Mađarska razmišljanja o ponovnoj okupaciji Međimurja bila su prisutna mnogo ranije od samog formalnog ulaska Horthyjeve vojske na taj stoljetni hrvatski teritorij. Službena mađarska politika između dvaju svjetskih ratova o ponovnoj okupacij Međimurja bila su prisutna mnogo ranije od samog formalnog ulaska Horthyjeve vojske na taj stoljetni hrvatski teritorij.
Službena mađarska politika između dvaju svjetskih ratova nije priznavala odredbe Trianona. Revizionistički mađarski pokret s ciljem povratka svih oduzetih južnih krajeva (Međimurje, Prekomurje, Baranja i Bačka) pod okrilje krune sv. Stjepana dosegnuo je svoj vrhunac 1936. godine. U Čakovcu je 1937. osnovana Mađarska kulturna zajednica, koja je pod krinkom kulturnih aktivnosti snažno u Međimurju djelovala kao politička organizacija s jednakim revizionističkim namjerama. Predsjednik zajednice bio je Otto Pečornik. Pobjedom na izborima u Mađarskoj 1939. godine, članovi desno orijentirane Mađarske stranke života (mađ. Magyar Élet Párt, MÉP) ulaze u mađarski Parlament, čime su stvorene potrebne političke pretpostavke za ostvarenje te ideje. U Kraljevini Jugoslaviji mađarska zajednica nije imala niti status nacionalne manjine. Prema službenom popisu provedenom 31. ožujka 1931. godine, Međimurje je imalo 96,499 stanovnika, od čega se čak 93,690 osoba izjasnilo za hrvatski jezik kao materinji, a tek 1,297 za mađarski. Etničkih mađarskih obitelji u Međimurju je 1941. godine bilo jako malo. Budući da mađarsko pozivanje na stara povijesna ugarsko-hrvatska prava krune nije davalo nikakve rezultate, mađarska politika revizionizma jaku je bazu i podršku pronašla u međimurskim mađaronima. Mađaroni, kako ih se nazivalo u Međimurju, bile su osobe s hrvatskim podrijetlom i prezimenima, ali odgojene i obrazovane u mađarskom duhu, vrlo često još i rodbinski, poslovno ili ideološki vezane uz Mađarsku i mađarski način života.
Prije rata u Čakovcu je živjelo nekoliko stotina mađarona, u Prelogu nekoliko desetaka, a u rijetkim selima njih svega nekoliko. Upravo je u njima revizionistički pokret za svoje djelovanje u Međimurju pronašao vrlo gorljive pomagače, na svim poljima života. Planovi za izvršenje postavljenog revizionističkog cilja vraćanja Međimurja i ostalih oduzetih teritorijalnih dijelova Horthyjevoj Mađarskoj počeli su se u praksu provoditi vrlo intezivno. Polako su se ostvarivali unutar mnogih postupaka i dogovora političke i vojne diplomacije predstavnika Sila osovine već krajem 30-ih godina 20. stoljeća. Mađarski namjesnik Miklós Horthy jako je dobro znao da mu oko svega toga najviše može pomoći Adolf Hitler, kancelar i vođa Njemačkog Reicha.
Mađarska je većim dijelom 1940. godine još uvijek bila neutralna država. Vojna komanda njemačkog Wehrmachta još je početkom 1940. imala razrađeni plan vojne okupacije Mađarske: Ako Mađarska dobrovoljno ne uđe u sastav Trojnog pakta, dobit će status protektorata. Berlin, 26. svibnja 1940. Za takvu krajnju mjeru ipak tada nije bilo potrebe jer je Mađarska svoj pristup Silama osovine potpisala 20. listopada 1940. Predvođena namjesnikom (regent) i admiralom Miklósem Horthyijem, svoje je teritorijalne tendencije prema određenim dijelovima Kraljevine Jugoslavije ubrzo predstavila nacističkom vođi Trećeg Reicha.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. siječnja 2022.
