Ovaj prilog posvećen je stotoj obljetnici Prvoga svjetskog rata i pripadnicima ličke 79. pješačke pukovnije zajedničke vojske iz Otočca (»K.u.k. Otočaner Infaterieregiment Graf Jellačić Nr. 79.«, skraćeno: IR 79), poznatije kao »Jelačićevci«.
U njemu je opisano njihovo sudjelovanje u Zimskoj bitci za Karpate 1915. godine, jednoj od najstrašnijih bitaka toga rata. To je ujedno spomen na velike žrtve ove pukovnije u ovoj prestrašnoj bitci. Prije dolaska na Karpate i Galiciju »Jelačićevci« su vodili krvave borbe u Srbiji 1914. godine. Na temelju raspoložive literature, poglavito suvremene ratne studij Graydona Tunstalla »Blood on the Snow: The Carpathian Winter War of 1915« i standardnog djela za istraživanje Prvoga svjetskog rata – »Österreich-Ungarns letzter Krieg 1914-1918« (skraćeno: ÖULK) te izvorne arhivske građe iz fundusa Austrijskog državnog arhiva – Österreichisches Staatsarchiv (Öe- StA) – Kriegsarchiv (KA) i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu (HDA), ponajprije iz sačuvane operativne dokumentacije, izvještaja o bitkama, listama gubitaka, matičnih knjiga umrlih vojnih osoba i ostale dostupne arhivske građe, autor obrađuje tijek Zimske bitke za Karpate, a posebno vojne aktivnosti »Jelačićevaca«. Prikazane su sve strahote i teška stradanja obiju zaraćenih strana. Vojna terminologija prilagođena je sadašnjoj službenoj hrvatskoj terminologiji, a tamo gdje to nije bilo moguće, navedeni su usporedno hrvatski i austrijski pojmovi, osobito za vojne činove i formacije.
Danas se s pijetetom sjećamo žrtava Prvoga svjetskog rata koji je našoj civilizaciji ostavio dubok i bolan ožiljak. Kada je počeo prije stotinu godina, nitko nije očekivao da će to biti sukob svjetskih dimenzija koji će stvoriti velika razaranja i patnje ljudi do tada neprimjerenih u povijesti čovječanstva. Deseci milijuna mrtvih i ozlijeđenih nisu doveli do trajnog mira nakon njegova završetka. No dogodilo se upravo suprotno. Jedva dva desetljeća kasnije zemlja upija novu krv milijuna nevinih ljudi. Drugi svjetski rat bio je toliko strašan i apokaliptičan da je on, u biti, tragična ostavština i nastavak Prvoga. Nakon stotinu godina prisjećamo se pojedinih krvavih bitaka toga rata i evociramo stradanja naših predaka koja su uslijed povijesnih okolnosti ostala zaboravljena. Ovdje ćemo opisati stravične zimske bitke za Karpate 1915. godine...
Zimska bitka za Karpate (od 22. siječnja do kraja travnja 1915. godine) jedna je od najznačajnijih bitaka »Velikog rata«, ali je malo poznata našoj široj javnosti, iako su Hrvati, a među njima i naši Ličani, podnijeli vrlo velike žrtve. U njoj su uporabljene milijunske vojske Austro-Ugarske, Njemačke i Rusije i ona je bila uvod u jednu od najuspješnijih operacija Središnjih sila: čuvenog proboja kod Gorlica i Tarnova iz svibnja 1915. godine kojim su Središnje sile uspjele potisnuti Ruse s Karpata i nanijeti im težak poraz. Zbog stravičnih ljudskih žrtava, okrutnosti i brutalnosti prema vojnicima, ova bitka predstavlja najtragičnije poglavlje Prvoga svjetskog rata. Smatraju je jednom od najnerazumnijih vojnih operacija jer je proizvela nečuveno uništavanje vojnih efektiva. Neki je vojni povjesničari opisuju kao »Staljingradsku bitku Prvoga svjetskog rata«. Bila je u ono vrijeme primjer »totalnog rata«, u teško prohodnom planinskom terenu bez logističke potpore, uz vrlo niske temperature i visok snijeg. Vojnici su prošli velike patnje i stradanja bez zaklona u surovom planinskom krajoliku, često gladni i na temperaturama koje su nerijetko bile niže i od −25 °C. Hladnoća i glad bile su pogibeljnije nego li protivničko djelovanje. Najčešće su se grijali na cijevima vlastitih pušaka, a od gladi su ih spasile tisuće konja koje su nemilice klali kako bi preživjeli, čime su gubili ionako ograničene manevarske sposobnosti. Ovdje je vojnik u prosjeku trajao između pet do šest tjedana, prije nego što je bio ubijen, umro od hladnoće (»bijele smrti«), ranjen, zarobljen, ili je počinio samoubojstvo uslijed teških psihičkih poremećaja.
Kampanja je proizvela šest puta više žrtava u odnosu na broj ljudstva pod opsadom u tvrđavi Przemysl, koja je bila jedan od glavnih ciljeva ove sulude vojne operacije. Gubici obiju strana nadmašuju one na Zapadnom bojištu koji su se dogodili u bitkama kod Verduna i na Sommi. Računa se da je oko milijun vojnika obiju zaraćenih strana svojom krvlju natopilo snjegove Karpata. Bitka je zasigurno utjecala na ubrzanu gospodarsku i političku propast Rusije, osobito nakon austro-njemačkog proboja kod Gorlica i Tarnowa u svibnju 1915. godine.
Općenito o Karpatima i Galiciji
Na zapadu današnje Ukrajine ili nekadašnje Galicije nalazi se snažan i strateški važan planinski lanac Karpata, koji obuhvaća središnju i jugoistočnu Europu. Proteže se u vidu izduženog i velikog luka od Bratislave pa sve do istočne Srbije. Ukupne je dužine od oko 1 300 km, a širine između 30–170 km. Oštro razdvaja Panonsku nizinu od ostalih važnih europskih nizina: Pribaltičke, Ukrajine i Vlaške. Uglavnom je sastavljen od srednjih planina s nekoliko vrhova viših od 2 000 metara.
Ulaz u Galiciju sa zapada osiguravalo je pet glavnih karpatskih prijelaza, oko kojih će se težišno voditi sudbonosne zimske bitke. Zbog svog geostrateškog značaja tijekom Prvoga svjetskog rata Galicija će postati jednom od najvećih bojišnica. Ona je ključ za ruski ulazak u Panonsku nizinu, ali i za obranu od napadača sa Zapada. Obrana Galicije predstavljala je poseban izazov za Dvojnu Monarhiju. Zbog nedostatka povoljnih prirodnih obrambenih objekata – osim karpatskog gorja – austro-ugarski vojni stratezi smatrali su je teško branjivom, bez obzira na pojedine tokove velikih rijeka.
I pored činjenice da su tijekom 1914. godine obje zaraćene strane upotrijebile milijunske vojne efektive, nije donesena konačna ratna odluka. Neuspjeh iz 1914. godine može se pripisati neskladu između postavljenih ciljeva i raspoloživih snaga, ali i podcjenjivanju snage protivnika. U Središnjih sila došla je do izražaja slabost koalicijskog ratovanja zbog nejedinstva zapovijedanja i operativne koordinacije između njemačkih i austro-ugarskih snaga.
Tijekom jeseni i zime 1914. godine Rusi su uspjeli osvojiti najveći dio Galicije i Bukovinu te izbiti na Karpate s ciljem ulaska na područje Ugarske, odnosno u panonski operativni prostor. U ovim operacijama nisu značajnije sudjelovale hrvatske postrojbe, koje su u to vrijeme još uvijek bile na Balkanu u ratu protiv Srbije.
Ratni planovi za 1915. godinu
Uslijed dramatičnih diplomatskih izvješća iz Italije i Rumunjske, koje su se približavale Antanti, načelnik Glavnog stožera Austro-ugarskih snaga general Conrad von Hötzendorf i AOK čvrsto su zagovarali pokretanje preventivnih napadnih aktivnosti protiv Rusa na Karpatima. Temeljni cilj bio je njihovo odbacivanje s Karpata i oslobađanje oko 120 000 austro-ugarskih vojnika u blokiranoj i vrlo važnoj tvrđavi Przemysl na rijeci San tijekom kampanje 1914. godine. Međunarodna politička situacija primoravala ga je na takva razmišljanja, jer bi samo pobjeda nad Rusima i oslobađanje Przemysla natjerala Italiju, Rumunjsku i Bugarsku da ostanu neutralne, ili da se eventualno približe Središnjim silama. S druge strane otklonila bi se opasnost od ruskog prodora prema Ugarskoj i mogućnosti pokretanja operacija protiv Srbije kako bi se pomoglo Osmanskom Carstvu nakon anglofrancuskog napada na Dardanele.
Na Zapadnom bojištu Nijemci su izloženi snažnim francuskim napadima u Champagneu i kod Verduna te Britanaca kod Lillea, u kojima Antanta ima znatnu brojčanu nadmoć. Conrad je zasigurno želio brzo djelovati, iako mu u prilog nisu išle vrlo teške vremenske prilike i nedostatak kvalitetnih snaga. U početku operacija planirao je ovladati strateškim prometnim čvorištima i objektima, posebno željezničkom prugom Lisko–Sanok, kako bi Rusima prekinuo vezu s glavnim opskrbnim centrima. Da bi to mogao provesti, bio je izložen golemim operativnim i logističkim izazovima, svojstvenim za zimsko i planinsko ratovanje.
Središnje su sile planirale provesti napad iz dvaju operacijskih smjerova: Nijemci su trebali uspostaviti krak sa sjevera bojišnice, okružiti desno rusko krilo i zajedno s austro-ugarskim krakom s Karpata obuhvatiti i time uništiti ruske snage u Galiciji i Poljskoj.
Kako bi osnažili karpatske snage i osposobili ih za napadna djelovanja, Nijemci tamo upućuju svoju Južnu vojsku (njem. »Südarmee«) koja je s austro-ugarskom 3. vojskom trebala pokrenuti glavni napad s Karpata te snažnim i brzim operacijama s Užočkog i Vereckog prijevoja krenuti prema nizini Galicije i blokiranoj utvrdi Przemysl. Nešto kasnije pridružile bi im se s juga Vojna grupa (»Armeegruppe«, »AGr«) »Pflanzer-Baltin« (kasnije 7. vojska) i 4. vojska sa sjevera. Vojna grupa »Pflanzer-Baltin« trebala je provesti operativnu ideju obuhvata krajnjeg lijevog ruskog krila.
Plan se temeljio na vrlo rizičnim retpostavkama zbog toga što je u operacijama tijekom 1914. godine nestala glavnina uvježbane i opremljene Austro-ugarske vojske. Naslijedili su je nepripremljeni mladići bez borbenog iskustva i nenavikli na zimske uvjete ratovanja. Nada obiju zaraćenih strana u brzu pobjedu pretvorit će se u dugotrajnu zimsku tragediju. Zbog provedbe ovako složene operacije trebalo je radi ojačanja prebaciti i dio postrojbi s Balkana.
Poslije krvavih bitaka u Srbiji i nakon kraćeg oporavka polovicom siječnja 1915. na Karpate se prebacuje glavnina snaga 5. vojske. Među njima je i 7. divizija iz Osijeka te snage XIII. zagrebačkog korpusa – 36. pješačka i 42. domobranska pješačka divizija. Treba napomenuti da od Drugog pohoda na Srbiju 79. pukovnija neće ulaziti u sastav matičnog XIII. zagrebačkog korpusa. Napuštajući Balkansko bojište, pukovnija ulazi pod zapovjedništvom iz borbi protiv Srbije proslavljenog brigadira (»Oberst«) Franza Schöbla u sklopu 7. divizije u sastav Grupe »Szurmay « zapovjednika podmaršala Alexandera (Šandora) Szurmaya.
Grupa »Szurmay« sastavljena najvećim dijelom od mađarskih postrojbi te rumunjskih, slovačkih i hrvatskih vojnika. Istodobno i Rusi planiraju protumjere. Smatraju da bi njihov napad protiv Nijemaca na sjeveru bojišta imao male šanse za uspjeh. Davali su veće šanse ofanzivi protiv austro-ugarskih snaga na Karpatima jer su se u to vrijeme nalazili na povoljnijim položajima, ponajprije na karpatskim uzvisinama. Zapovjednik ruskog Jugozapadnog bojišta general Ivanov ciljao je na područje gdje su planine predstavljale najmanju zapreku prema Ugarskoj, a to su planinski prometni prijevoji, poglavito onaj kod Dukle koji je omogućavao ulaz u dolinu rijeke Laborcz. Radi provedbe planiranog proboj,a Rusi su grupirali jake snage. To su područje branile austro-ugarska 3. vojska i Vojna grupa »Pflanzer-Baltin« te njemačka Južna vojska (njem. »Süd-Armee«).
Ledeni pakao Karpata
Zimsku bitku za Karpate možemo podijeliti u tri faze: Prva karpatska ofanziva (23. siječanja–26. veljače 1915. godine); Druga karpatska ofanziva (27. veljače–31. ožujka 1915); Treća ofanziva i Uskršnja bitka (travanj 1915).
Za provedbu operacija na širem karpatskom području bila je razmještena 3. vojska pod zapovjedništvom proslavljenog generala pješaštva (»GdI«) Svetozara Borojevića Na položaje 3. vojske prema jugoistoku naslanjala se njemačka Južna vojska. Vojskom je apovijedao njemački general von Linsingen. I na kraju dolazi Vojna grupa »Pflanzer-Baltin« (kasnije će prerasti u 7. vojsku) pod zapovjedništvom austrijskog generala Pflanzer-Baltina. U sastavu ove grupe bio je i XIII. zagrebački korpus – 36. pješačka i 42. domobranska pješačka divizija, dakle većina hrvatskih postrojbi.
U drugoj polovici siječnja 1915. godine u zoni odgovornosti snaga Središnjih sila na Istočnom bojištu naći će se ukupno 553 244 pušaka, 3 015 artiljerijskih oruđa i 37 246 konja. Prva karpatska ofanziva (23. siječnja–26. veljače) Kako bi potisnuo ruske snage s Karpata, general Conrad u drugoj polovici siječnja 1915. godine planirao je napad sljedećim pravcima: 3. vojskom prema blokiranoj utvrdi Przemysl; njemačkom Južnom vojskom prema rijeci Struy i nastaviti bočno prodirati prema Przemyslu, austro-ugarskom Vojnom grupom (AGr) Pflanzer-Baltin prema Ivano-Frankivsku (njem. Stanislau) i Černovicama kako bi podupro ofenzivu Treće i Južne vojske na glavnom pravcu napada.
Ovakvi Conradovi stavovi zabrinuli su niže zapovjednike koji su sumnjali u uspjeh operacije. Nesigurni sustavi veza, nemogućnost manevra velikih snaga – poglavito topništva, materijalna nepripremljenost vojnika za zimske i planinske uvjete ratovanja te nedostatak logističke potpore bili su u nesrazmjeru s očekivanjima. Zapovjednici vojski – generali Borojević i Pflanzer-Baltin – smatraju da nisu ispunjeni najvažniji uvjeti za uspjeh operacije. Conrad je odbio odgoditi napad i njegove će se snage osim protiv protivničkih vojnika, morati boriti i protiv sila prirode. Doslovce, bili su prepušteni na milost i nemilost ćudima prirode i neprijateljskom djelovanju. Vojnici su tjednima nosili iste odore bez presvlačenja i rijetko su se kupali, brijali i šišali. To je bilo plodno tlo za širenje zaraznih bolesti, posebice tifusa i kolere. Conradova opsjednutost oslobađanjem utvrde Przemysl dovela je do povreda temeljnog pravila kvalitetnog i uspješnog vođenja i zapovijedanja: »zapovjednik mora znati svoje mogućnosti i stanje svojih resursa«. Stoga je njemačko Vrhovno zapovjedništvo odbilo da njihovi vojnici budu izravno podređeni austrougarskom sustavu vođenja i zapovijedanja. Naime Austro-ugarska vojska našla se pred nepovoljnom taktičkom situacijom zbog loše popune snaga i logističke potpore, pada morala, discipline i izdržljivosti. Vojnici su bili nepripremljeni za stravične zimske uvjete ratovanja. Nepovoljni vremenski uvjeti bitno će utjecati na austro-ugarski uspjeh. Velika snježna mećava pet dana prije ofanzive zatrpala je bojišnicu i onemogućila bilo kakve značajnije manevre snaga i tehnike, a pješaštvo nije moglo dobiti potrebnu potporu topništva. Tako zapovjednik 44. pješačke divizije XVIII. korpusa Grupe »Puhallo« izvještava da mu je »tri dana potrebno da jedna posluga topa dođe na svoje mjesto«.
Napadi »k.u.k.« 3. vojske i njemačke Južne vojske (23–26. siječnja)
Nama je važna zadaća 3. vojske generala Borojevića u kojoj se nalaze »Jelačićevci«. U prvoj fazi operacija nalazi se u vojnoj pričuvi i u početku nije značajnije angažirana na bojišnici. Oni tada pristižu s Balkana na Istočno bojište. Zbog nepovoljnih vremenskih prilika general Borojević revidirao je svoje planove radi presijecanja ruskog pristupa prema vrlo važnom prometnom središtu Ustrzyki Dolne i prometnim čvorištima Lisko i Sanok u dolini rijeke San. Da bi to postigao, trebao je prethodno osvojiti vrlo važnu komunikaciju od prijevoja Uzsok (gorski prijelaz na Karpatima)–Turka–Stary–Sambor. Time bi stvorio povoljnu operativnu osnovu za prodor u manevarski prostor nizinske Galicije i pristup tvrđavi Przemysl. Suradnja između Treće i njemačke Južne vojke bit će presudna za uspjeh čitave misije.
Međutim Rusi su dobili dovoljno vremena da pokrenu protumjere. Zapovjednik ruske 8. vojske general Aleksej Brusilov pokreće protuudar na »k.u.k.« 3. vojsku. Budući da su ruske snage uspjele prići prijevoju Uzsok, 3. vojska dobiva 23. siječnja zapovijed o pokretanju napadnih aktivnosti. Kao desno krilo 3. vojske snage Grupe »Szurmay« pomogle su 33. pješačkoj diviziji V. korpusa u napadu na prijevoj Uzsok. Početni rezultati ofanzive 3. i Južne vojske bili su daleko od planiranih: osvojene su neke manje važne pozicije, osobito prema naselju Sianki ispod Užočkog prijelaza. Zbog vrlo loših vremenskih uvjeta dnevno se napredovalo svega 3–4 km. Zaleđene komunikacije i vrlo niske temperature onemogućile su pokret većine postrojbi. Osim toga značajne snage uporabljene su u održavanju prohodnosti cestovnih komunikacija, a nestašica teglećih životinja prisilit će pješake da sami nose svoju opremu i streljivo snijegom pokrivenim putevima. Mnogo je vojnika oboljelo i umrlo od ozeblina.
Čitavi streljački strojevi nastoje izbjeći strašne patnje. Strahote se šire na sve strane. Na položajima 21. streljačke pukovnije pronašli su u jutarnjim satima smrznute sve vojnike. Brojne mrtve straže nestaju u snježnim mećavama i niskim hladnoćama. Tijekom 23. siječnja razbijene postrojbe gube se u ledenom paklu Karpatske bitke kada je na sjevernim obroncima planine vojnike zamela jaka mećava kod prijevoja Uzsok, Verecke i Wyszkow. Šokantno je čitati izvještaje iz tih dana. Svaki dan na stotine smrzavanja, ranjenike i oboljele od smrzotina ne može se otpremiti u prihvatilišta tako da je većina njih neminovno osuđena na smrt.
Teške borbe vode se od 27. siječnja do 5. veljače kod Užočkog prijevoja, kao i na sjevernom dijelu bojišnice kod grada Mezölaborcza, gdje će intervenirati sva raspoloživa pričuva kako bi spriječila ruski proboj u Panonsku nizinu. U sastavu su tih interventnih snaga i dijelovi 7. divizije. U početku kampanje Grupa »Puhallo«, čiji je zapovjednik bio Hrvat general Pavao Puhalo od Brloga, započela je napad prema sjeveroistoku, naselju Usztrzyki Dolne. Ovaj pravac »pokrivala« je ruska konjica generala Khana Narchiczewanskoga. U početku operacija Puhalo uspijeva značajno napredovati, međutim njegov desni susjed – Grupa »Szurmay « – nije uspjela s probojem u zahvatu prijevoja Uzsok. Interveniraju snage V. korpusa koje kreću u snažan napad kako bi podržale Grupu »Szurmay« u nastojanju da izbije na prijevoj Uzsok i uspostavi kontrolu prometnice Uzsok–Turka. Kao ojačanja iz vojne pričuve ubacuju se i dijelovi 7. pješačke divizije na glavne pravce napada. Jedan dio divizije – 14. pješačka brigada s »Jelačićevcima « – razmješta se u širem području naselja Sianki, a ostatak – 71. brigada pod zapovjedništvom brigadira (»Oberst«) Ante Plivelića – na desno krilo V. korpusa Grupe »Puhallo« gdje se vode teške i iscrpljujuće borbe u širem području naselja Boberka i Wolosate.
Szurmay je uspio osvojiti prijevoj Uzsok i nakon toga krenuo prema naseljima Tiha i Libuchora, a dio snaga uputio za potporu njemačkoj Južnoj vojsci na otvaranju prijevoja Verecke. Do 26. siječnja njegove su snage odbacile na sigurnu udaljenost rusku 34. i dijelove 65. pješačke divizije s prijevoja Uzsok i uzvisine Borynia. Međutim da bi se akcija mogla nastaviti, trebalo je osvojiti i sljedeće uzvisine kod Borynie i komunikaciju prema Turki i Libuchori, kao pravca od velike važnosti za prodor prema opkoljenoj utvrdi Przemysl. Dana 28. siječnja Grupa »Szurmay« naišla je na prve veće poteškoće. Szurmayeva 71. pješačka brigada ima velike gubitke dijelom i zbog nemogućnosti proboja vlakova u područje njezina razmještaja i dostave opskrbe. Borojević zahtijeva od Conrada 30. siječnja žurno osnaživanje snag a na prijevoju Dukla, koje su bile u »strašnoj situaciji«, kako se navodi. Conrad je prihvatio njegov zahtjev i zapovjedio 4. vojsci da osnaži Borojevićeve snage ili da krene u napad kako bi rasteretila snage na glavnom ruskom pravcu napada. Međutim 4. vojska bila je nespremna pokrenuti bilo kakve značajnije aktivnosti. Njemačka 3. gardijska pješačka divizija(»GID«) kreće 29. siječnja na Libuchoru radi zaštite desnog krila Szurmayevih snaga koje napreduju prema Turki. Ujutro 31. siječnja podmaršal Szurmay pokušao je obuhvatom iznenaditi protivnika na visoravni Borynia koja dominira operativnim prostorom, ali zbog dubokog snijega i velike hladnoće, Rusi ga zaustavljaju. Iscrpljene »k.u.k.« postrojbe morale su stati.
Najveći dio vojnika pati od smrzotina i crijevnih bolesti. General Szurmay izvijestio je nadređeno zapovjedništvo da su njegove snage u vrlo teškom stanju i bez hrane. U izvještajima 17. pješačke divizije VII. korpusa stoji da u jednoj satniji »trideset ljudi boluje od promrznutih nogu, u druge dvije devedeset šest je slučajeva smrzotina«. U takvim okolnostima divizija dobiva zapovijed da nadalje drži stečene pozicije i pokrene protunapad 30. siječnja.
I na ostalim pozicijama stanje nije ništa bolje. Sačuvana izvješća opisuju karpatsku tragediju kao lud i užasan zločin. Iz izvještaja 34. pješačke divizije XIX. korpusa saznajemo da »po cestama leže iscrpljeni vojnici pogođeni hladnoćom, zatrpani snijegom i neprohodnim terenom«. Takvi uvjeti dosegli su epidemijske razmjere. I snage 7. pješačke divizije Grupe »Szurmay« pretrpjele su velike gubitke, osobito smrzavanjem. Tu je teško stradala naša 79. »Jelačićevci «, te 19. pukovnija iz Györa i 68. iz Szolnoka (obje iz Ugarske). Pojedine bojne spale su na samo 130–150 ljudi, zbog čega su se morale povući na pričuvne položaje. U ovom pohodu »Jelačićevci« će pretrpjeti izuzetno velike gubitke, osobito u razdoblju od 28. siječnja do 4. veljače kod Dydiowe, Srczawinke, Javorova i Butelke Vysna. Ovi su se gubici dogodili prilikom napada uz cestovnu komunikaciju prema Turki. Tu su naišli na snažan ruski otpor i prisiljeni su se zaustaviti na dostignutim crtama iza Užočkog prijevoja.
Prema listama gubitaka (»Verlustlisten «), u navedenom razdoblju ukupni gubici pukovnije iznose 892 pripadnika, od toga: 66 mrtvih, 355 ranjenih, 26 zarobljenih, a najveći broj je nestalih: 445 vojnika. Brojni smrznuti vojnici ostali su ležati krajolikom što je bio jeziv prizor. Mnogi preživjeli Ličani koji su pretrpjeli smrzavanja šalju se kućama na liječenje jer su bolnice pretrpane. U većine njih nastupit će gangrena od koje će im otpadati obamrli dijelovi tijela, tako da su bili izloženi višednevnoj patnji dok ne bi umrli. Česti su bili takvi slučajevi, a pojedine obitelji još se uvijek sjećaju tih tragičnih događaja svojih predaka. Zabilježeno je mnogo preminulih u najbližoj vojnoj bolnici u Ungwaru. Međutim ti se podaci bitno razlikuju od operativnih izvještaja u kojima su iskazani daleko veći ukupni gubici. Čak i nakon prihvata popune i osnaživanja, pukovnija je brojila svega 1 300 ljudi. Iz izvješća 66. pješačke brigade 33. pješačke divizije V. korpusa vidljiv je loš moral teško iscrpljenih snaga. Zapovjednik 7. pješačke divizije izvješćuje da njegova 68. pješačka pukovnija može izvesti samo ograničene vojne akcije. Postrojbe su gladne, iscrpljene i bez potrebne zimske opreme. Zbog velikih gubitaka, njihova je bojna spremnost ozbiljno umanjena. Traže vagone za prijevoz ranjenih u pozadinu i dopremu logističkih potrepština. Zbog visokog snijega, dosta upaljača granata nije se aktiviralo. Uslijed nemogućnosti daljnjeg na napredovanja i opasnosti od ruskog okruženja, Szurmayeve snage povlače se 2. veljače sjeveroistočno od Uzsoka, gdje će se nakratko odmoriti i ponovno pokušati krenuti naprijed. Sutradan, prema odluci AOK-a, poslane su postrojbe »Honveda« kao pomoć Szurmayevim snagama, ali su se i one morale povući General Szurmay traži bolju opremu i artiljerijsku potporu za brdske postrojbe, ali ona ne uspijeva pristići.
Ovakvo stanje dovelo je 3. vojsku u ozbiljnu krizu. Umjesto da se probije u Galiciju, došla je u situaciju da bude u cijelosti izbačena iz stroja. Nisu joj pomogle ni donekle uspješne operacije Južne vojske i Vojne grupe »Pflanzer-Baltin« na jugu. Ponovno mora reagirati AOK koji daje nove zadaće svojim snagama da uz prethodno ojačanje krenu prema rijeci Stryj. Međutim Rusi 4. veljače ulaze u Mezolaborcz, čime pod svoju kontrolu stavljaju jedinu dvotračnu prugu što se probijala u Karpate preko prijevoja Lupkov u dolinu rijeke Laborsz i time dovode u nepovoljan položaj protivničke snage.
Do 10. veljače 3. vojska uspijeva izdržati ruske napade, ali se zbog velikih gubitaka dijelom povlači na pričuvne položaje. Zbog otkrivanja lijevog boka, ovo će povlačenje bitno utjecati na inicijativu austronjemačkih snaga na Užočkom prijevoju koje moraju obustaviti daljnje napade. To će dovesti do velikog neslaganja između njemačkog i austro-ugarskog zapovjedništva, osobito s obzirom na definiranje zadaća njemačke Južne vojske.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2015.
