Ivan Draganić nije samo jedan od hrvatskih branitelja. On je jedan od prvih hrvatskih branitelja. U vrijeme kada je trebalo pokazati odlučnost, on ju je pokazao.
U vrijeme kada je trebalo imati hrabrosti, on ju je imao. U vrijeme kada neki i nisu vjerovali u slobodnu i neovisnu hrvatsku državu, on je vjerovao. U ono hirovito vrijeme, devedesete su godine, vrijeme promjena i otvaranja neslučenih vidika, on je ostavio siguran i dobar posao i obukao odoru hrvatskog redarstvenika. Bio je spreman na sve, bio je spreman dati sve. Rođen je u siromašnoj zagorskoj obitelji, uz roditelje i starijeg brata, odrastajući na selu, naviknut na rad i odricanje od malih nogu, naučio je cijeniti i voljeti svoju zagorsku i hrvatsku domaju. Rođen je 1965. godine, kod kuće. Djetinjstvo je proticalo mirno, obitelj je složna, pa iako nemaju puno, niti ne gladuju. Škrta, brdovita zagorska zemlja ne daje puno, ali oni niti ne traže previše. Nema televizora (prvi TV stiže u kuću kad je Ivan u sedmom osnovne), nema telefona, društvenih mreža. No, ima obaveza. Krave na pašu, nahraniti svinje, s konjima uzorati njivu. Nedostaje koječega, ali ima puno zadovoljstva i sloge (danas u narodu toga nedostaje). Ivan završava osnovnu školu pa onda i srednju.
Kao izučeni majstor u keramičkoj proizvodnji zapošljava se u zaprešičkom INKER-u, tada respektabilnoj firmi za proizvodnju keramike sa preko 1700 zaposlenih. Savjestan i vrijedan napreduje od početnika do zamjenika poslovođe. U međuvremenu je Ivan odslužio i vojni rok u tadašnjoj JNA. U Skopju, glavnom gradu Socijalističke Republike Makedonije, a danas samostalne Republike Sjeverne Makedonije, završava obuku za graničara i odatle biva raspoređen u grad Debar na zapadu Makedonije, na granici sa Albanijom. Zaslužuje i značku primjernog vojnika što mu donosi i raniji otpust sa odsluženja vojnog roka. Ivan se i ženi, s „domačom pucom“ a obitelj mu se povećava za kćer i sina. I onda stiže prijelomna devedeseta.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2023.
