Naslovnica

Kasnorepublikanska rimska vojska: Reforme

Nastanak profesionalne vojske predstavlja vjerojatno najvažniji problem koji je nagrizao Republiku, a s kojim se Senat nije uspio uspješno suočiti
15. lipnja 2016. u 09:17 0 komentara 1984 prikaza
Rimljani
Foto: Wikimedia CC

Iako je Rim ispočetka bio monarhija, to se koncem 6. st. pr. Kr. promijenilo kada je postao republika. Takvi politički preokreti karakteristični su za gradove-države drevnoga svijeta, ali se Rim pokazao iznimno stabilnim i otpornim na nasilne unutarnje nesuglasice koje su neprestano opsjedale druge slične zajednice toga vremena. Kao prvo, Rimljani su postupno širili svoj teritorij te početkom 3. st. pr. Kr. kontroliraju gotovo čitav Apeninski poluotok. Sukob s Kartagom, koji je započeo 265. pr. Kr. i koji je s prekidima trajao sve do totalnog uništenja toga istaknutoga afričkog grada 146. pr. Kr., rezultirao je pripajanjem prekomorskih provincija. Do tada je Rim dominirao čitavim mediteranskim svijetom, prilično lako porazivši nasljedna kraljevstva nastala nakon raspada carstva Aleksandra Velikog. Rimska ekspanzija je nastavljena, a rimske su se legije pokazale iznimno uspješnima u stranim ratovima. Ipak, stoljetna stabilnost i jedinstvo toliko karakteristični za rimski politički život počeli su se polako lomiti.

Rimski republikanski sustav zamišljen je tako da spriječi svakog pojedinca ili grupu ljudi unutar države u zadobivanju neograničene i stalne političke moći. Visoki časnici i namještenici Republike ili magistrati, od kojih su oni najistaknutiji pripadali dvojici konzula, posjedovali su moć (lat. »imperium«) u trajanju od godinu dana, nakon čega su se vraćali građanskom (civilnom) životu. Običajima i zakonima republikanci su nastojali spriječiti da jedna osoba bude izabrana u istu službu dvije godine zaredom, i doista je rijedak slučaj da je pojedinac mandat konzula obnašao više od dvaput. Bivši magistrati i najbogatiji građani ulazili su u Senat, stalno vijeće koje je savjetovalo magistrate te nadziralo velik dio upravljanja, primjerice slanje i primanje diplomata (i ambasadora). Isto tako Senat je odabirao koja će se provincija (u to vrijeme one još uvijek predstavljaju isključivo sferu odgovornosti i tek su postupno stjecale fiksnu geografsku asocijaciju unutar rastuće države) dodijeliti kojem magistratu, a njegovi članovi mogli su produljiti vrijeme obnašanja »imperiuma« nad nekom provincijom u trajanju od više godina...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 4. lipnja na svim kioscima!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.