Suvremene Estonske kopnene snage (Maavagi), obnovljene 1991. nakon osamostaljenja Estonije, zamišljene su tako da budu spremne za inozemne misije u sklopu NATO saveza i za obranu vlastite domovine.
U miru je to mala vojska od svega 5 600 ljudi, časnika (najviši čin je pukovnik), profesionalnih vojnika i novaka, koja se u slučaju rata oslanja na pričuvu, Estonski obrambeni savez (12 600 ljudi). U ratnim uvjetima Estoniju bi branile četiri pješačke brigade, tri protuzračne bojne, dvije inžinjerijske bojne, tri topničke bojne, dvije pomoćne bojne, dvije satnije izviđača, dvije protutenkovske satnije i dvije signalne satnije.
U mirnodopskim uvjetima temeljna je postrojba 1. pješačka brigada koja služi za obuku i pomoć samostalnim bojnama, od kojih su dvije profesionalne – Izviđačka i Kalevs. Kopnene su snage raspoređene u četiri zborna područja; Sjevero-istočno obrambeno zapovjedništvo (Tapa) čine Inžinjerijska, Topnička, Protuzračna i Viru pješačka bojna, Sjeverno obrambeno zapovjedništvo (Tallinn) zapovjeda Strožernom, Signalnom i Gardijskom bojnom, Južno obrambeno zapovjedništvo (Voru) Kupjeranovljevom pješačkom bojnom, a Zapadno obrambeno zapovjedništvo u Parnu pod sobom nema redovite postrojbe.
Pješačka brigada, Izviđačka, Kalevs i Logistička bojna nisu raspoređene pod ova zborna područja. Uz navedene postoji i Estonska postrojba za specijalne operacije (EOG), nepoznatog sastava i veličine, koja je dio vojno-obavještajne službe. Estonska vojska osnovana je u vrijeme Estonskog rata za nezavisnost (1918.-1920.). Bio je to obrambeni rat Estonaca protiv sovjetske Crvene armije i Baltičke teritorijalne vojske (Baltische Landeswehr). Dakle, neprijatelji su bili otprije poznati – Rusija koja je estonskim teritorijem gospodarila od 1721. i njemački veleposjednici koji su ovdije bili još od 1346. i osvajanja Teutonskog viteškog reda. Privremena estonska Vlada 16. studenoga 1918. mobilizirala je dragovoljce i formirala Estonsku vojsku jačine jedne divizije pod zapovjedništvom general-majora Tonissona. Početkom 1919. godine vojska je brojala 13 000 ljudi, a na prvu godišnjicu estonske nezavisnosti, 24. veljače 1919. već su bile dvije divizije s 19 000 boraca, 70 topova i 230 strojnica. U tih nekoliko mjeseci Estonija je postala prva zemlja koja se uspjela oduprijeti sovjetskoj ofenzivi. U ožujku 1919. estonska vojska bila je jačine tri pješačke divizije i 6 000 Rusa, 4 000 Latvijaca i 700 Ingra u njihovim samostalnim nacionalnim postrojbama. Do ožujka 1919. služilo je i 3 500 finskih dobrovoljaca, a do svibnja i 178 Šveđana.
U studenome 1928. promijenjena je struktura vojske. Formirano je osam samostalnih pješačkih bojni čiji je zadatak bio obuka novaka u miru. U slučaju rata svaka bojna narasla bi na razinu pukovnije s tri pješačke bojne. Nova je reorganizacija uslijedila 1940. godine i opet su formirane četiri divizije koje su bile aktivne do sovjetske okupacije, kada je od bivših časnika i vojnika estonske vojske SSSR formirao 22. teritorijalni streljački zbor Crvene armije. Svi su zadržali dotadašnje odore, ali sa sovjetskim oznakama. Gotovo svi su estonski časnici tijekom Drugoga svjetskog rata uhapšeni i odvedeni u logore ili strijeljani. Neki su uspjeli pobjeći u inozemstvo, a neki su se priključili kao dragovoljci estonskim postrojbama u sastavu nacističke njemačke vojske.
Prvi vrhovni zapovjednik Estonske vojske, pukovnik Johan Laidoner, imenovan je 23. prosinca 1918. godine. Istog je dana zapovjedio Juliusu Kuperjanovu, bivšem poručniku ruske Carske vojske, da osnuje Tartumaa partizansku bojnu. Bila je to dragovoljačka postrojba komando tipa sastavljena uglavnom od studenata iz Tartumaa (jedna od petnaest estonskih grofovija). Ne kaže se uzalud mladost-ludost, pa su ti dečki činili formaciju visokog morala i hrabrog držanja u bitkama. Odmah nakon osnivanja, u siječnju 1919. odigrali su ključnu ulogu u oslobađanju jugoistoka Estonije. Tartumaa partizani su uz pomoć oklopnih vlakova oslobodili svoju grofoviju. U susjednoj Valga grofoviji Crvena armije držala je jedinu operativnu prugu prema Rigi, u kojoj su bile boljševičke postrojbe. Ključna stanica na pruzi bila je u gradu Valgi, koju su branili pripadnici elitne divizije Latvijskih strijelaca. Njihova predstraža jačine 1 200 ljudi s četiri topa i 32 strojnice, podržana od oklopnog vlaka i oklopnih automobila, držala je plemičko imanje Paju, iz kojega su 30. siječnja potisnuli partizane. Već sljedećeg dana Kuperjanov je odlučio povratiti izgubljeno s 300 ljudi, dva topa i 13 strojnica. Po običaju predvodeći svoje ljude, Kupjeranov je napad pokrenuo preko otvorenog polja i na 400 metara udaljenosti na Estonce je otvorena ubitačna vatra.
Između ostalih pogođen je i Kupjeranov, pa je zapovjedništvo preuzeo poručnik Soodla. U međuvremenu se napadu pridružio finski odred Sinovi sjevera, jačine 380 boraca s četiri topa i devet strojnica. U sumrak su Estonci i Finci uspjeli upasti u park imanja i nastala je sveopća bitka prsa u prsa s Latvijcima, koji su se povukli pod teškom vatrom. Sljedeći dan partizani i Finci su bez otpora zauzeli Valgu, čime je prekinuta vitalna linija opskrbe i onemogućeno prometovanje sovjetskih klopnih vlakova, pa je ubrzo čitava južna Estonija oslobođena.
Kuperjanov je umro nakon dva dana. Njemu u čast postrojba je promijenila ime u Kuperjanova bojna. Partizani su se tijekom 1919. iskazali u borbama s Baltičkom teritorijalnom vojskom i sudjelovali su u oslobađanju Latvije. Bojna je nakon sovjetske okupacije raspuštena, da bi iznova bila formirana 1992. godine. Suvremena bojna, jedna od najbrojnijih u vojsci, poznata je po izrazito zahtjevnoj obuci i moralu koji povezuje njezine pripadnike.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2014.
