Svaki rat je skup, a Prvi svjetski rat bio je najskuplji rat s kojim su se gospodarstva zaraćenih zemalja do tada suočila. Prelazak iz mirnodopske u ratnu proizvodnju otvarao je nove i do tada neslućene mogućnosti zarade koje nisu izmakle pažnji pojedinaca željnih brzog ostvarivanja materijalnih dobara. U najvećem sukobu koji je dotadašnji svijet doživio, munjevitom brzinom stasala je nova klasa ratnih profitera. Da bismo sagledali problematiku ratnog profiterstva u cjelini, trebamo se pozabaviti četirima međusobno povezanim razinama – od državnog vrha, preko krupnog kapitala i trgovaca pa sve do razine sitnih prekupaca i muljatora. Bitna pretpostavka za ostvarivanje dodatnog profita krupnim kapitalistima počivala je s jedne strane u nepostojanju poreza na dobit 1914. godine, a s druge strane u neograničavanju vojnih troškova. U vojnoj tradiciji ondašnjih zemalja vladalo je uvjerenje da vojni troškovi predstavljaju sporednu stvar u vođenju rata, a počivalo je na premisi da je pobjeda važnija od novca. Samim su time sredstva za vođenje rata bila gotovo pa neograničena.
Ratna ministarstva imala su praktički odriješene ruke nad vojnim troškovima jer se upočetku vjerovalo u kratko trajanje rata, a kasnije više nije postojala politička snaga za preuzimanje nadzora nad troškovima. Bila je to stvar koja je itekako išla na ruku krupnom kapitalu koji je tijekom rata vrtio neslućene količine novca. Svaka ispaljena granata i svaki metak imali su svoju cijenu, a u njoj je bio sadržan profit tvornica vojnih sredstava koji je završavao u privatnim džepovima poznatih industrijalaca. Iako su porezni prihodi pokrivali tek manji dio vojnih troškova, najviše ih je pokrivala Velika Britanija, s tek 26 posto, dok je većina sudionica rata uvela porez na dobit tek 1916. godine. No i tada je to bilo više radi javnosti koja je bila ogorčena bogaćenjem pojedinaca na patnji naroda nego što je to bio potez koji je zaista imao nekakva zapaženijeg učinka. Državne blagajne našle su se razapete s jedne strane između ministarstava rata, kojima je novac predstavljao sporednu stvar u vođenju rata, i ratnih industrija koje su se povodile za ostvarenjem profita. Ideja da krupni kapital uvjetuje daljnji nastavak rata u cilju ostvarenja dobiti opasno je prožimala javnosti zaraćenih zemalja. Novac za vojne potrebe namicao se putem državnih obveznica, koje je posebno primamljivima činila visoka kamatna stopa. Na stotine tisuća ljudi i tvrtki posuđivali su novac prezaduženim državama koje su se igrale njihovom životnim ušteđevinama. Posuđivalo se gdje god se moglo, ali ekstraprofit koji su zarađivale vojne industrije ostajao je gotovo pa neoporezovan. Tvrdnja da se novac treba namaknuti putem zajmova umjesto porezima pravdala se mišlju da i buduće generacije trebaju plaćati cijenu mira u kojem će uživati. Deficiti državnih proračuna rasli su svakodnevno, a zlato se već od početka rata nije moglo zamijeniti za papirnati novac jer su zlatne rezerve zaraćenih strana korištene za nabavu deviza neophodnih uvozu.
Novac se tiskao kao nikada ranije. U tome je prednjačila Velika Britanija, u kojoj je broj novčanica tijekom rata porastao za 1,151 posto, a slijedila ju je Njemačka sa 1,141 posto te Francuska i Italija s otprilike 500 posto. Taj postotak bio je najmanji u Austro-Ugarskoj gdje je iznosio »tek« 15 posto. Iako nije došlo do hiperinflacije, životni troškovi u Velikoj Britaniji i Njemačkoj porasli su dvostruko, a trostruko u Francuskoj i četverostruko u Italiji. U međuvremenu se krupni kapital oplođivao brže i više no ikada ranije...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. veljače na svim kioscima!
