Suvremenu bugarsku Kopnenu vojsku čine 2. i 61. mehanizirana brigada, 68. brigada za specijalne namjene, 4. topnička pukovnija, 55. inžinjerijska pukovnija i 110. logistička pukovnija, 1. izviđačka bojna, 3. samostalna mehanizirana bojna i RBK bojna. U svrhu zajedničkog uvježbavanja i borbenog djelovanja 61. brigada pripojena je grčkom NATO Korpusu za brzi razvoj.
Za Rusko-turskog rata, 1877. do 1878. godine, bugarske dobrovoljačke postrojbe opolčenaca-pobornika (dragovoljaca-boraca) ratovale su na ruskoj strani. U lipnju 1878. svih 12 bojni opolčenaca formiralo je Bugarske oružane snage, čime su udareni temelji suvremene Kopnene vojske. U Velikom Tarnovu je 16. travnja 1879. godine donesen prvi ustav samostalne Bugarske, prema kojem su svi muškarci od 21. do 40. godine života postali vojni obveznici. Ujedinjenjem Kneževine Bugarske i turske provincije Istočne Rumelije nastala je 1885. godine najveća država na Balkanu. Ruski visoki časnici, koji su dotad zapovijedali bugarskim postrojbama, napustili su službu i bugarska je vojska ostavljena samo s časnicima ranga satnika. Susjedna Srbija je prisvajala dijelove novostvorene bugarske države pa je odmah izbio Srpskobugarski rat, koji je trajao svega 14 dana (14-28. studenog 1885.) i završio je srpskim porazom.
Bugarska, Crna Gora, Grčka i Srbija sklopile su 1912. godine savez (Balkanska liga) protiv Otomanskog carstva. I Liga i Turci mobilizirali su snage u jesen iste godine. Od 700.000 vojnika Lige, 370.000 mobilizirala je Bugarska, koju su tada zbog izrazito militarističke politike nazvali Prusijom Balkana. Bugarska je imala odličnu, dobro opremljenu i uvježbanu vojsku mirnodopske jačine 60.000 ljudi. Do kraja Prvog balkanskog rata (1912-13.) Bugari su mobilizirali čak 600.000 ljudi (tri armije s devet pješačkih, jednom konjičkom divizijom i 1.116 topova). Stanovništvo je tada brojalo 4.300.000 ljudi. Turci su poraženi, Bugarska je postala vodeća vojna sila na Balkanu i stvorena je još jedna nova država, Albanija.
Zbog teritorijalnih razmirica sa Srbijom Bugarska samo nekoliko mjeseci nakon završetka Prvog započinje Drugi balkanski rat (16. lipnja 1913.). Odnos snaga bio je 2:1 za bugarske neprijatelje (svi dotadašnji saveznici i Turska) i već nakon mjesec dana rat je završio bugarskim porazom. Bugari su proglasivši rat Srbiji ušli u Prvi svjetski rat 15. listopada 1915. godine. Još uvijek su imali vojsku iz Balkanskih ratova, najjaču na Balkanu, koja je kroz tri ratne godine prošla ratni put kojim se Bugari ponose. Među postrojbama ističe se 9. pješačka divizija “Pleven”. Rat je počela u sastavu 1. armije (s 44.712 ljudi u 23 bojne i 1,5 eskadrona, sa 27.832 pušaka, 24 mitraljeza i 74 topa) na Srpskom bojištu. U travnju 1916. “Pleven” je izmještena na Makedonsko ratište i stavljena pod zapovjedništvo njemačke 11. armije.
“Pleven” je početkom 1917. zauzela 26 km dugu liniju bojišta od rijeke Vardar do jezera Dojran. Zapovjednik, pukovnik Vladimir Vazov, imao je na raspolaganju 30 000 ljudi, 147 topova, 35 merzera i 130 mitraljeza. Bugarski su položaji utvrđeni s dvije neprekidne linije rovova, međusobno udaljene do 1km, ispred kojih su postavljena dva reda bodljikave žice. Front je dodatno ojačan mitraljeskim gnijezdima i ukopanim bitnicama. Iza svega su dominirali topnički položaji. Nasuprot Bugarima, Britanci su koncentrirali tri divizije; 43.000 ljudi, 160 topova, 110 merzera i 440 mitraljeza.
Bitka kod Doirana (druga, u prvoj je 1916. britansko-francuski napad zaustavila 2. “Tračka” divizija) započela je 22. travnja i trajala je s prekidima sljedećih sedamnaest dana. Nakon dvodnevnog topničkog duela, tijekom kojeg je uništen dio fortifikacija, noću 24.-25. travnja napalo je britansko pješaštvo. Zauzeti su neki bugarski položaji, ali u kontranapadu Bugari su nanijeli teške gubitke Britancima i natjerali ih da se povuku čak 8km duboko.
Sljedećih dana, uz borbe, Bugari su iznova uredili svoje položaje. Nakon topničke pripreme novi je britanski opći napad uslijedio 8. svibnja navečer. Tijekom noći odigrala su se četiri bezuspješna juriša. Sve je stalo 9. svibnja. Britanci su izgubili 12.000 ljudi, Bugari 2 250. Vazov je zaradio čin general-bojnika. Čak sljedećih 16 mjeseci ništa se bitno nije događalo, sitne čarke i obostrano jačanje položaja. Treća bitka kod Doirana odigrala se u rujnu 1918. Ovaj su put generala Vazova i “Pleven” napadale dvije britanske divizije i grčka divizija “Serres”. U dva su slična napada (18. i 19. rujna) Britanci skroz podbacili. Grci su oba puta uspjeli zauzeti prvu liniju obrane, ali su snažnom topničkom i mitraljeskom vatrom, te pješačkim protunapadom prisilili na povlačenje. Britanci i Grci izgubili su oko 7.000 ljudi, Bugari 2.700.
Nekoliko dana nakon bitke Bugari su se povukli da ne bi pali u okruženje jer su srpsko-francuske snage prodirale kroz dolinu Vardara. Britanski dopisnik Bugare je usporedio s Japancima i Gurkama zbog njihove fanatične odlučnosti da ubiju neprijatelja. Britanci su zbog njegovog vojničkog i civiliziranog držanja generalu Vazovu ukazali veliku čast na londonskoj stanici Viktorija, kada je 1936. godine posjetio Englesku. Zastave svih britanskih pukovnija koje su sudjelovale u trećoj bitci na Doiranu su se poklonile velikom zapovjedniku.
Ne baš slavan ratni put prošli su Bugari u Drugome svjetskom ratu kao njemački saveznici sudjelujući u okupaciji Grčke. Kad je Crvena armija 1944. ušla u Bugarsku sve su bugarske postrojbe stavljene pod rusko zapovjedništvo i postale su dijelom 3. ukrajinskog ratišta Crvene armije. Bugarska 1. armija sudjelovala je 1945. godine u borbama na tlu Jugoslavije. Rat su završili 13. svibnja kod Klagenfurta, gdje su došli u kontakt s 8. armijom Velike Britanije.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2014.
