Nakon studenog 1940. godine podmornice su ponovno bile u dokovima na opskrbi. Mnoge više nisu bile sposobne za operacije pa je u tome mjesecu opao broj potopljenih brodova na 32 ili ukupno 147,000 tona.
Naime, još je jesenska promjena vremena koja je te godine donijela iznimno jake atlantske nevere uvelike onemogućila podmornicama da opaze konvoje. Veliki valovi i morska pjena zamagljivali su vidik i otežavali zadatak podmorničarima. Na relativnomalim podmornicama koje su po takvom vremenu bacane amo-tamo poput praznih bačava, a more se prelijevalo preko kula a časnici i posada na osmatračkom mostu morali su se vezati kako ih more ne bi otplavilo. Osim toga, potkraj 1940. godine kad se smanjila prijetnja njemačke invazije na Britansko otočje, mnogi brodovi što su zbog te prijetnje patrolirali uz obalu bili oslobođeni te dužnosti pa su mogli pojačati pratnju atlantskih konvoja. To je opet prisililo podmornice da plove još dublje u Atlantik, gdje su konvoji bili slabije zaštićeni. Kako se time proširilo područje traganja, sve je teže bilo naći konvoj. U toku cijelog prosinca podmornice su otkrile samo jedan konvoj i u noćnom površinskom napadu podmornički asovi, zapovjednici Schultze, Kretschmer i druga dvojica torpedirali su i potopili deset trgovačkih brodova i naoružanu krstaricu HMS “Forfar.“ Zahvaljujući slučajnim uočavanjem onih trgovačkih brodova što su se usudili ploviti osamljeno podmornice su u prosincu uspjele skupiti 37 potopljenih brodova ili 213,000 tona.
A i broj se britanskih pratećih brodova povećao nabavom 50 starih američkih razarača. Za te razarače SAD su dobile pravo korištenja zračnih baza na britanskom području u Zapadnoj Indiji i Britanskoj Gvajani. Nadalje, Britanci su postigli značajnu suradnju između mornarice i avijacije (avioni će odigrati vitalnu ulogu u borbi za Atlantik), pa su konvoji dobili i zaštitu iz zraka. Pratili su ih uglavnom zrakoplovi tipa „Sunderland“ (njemački piloti dali su mu nadimak “leteći dikobraz”, a ta veličanstvena grdosija podjednako je strašila njemačke podmorničare) iz obalske komande. Dubinskim bombama ti su avioni mogli prisiliti podmornicu da zaroni, što je ne samo usporilo njezino kretanje nego je i donekle “oslijepilo.“ Ako su avioni dovoljno dugo držali podmornice pod vodom, konvoj je mogao promijeniti kurs i podmornica bi izgubila vezu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2022.
