IZ NOVOG BROJA

Psihičke i fizičke bolesti vojnika u srednjem vijeku

Wikimedia Commons
02.05.2019.
u 10:03

Srednjovjekovna vojna medicina nije bila sustavna i organizirana (rad na tome kreće od 19. st.), ali je postavila temelje za one koji su prihvatili znanstvena dostignuća, počevši od doba razuma 17. stoljeća.

Srednjovjekovni ratovi, kao legitimni i legalni pothvati u korist kraljeve/crkvene moći, nisu bili etiketirani kao amoralni, zločinački ili protubožni.

Zapadni i Istočni kršćani i muslimani jurišali su prema bojnim poljima, s više ili manje srčanih pokliča, ovisno o ratnome plijenu. Kmetovi kao baza većine europskih vojski ranoga srednjeg vijeka, zatim plaćenici, pa stalna kraljevska vojska početkom rane moderne, većinom nisu imali standarde psihološke i liječničke pomoći kojima bi mogli zaliječiti ili izliječiti, racionalizirati – sjećanje na pokolje, paleži, zločine protiv slabijih, „civila“ (tada nepoznat pojam), bezumno uništavanje, nakon kojega su vojnici ostajali prepušteni sami sebi. Bilo je potrebno odmah se prebaciti na svakodnevni način života; rad na zemlji, u svim uvjetima, najčešće glad, rad u manufakturi, u radionici obrtnika, ostati u stalnoj skitničko-pljačkaškoj postavi ili plaćeničkoj postrojbi, bez stalnoga doma i ognjišta, neizvjesne budućnosti.

Plemići-vitezovi prolazili su u ratnoj priči malo bolje, imali su imanja, obitelji, osobne ispovjednike, koji su im mogli olakšati grižnju savjesti ili noćne more. Iako je javno mnijenje podržavalo ubijanje neprijatelja i vojnici nisu smatrani hladnokrvnim ubojicama, rat je uvelike ostavljao traga na osobnoj razini – svijesti i savjesti pojedinoga vojnika. Oni koji bi izgubili razum i postali „lutalice-luđaci“, živjeli su od milostinje i kršćanskoga milosrđa. Posttraumatski stres je moderno znanstveno dostignuće, iako je realno zaključiti da postoji od samih početaka čovjeka kao bića rata, neovisno o tome je li vojnik osobno ubijao ili je vidio kako su ubijani njegovi drugovi.

Engleski kralj William Osvajač (11. stoljeće) suočen je s pobunom vlastitih vojnika koji su odbili nastaviti krvavi trag ubijanja svakoga tko bi im se našao na putu ili ne prihvaćao Williamovu želju za osvajanjem cijele Engleske. Iako su vojnici shvaćani kao junaci koji brane od nečega, bore se u nečije slavno ime ili su pomazani od Boga (križari), ponekad bi srednjovjekovni borci nakon dolaska u mjesto življenja prolazili kroz rituale čišćenja, kajanja i oslobađanja od mogućih grijeha (isto slučaj s Williamovom vojskom).

Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2019.      

  
 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije