brzine bio bi dramatičnih 68 posto! Međutim najveća razlika je kod malih i laganih projektila, kao što je npr. metak kalibra 7,62 mm. Taj bi metak u zrakopraznom prostoru teoretski letio gotovo 60 kilometara, dok u stvarnosti, uslijed sile otpora zraka, leti jedva tri i pol kilometara.)

Zbog navedenih nedostataka započelo se s traženjem izvedbe nekakve granate koja bi bila dovoljno čvrsta da nosi manje komade preko prvog dijela putanje, a tek onda da se raspadne i rasprši sitnije fragmente uokolo. Takve su granate, naravno, morale biti dovoljno čvrste da izdrže tlak barutnih plinova u cijevi, ali kako onda postići njihovo rasprskavanje? Rješenje s fitiljem koji pali eksplozivno punjenje u njima pokazalo se nepreciznim, a ujedno i opasnim za poslužitelje artiljerijskih oruđa. Rješenje ovog problema ponudio je na kraju jedan britanski mladi časnik: poručnik Hennry Shrapnell započeo je 1784. s razvojem granate koja će biti punjena sitnijim projektilima, uz dodatak upaljača koji će se aktivirati na željenoj udaljenosti. Vanjsko kućište granate zapravo je bila šuplja željezna kugla, a punjenje mješavina malih željeznih kugli i baruta. Ako bi upaljač bio ispravno podešen, granata bi se rasprsnula ispred ili iznad cilja, dok bi kuglice nastavile let brzinom preuzetom od granate. Naravno da je ovakva granata imala bolja aerodinamička svojstva nego svaka željezna kuglica pojedinačno: stoga je gubitak brzine bio puno manji, a sve se to na kraju odražavalo na povećanju dometa. Izum poručnika Shrapnella povećao je efektivni domet ovakvih granata s 300 na čak 1.100 metara!

Šrapnelne granate do kraja 19. stoljeća postat će najzastupljeniji bojevni projektili velikih europskih vojski. O tome kako su rješavani početni problemi nepouzdanosti upaljača, kao i o dodatnim poboljšanjima pisat ćemo više u sljedećem članku.

U priči o karteču spomenut ćemo (kao kuriozitet) još samo pojavu ruske „tajne haubice“. Ponekad još nazivano Šuvalovljeva haubica po svojem izumitelju, ovo je oružje zaista zavrijedilo mjesto u zbirci neobičnih vojnih ideja. Posebnost tajne haubice krila se u neobičnom, po horizontalnoj osi rastegnutom, ovalnom obliku rupe cijevi. Ideja je bila da se minimizira rasipanje sačme u vertikalnoj ravnini, a da se maksimalno omogući njihova disperzija u horizontalnoj ravnini – drugim riječima da sačma ne preleti preko glava neprijatelja, nego da se stvori plosnati oblak kuglica koji će letjeti na visini koju odabere glavni topnik. Visina je bila birana tako da sačma bude pogubna i za neprijateljsko pješaštvo, kao i za konjaništva. Haubica je mogla ispaljivati dvije vrste streljiva – ili nosivi kontejner napunjen sa 168 sitnijih kuglica ili drugu granatu s 48 krupnijih kuglica. Efektivni je domet bio između 300 i 500 metara. Pridjev „tajna“ ova je haubica zavrijedila zbog sveukupne atmosfere tajnovitosti kojom je bila obavijena cijeli svoj radni vijek, od uvođenja 1753. godine pa do povlačenja tri desetljeća kasnije.

Kako bi se izbjeglo da neprijatelj otkrije čak i njeno postojanje, cijev joj je morala biti pokrivena kad god ne bi bila u upotrebi. Onome tko bi se izbrbljao i otkrio njeno postojanje bilo je zaprijećeno ni manje ni više nego smrtnom kaznom. Tajna haubica nije se na kraju osobito iskazala: istina je da je bila prilično efikasna, ali s druge strane nije bila gotovo ništa efikasnija od haubica tradicionalno okrugle cijevi. Osim toga njena se izrada pokazala strahovito kompliciranom, na bojištu je mogla ispaljivati samo specijalno pripremljeno streljivo, a punjenje je bilo višestruko sporije nego kod klasičnih haubica. Te su joj mane na kraju i presudile pa su Prusi 1758. u bitki kod Zorndorfa zarobili čak 17 komada – nakon prvog plotuna prusko se konjaništvo sjurilo i zarobilo čitavu bitnicu prije nego li su ruski punitelji uspjeli pripremiti haubice za drugi plotun.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2013. 

ORUŽJE Protutenkovske puške Crvene armije OKLOPNE SNAGE NDH (PRVI DIO) Pojačanje naoružanja oklopnih snaga NDH DRUGI SVJETSKI RAT - ORUŽJE GARAND - Pobjednička puška američkog vojnika
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.