Naslovnica

Pred Velikom Srbijom

Nakon što je u prosincu 1914. propao i drugi austrougarski pokušaj kažnjavanja Srbije, Saveznici su prepoznali da ta nemirna balkanska država može koristiti jer zbog nje dio austrougarskih snaga mora ostati vezan na srpskoj granici. Tu je i Srbija prepoznala ključan trenutak u kojemu je obznanila svoje teritorijalne prohtjeve.
15. veljače 2018. u 15:22 0 komentara 1368 prikaza
Foto: Politika

Početkom 1915. godine Prvi svjetski rat rasplamsao se diljem Europe i svijeta. Krivnja za Sarajevski atentat polako je padala u drugi plan pred nebrojenim žrtvama europskih bojišnica. Zaokupljena odvraćanjem ruskih navala na svoje istočne granice, ni Austro-Ugarska nije previše prozivala Srbiju zbog krivnje za izbijanje svjetskog sukoba.

Prvi svjetski rat RAT Hrvatski i srpski pogled na Prvi svjetski rat

Zapravo, tada nitko nije ni sumnjao u to da glavna krivnja počiva u ruskoj želji za širenjem utjecaja među slavenskim zemljama, koja se imala ostvariti stvaranjem marionetske velikosrpske države kao uporišta ruske hegemonije nad slavenskim narodima Balkana. Kako to i inače u politici biva, nije po srijedi bila slavenska bratska ljubav, već želja Rusije da ovlada Bosporom i Dardanelima kako bi dobila slobodan izlaz iz Crnog u Sredozemno more. O tome sam nešto opširnije nedavno pisao:  

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/rusija-je-gurnula-srbiju-u-rat-kako-bi-izbacila-njemacku-s-balkana-948892

Ove težnje znala je vrlo vješto u svom interesu artikulirati Velika Britanija, a puno nezgrapnije je to izvodila Francuska koja nije znala prikriti želju za nikad prežaljenim pokrajinama Alsace i Lorreine. No, vratimo se na naše domaće prilike. Srpsko mućenje unutarnjih prilika u Austro-Ugarskoj, poglavito BiH i hrvatskim zemljama, bila je dobro poznata stvar koja je kulminirala ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda i supruge Sofije. Službeni stav Beograda bio je da je tu riječ o unutarnjim problemima Austro-Ugarske s kojima Beograd nije imao nikakve veze.

Nakon što je Austro-Ugarska pokrenula vojni pohod na Srbiju kako bi riješila problem s nemirnim susjedom, Srbija je preuzela ulogu žrtve. Nastalo je kukumakanje i upiranje prstom prema Zapadu. Sve je to zapravo bio samo dio igrokaza osmišljenog u Petrogradu. Nakon što je u prosincu 1914. propao i drugi austrougarski pokušaj kažnjavanja Srbije, Saveznici su prepoznali da ta nemirna balkanska država može koristiti jer zbog nje dio austrougarskih snaga mora ostati vezan na srpskoj granici. Tu je i Srbija prepoznala ključan trenutak u kojemu je obznanila svoje teritorijalne prohtjeve. I premda je svoje apetite djelomično zadovoljila u travnju 1915., kada su joj Saveznici obećali BiH, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, Srbija ni s tim ustupcima nije bila zadovoljna. Ona je htjela puno više od toga, pa čak i slovenske zemlje i one hrvatske dijelove koji su u Londonu obećani Italiji. Stoga dobro izučen i iskusan velikosrpski propagandni stroj, s ruskom potporom, započinje s otvorenim pritiskom na Saveznike.

AKTUALNO Posjet zagrebačkih ratnih veterana Zapadnom bojištu Prvoga svjetskog rata – Verdunu i Ypresu

Tisak savezničkih zemalja od siječnja 1915. počinje na veliko prenositi izjave srpskih političara u kojima otvoreno progovaraju o velikosrpskim planovima. Maske su pale, a Srbiju Saveznici počinju podupirati u njenim podmuklim nakanama uperenim protiv zajedničkog neprijatelja. O tim nakanama najbolje je svjedočio srpski tisak, koji je počeo otvoreno pisati o onome od čega se službeni Beograd do početka rata ograđivao i u svojoj političkoj igri tvrdio da nema nikakve veze s takvim težnjama. Beogradska „Politika“, službeni bilten srpske vlade, 3. veljače 1915. (16. februara) donosi članak pod naslovom „Pred Velikom Srbijom“ u kojemu su otvoreno opisane želje i planovi velikosrpske politike, a koji izvrsno svjedoči o specijalnom ratu koji je protiv zapadnog susjeda vođen godinama:

Pred Velikom Srbijom

Primiče se novi „epski dan“ kada će san o Velikoj Srbiji postati stvarnost. A taj će dan biti i „ruski dan“, kada će postati stvarnost i Velika Rusija, koja će ujedinjavati ceo ruski narod i celokupno slobodni poljski narod. Srbija teži da ujedini u Velikoj Srbiji ne samo čisto srpski, nego i hrvatski deo srpsko hrvatskog naroda. Ona se ne boji što su Hrvati u Dalmaciji, Istriji, Hrvatskoj i Slavoniji katoličke vere, ona odlično zna da se hrvatski katolicizam ne samo narodnih masa, nego i većeg dela sveštenstva, naročito nižeg, odlikuje narodnim, a ne ultramontanskim karakterom; da čak i među prelatima živi tradicija Štrosmajera i Račkoga, predanje duhovništva iz epohe Ilirisma (1830-1840. g.), i da klerikalno-katoličke grupe Franka i Braće Radića nisu jake u Hrvata. Srbija se ne boji da u sebe primi magnatske i sitnoplemićske porodice iz Hrvatske i Slavonije, „knezove“ dalmatinske i begove bosanske: svi oni nemaju dubljeg uticaja na narod, te bi u toliko manje bili opasni i u svojim oligarhijskim težnjama u masi opštesrpskog demokratizma. Srbija nema da se boji ni književnojezikovnog i kulturnog separatizma: još pre pola veka Hrvati su, napustivši obrađivanje kajkavskog govora, primili srpski štokavski govor za svoj književni i službeni jezik; u školama hrvatskim uči se i srpska ćirilica; ne samo inteligencija, nego uopšte svi pismeni ljudi u Hrvatskoj čitaju i srpske pisce; prosvetne organizacije hrvatske, počinjući od Zagrebačke Akademije Nauka i Univerziteta, pa do pojedinih periodskih izdanja (naročito žurnal („Savremenik“) ujedinjuju hrvatske naučare, pisce i umetnike sa srpskima…

Hrvatski institut ZNANSTVENI SKUP 1914. – prva godina rata u Trojednoj Kraljevini i Austro-Ugarskoj Monarhiji

„Srpsko-hrvatska koalicija“ već desetinu godina izlazi kao pobednica sa izbora za Hrvatski Sabor. Bez obzira na sva nasilja iz Beča i Pešte, koalicija će se održati, jer ispoveda načelo kulturnog i političkog jedinstva Srba i Hrvata. Udružene su srpska i hrvatska partija i u Dalmaciji, u borbi sa pretenzijama autonomaša i Beča. Političko i kulturno ujedinjenje biće u Velikoj Srbiji u toliko lakše, u koliko je Srbija već odavna poznata sa religiozne trpljivosti, koja je našla novog izlaza u konkordatu s Rimom. Srbija, na posletku, hoće da ujedini i raskidano telo malog slovenačkog naroda (1½ milion ljudi), ne bojeći se što su i Slovenci katoličke vere i što nikada nisu bili u granicama srpske države. Srpski narod ne može mirno gledati kako – pred očima sviju – propada slovenački narod pod davljenjem Nemaca, Mađara i Italijana u Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i Primorju. Srbija se ne boji što je sada kod Slovenaca najmoćnija klerikalna partija, na čelu sa Šusterčićem, episkopom Jeglićem i drugovima. Srbija zna da kod Slovenaca ima i duhom silna liberalno duhom slovenska grupa, koja je poslednjih godina pokazala zanimljivu tendenciju za kulturno i političko ujedinjavanje sa srpsko-hrvatskim narodom, u kojem se razvio t.zv. „novoilirski pokret“ – renesans „ilirizma“ i „južno slovenske ideje“. Eto temelja i osnove, ciljeva i ideala Velike Srbije za koju se bore srpski junaci. Velika Rusija, u očekivanju dana Velike Srbije, šalje Srbima svoj pozdrav: „Živela Velika Srbija!“  Vrijeme i ljudi prolaze, prolaze i države i državna uređenja, ali državne strategije pokazale su se vrlo otpornima na sve mijene.“

Maske su pale! Srbija sada otvoreno priznaje sve ono za što ju je Austro-Ugarska pred velesilama godinama optuživala, ali sada to više nikome nije bilo bitno! Specijalni rat koji je imao za cilj pokoravanje srpskoj kruni slavenskih naroda od Alpa do Crnog mora počeo se otvoreno voditi! Velikosrpske težnje, u početku skrivene iza južnoslavenske ideologije, u većoj mjeri ostvarene su stvaranjem Kraljevine Jugoslavije. Tada je „smokvin list“ pao i zanesenjaci južnoslavenskom ideologijom, poput vodećeg srpskog političara u Hrvatskoj, Svetozara Pribičevića, shvaćaju da su bili samo instrument specijalnog rata. Ljudi i sustavi s vremenom se mijenjaju, ali taj prikriveni kulturološki, društveni i politički rat Srbije protiv zapadnih susjeda nastavlja se voditi nesmiljenom žestinom. U povijesti postoji pravilo, prema kojemu narodi koji iz povijesti nisu učili, ostaju osuđeni na ponavljanje svojih grešaka. Srljaju poput „gusaka u magli“, upravo onoj mentalnoj magli koja se pokazala najjačim oružjem svih specijalnih ratova, a koje nam ni danas u Hrvatskoj, nažalost, ne nedostaje. 

WW1 KOLEKCIJA FOTOGRAFIJA Prvi svjetski rat u boji Rat ww1 GEOFF MOORE Automobil u kojem je poginuo prijestolonasljednik Ferdinand WW1 PRVI SVJETSKI RAT Božićno primirje 1914., ili kako su Božić proslavili zarobljeni hrvatski mornari u Japanu


 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.