Iako nije bila ni najveća ni posljednja bitka u seriji građanskih ratova koji su tijekom 1. st. pr. Kr. potresali Rimsku Republiku, bitka koja se u ljeto 48. g. pr. Kr. odigrala nedaleko Farsala, malenog grada u središnjoj Grčkoj, po mnogočemu predstavlja vrhunac građanskih ratova i prijelaznu točku u kojoj je sudbina staroga republikanskog uređenja rimske države bila trajno zapečaćena, premda se ono pravno gledano, u posebnom obliku nazvanom principat, zadržalo sve do vladavine cara Dioklecijana kada je uveden dominat, odnosno monarhistički tip vladavine u svoj svojoj punini. Nije, stoga, neobično da je ovaj događaj našao brojne odraze u kasnijoj umjetnosti, kako likovnoj, tako i književnoj.
Uoči građanskog rata
Bitka kod Farsala bila je konačan obračun dvojice proslavljenih vojskovođa i nekadašnjih partnera u savezu poznatom pod imenom Prvi trijumvirat, ali i događaj kojim je raspleten gordijski čvor stranačkih sukoba između optimata – senatske aristokracije i populara – šarolike grupe stanovništva uglavnom plebejskog porijekla.
Prvi trijumvirat činila su trojica, svaki na svoj način najmoćnijih ljudi ondašnjeg Rima: Gnej Pompej (Cn. Pompeius), proslavljeni vojskovođa i osvajač Istoka; Marko Licinije Kras (M. Licinius Crassus), najbogatiji čovjek svog vremena i pobjednik nad Spartakom; te Gaj Julije Cezar (C. Iulius Caesar), potomak jedne od najuglednijih rimskih obitelji i vođa stranke populara. Iako je ovaj savez svojim nositeljima osiguravao gotovo neograničenu vlast i utjecaj, ipak je zbog međusobne sumnjičavosti, zavisti i nepovjerenja od početka bio nestabilan, a sve napetosti prerasle su u sve manje prikriven sukob kada je Kras, u pokušaju da pokori Parte, zajedno s većinom svoje vojske ubijen u bitki kod Kare (Carrhae) 53. g. pr. Kr. Kao jedan od razloga zbog čega se Kras uopće odlučio na ovaj – u danim okolnostima prilično besmislen – pohod često se navodi njegova želja da se po vojničkim uspjesima izjednači sa svojim partnerima i suparnicima. No u tim trenucima samo je jedan od njih bio aktivan na bojnom polju.
Tijekom razdoblja od 58. do 52. g. pr. Kr. Cezar je u seriji vojnih pohoda pokorio sva galska plemena, ugušio njihovu pobunu, te porazio i Germane i Brite pa je njegova vojska privremeno boravila preko Kanala i Rajne. Cijelo to vrijeme Pompej se nalazio u Rimu. Iako je trijumvirat i nastao kao protuteža optimatskoj stranci koja je još uvijek dominirala u aristokratskom Senatu, ne smije se smetnuti s uma da su optimati kao svoga glavnog protivnika uvijek smatrali Cezara, a isto tako da se Pompej prvi puta na bojnom polju proslavio kada je kao jedan od časnika vojske Lucija Kornelija Sule sudjelovao u doslovnom fizičkom uništavanju populara koje je nekada vodio Cezarov ujak Gaj Marije.
Prilikom sklapanja saveza, Cezar i Pompej pokušali su učvrstiti svoj odnos u duhu svog vremena sklapanjem političkog braka pa je tako Pompej oženio Cezarovu kćer Juliju. Na taj su način Kras i Julija služili kao svojevrstan balans između dvojice ipak moćnijih trijumvira. Međutim, godinu dana prije Krasa i ona je preminula uslijed komplikacija izazvanih preuranjenim porođajem. Sukladno duhu vremena, od Pompeja se očekivalo da se ponovno oženi, a s obzirom na njegovu dob, bilo je jasno da će to biti brak iz političkog interesa. Novom mladenkom postala je Kornelija Metela, kći jednog od najodličnijih pripadnika optimata i osobna Cezarova neprijatelja. Kako je natuknuto, dok su Cezar i Kras boravili u svojim provincijama, Pompej se cijelo vrijeme trajanja trijumvirata nalazio u Rimu, dok je Hispanijom, koja mu je bila dodijeljena, upravljao preko legata. Ovo je zapravo odgovaralo njegovoj naravi i političkim ciljevima koji, doduše, jesu bili ambiciozni kao i kod njegovih partnera, no on je prije svega težio tome da bude priznat i uvažavan u postojećim okolnostima. Ovaj brak, iako se prema izvorima između supružnika doista razvila uzajamna romantična povezanost, bio je simboličan pokazatelj ovakva Pompejeva stava. Otada se Pompej sve više priklanjao optimatima i njegovi pristalice počeli su sve otvorenije opstruirati Cezara.
Izbijanje rata
Vrhunac sukoba izbio je kada je 50. g. pr. Kr. Cezaru isteklo pravo prokonzulske službe u Galiji. Senat ga je pozvao da raspusti svoju vojsku i kao privatna osoba dođe u Rim, a da bi to postigli, zabranili su mu kandidaturu in absentia. Svjestan da bi takav korak u najboljem slučaju po njega završio sudskim progonom, Cezar je prihvatio izazov i oslonivši se na vjernost svojih vojnika odlučio se na otvoreni sukob i s Pompejem i Senatom.
Tako je 10. siječnja 49. g. pr. Kr. s jednom legijom prešao Rubikon (Alea iacta est!) i, budući da je Italija južno od te rječice slovila kao demilitarizirana zona, bez većih prepreka prodirao prema Rimu. Pompej je procijenio, iako su njegove pristalice u Italiji podigli određene vojne efektive, da mu je položaj neodrživ i najprije se povukao u Kapuu, odakle je preko Brundizijuma prešao u Grčku, a pritom ga je slijedila većina senatora. Na taj je način Pompej bio odvojen od glavnine svoje vojske koja se nalazila u Hispaniji pa je stigavši u Grčku morao prionuti organiziranju nove vojske uz onu koja se zajedno s njim povukla iz Italije. Kako je uživao veliku osobnu popularnost u Grčkoj, računao je da će naići na materijalnu i drugu pomoć, a posebno se uzdao u činjenicu da je većina pomorskih kontingenata stala na njegovu stranu. Oslanjajući se na njih, kanio je držati Cezara pod blokadom u Italiji, a potom ga napasti velikim trupama s dviju strana (iz Hispanije i Grčke) i osigurati potpunu pobjedu. Cezar je do ožujka imao kontrolu nad cijelim italskim poluotokom i ispočetka je pokušavao postići novi sporazum s Pompejem odvajajući ga na taj način od optimata, ali je ovaj odbijao sve ponude, pa je Cezar uvidio nužnost poduzimanja vojnih operacija. Ispravno procijenivši da se Pompej još neko vrijeme neće odlučiti na protunapad na Italiju, krenuo je prema Hispaniji i u ljeto 49. g. pr. Kr. u bitki kod Ilerde razbio tamošnje Pompejeve trupe. Ohrabren ovom brzom pobjedom, ostvarenom uz malene gubitke i oslonivši se na osiguran položaj u Rimu, nakanio je napasti Pompeja u Grčkoj prije nego li ovaj uspije podići dovoljno veliku i opremljenu vojsku. Problem mu je predstavljala Pompejeva pomorska blokada, stoga se odlučio na pomalo hazarderski potez prebacivanja vojske zimi, kada su uvjeti prilično nepovoljni, ali i kada je budnost protivnika na niskoj razini. Iskrcavanje (dijela) trupa uspjelo je i Cezar se smjestio na obalama Epira, međutim Pompejeva mornarica ubrzo je reagirala i u pomorskoj bitki razbila inferiorniju Cezarovu flotu, spalivši najveći dio brodova i zapriječivši tako dovoz pojačanja i, što je po Cezarovu vojsku bilo kudikamo gore, namirnica.
Budući da je cijela Grčka stala na Pompejevu stranu, nije mogao računati ni na kakvu pomoć pa je bio prisiljen ponovno slati mirovne ponude koje su redom odbijene. Pompeju su se sada otvarale brojne mogućnosti: mogao je napasti Italiju, izravno se suočiti s Cezarom ili ga držati pod blokadom računajući da će vremenom glad među njegovim trupama učiniti svoje. Osobno je bio sklon ovom posljednjem, ali tada se Cezaru ipak na trenutak nasmiješila sreća. Jedan od njegovih najprobranijih časnika i kasniji član Drugog trijumvirata Marko Antonije uspio je nešto sjevernije probiti blokadu i iskrcati se s pojačanjima i nešto namirnica. I Cezar i Pompej požurili su prema njemu, jedan s ciljem da se sastane s njim, a drugi s nakanom da to spriječi. Pompej je bio brži, no kako mu je Cezar bio blizu, sa svojom se vojskom ulogorio kod Dirahijuma (Drač) u namjeri da izbjegne borbu na dvije strane. Iako su dobile pojačanja, Cezarove trupe i dalje su bile dvostruko malobrojnije od Pompejevih i bez riješena problema opskrbe. Stoga je Cezaru trebala bitka po svaku cijenu. Kako se protivnički logor nalazio na obali mora, odlučio se na smion pokušaj protublokade nadajući se neprijatelja dovesti u položaj identičan svojem, ali se to pokazalo uzaludnim jer se Pompej po pitanju opskrbe mogao osloniti na mornaricu. Zahvaljujući izdaji od strane dvojice pripadnika Cezarovih pomoćnih trupa, Pompej je saznao za najslabiji dio Cezarove linije blokade i na toj je točki u lipnju 48. g. pr. Kr. izveo masovan napad koji je njegova protivnika natjerao na bijeg. Umjesto da odmah krene u potjeru, Pompej se i dalje držao taktike blokiranja i iscrpljivanja vjerujući da će mu to donijeti pobjedu. Shvativši da mu s mora neće stići nikakva pomoć, Cezar se odlučio povući u kontinentalnu Grčku nadajući se da će kada dozriju usjevi nekako riješiti problem prehrane koji je sve više mučio njegove trupe. Pompej se i dalje zadovoljavao praćenjem njegovih trupa i držanjem istih podalje od ikakve mogućnosti opskrbe.
Bitka
U kolovozu 48. g. pr. Kr. Cezar se ulogorio nedaleko Farsala u južnoj Tesaliji, a uskoro je ondje stigao i Pompej i pritom zauzeo strateški bolji položaj. Već na samom kraju zaliha, Cezar je po svaku cijenu morao ići na sve ili ništa i odlučio je započeti bitku. Nekoliko je dana uzastopno izvodio svoje trupe pred Pompejev logor u bojnom poretku nadajući se da će protivnik prihvatiti borbu. Pompej se ispočetka i dalje sustezao, međutim u krugu njegovih pristalica sve je više rasla želja da se konačno obračuna s Cezarom, kao i uvjerenje da će to biti lako učiniti, tako da je sve više raslo nezadovoljstvo Pompejevom taktikom.
Sam Cezar u svom djelu Commentarii de bello civili ovako opisuje samopouzdanost koja je zahvatila Pompejev logor, osobito kada su i njima stigla pojačanja: „Kad su se Pompejeve čete povećale i spojile se dvije velike vojske, svi su se učvrstili u prijašnjem uvjerenju i povećala im se nada u pobjedu u tolikoj mjeri da im se činilo kako protekom vremena samo otežu povratak u Italiju. Ako Pompej nešto čini sporije ili opreznije – a riječ je o poslu za koji je dovoljan jedan dan – to radi zbog toga što ga zabavlja vrhovno zapovjedništvo, kao i to da konzulare i pretore može tretirati gotovo kao robove. I već su se međusobno javno prepirali oko nagrada i svećeničkih službi te godinama unaprijed određivali konzule, dok su ostali za sebe tražili domove i dobra onih koji su se nalazili u Cezarovu taboru“.
Cezar je pišući svoja djela postupao po načelu „lažne objektivnosti“ (sam o sebi piše u trećem licu), tako da njegove podatke treba uvijek uzimati s posebnom pažnjom, međutim iz ovoga jasno proizlazi da su se on i Pompej kao vrhovni zapovjednici nalazili u različitim položajima. Dok je on sam mogao računati na gotovo beskrajnu vjernost kako običnih vojnika, tako i svih članova svog stožera i nad svima je uživao neupitan autoritet, Pompejev je tabor, zapravo, činila heterogena skupina koju je trenutačno povezivao samo zajednički neprijatelj. Iako je već po svojoj funkciji (bio je konzul) uživao vrhovno zapovjedništvo, njegov autoritet nije bio toliko neupitan, a mnogim je optimatima i sam bio sumnjiv već i zbog svoga provincijalnog porijekla. Pompej je, već reda radi, na Cezarove manevre odgovarao vlastitim, ali je koristeći povoljniji položaj na uzvisini uvijek svoju vojsku u bojnom poretku držao prilično blizu logora, želeći eventualno namamiti Cezara na borbu u za njega krajnje nepovoljnim uvjetima, ali bezuspješno.
Tako se sve svelo na povremene konjaničke čarke. Ipak, kako Cezar primjećuje, ovakva svakodnevna manevriranja kod njegovih su trupa podigle borbeni duh, dok je, nasuprot, kod pompejevaca rasla nervoza. Po vlastitim riječima, nakon što je vidio da protivnik izbjegava bitku, odlučio je premjestiti tabor negdje drugdje, kad je uočio da je Pompej svoju vojsku izveo nešto podalje od logora, očito odlučivši prihvatiti bitku. Cezar to objašnjava ovako: „I Pompej se (kako se kasnije saznalo), budući da su ga svi njegovi uporno na to nagovarali, odlučio ogledati u bitki. Naime, prilikom vijećanja prethodnih dana govorio je da će Cezarova vojska biti razbijena i prije nego li se bojni redovi sudare. Kad su se oni tome veoma čudili, rekao im je: ‘Znam da vam obećavam gotovo nevjerojatnu stvar, no poslušajte zbog čega tako mislim da biste tako čvršćeg duha pošli u boj. Nagovorio sam naše konjanike (i oni su mi potvrdili da će to učiniti) da kad se vojske približe, napadnu Cezarovo desno krilo s otvorena boka i opkolivši ga s leđa prije će natjerati u bijeg pomućenu vojsku nego li mi bacimo koplje na protivnika. Tako ćemo bez opasnosti po legije i gotovo bez ijedne rane dovršiti rat. To, pak, uopće nije teško, obzirom da smo toliko jači konjicom’.
Ujedno ih je opomenuo da budu duhom spremni za kasnije i obzirom da im se otvorila mogućnost borbe koju su toliko često tražili neka ne iznevjere ni svoje ni mišljenje ostalih“. Pompej je vjerojatno malo precijenio svoju pobjedu kod Drača te procijenio stanje Cezarovih trupa i gorim nego što je uistinu bilo, ali vidjeli smo da je pritisak od strane njegovih pristalica bio vrlo velik i izgleda da se odlučio na bitku s ciljem da ne izgubi već poljuljani autoritet. Također, s obzirom da je već bio kolovoz, bližilo se doba žetve kada je Cezar mogao napasti nezaštićena polja i pribaviti svojoj vojsci namirnice izbijajući tako vrlo važan adut iz Pompejevih ruku. Uostalom, uoči bitke imao je gotovo svaku prednost koju neki zapovjednik u bitki može imati: povoljniji položaj, dvostruko veći ukupan broj trupa, prednost u broju konjanika od sedam naprema jedan i nije imao problema s opskrbom. Pobjeda se doista doimala nadohvat ruke. Ovome su pridonijele i riječi Tita Labijena, nekada istaknuta Cezarova časnika prilikom ratova u Galiji koji je ipak stao na stranu Senata: „Nemoj misliti, Pompeju, da je ovo ona vojska koja je savladala Galiju i Germaniju. Bio sam u svim tim bitkama i ne govorim napamet ili nepromišljeno.
Veoma je malen dio te vojske preostao; velik dio je propao, što se i moralo dogoditi u tolikim bitkama, mnoge je u Italiji svladala jesenska pošast, mnogi su se razišli kućama, mnogi ostali na kopnu (cilja na Italiju, op.a.). (…) Ove čete koje vidite pred sobom nedavno su novačene u Cisalpinskoj Galiji i većina vojnika su iz transpadanskih kolonija. A ipak, ono snage što su i imali propalo je u borbama kod Drača“. Cezar Pompejeve trupe procjenjuje na oko 45.000 vojnika raspoređenih u 110 kohorti. Držeći se rimske tradicije, Pompej je svoj bojni poredak složio u tri krila, a sam je zauzeo položaj na lijevome. Budući da je tik uz desnu stranu njegova desnog krila tekao potok Enipej, cijelu je konjicu, kao i strijelce i praćkaše, rasporedio uz lijevo krilo gradeći na taj način svoju strategiju na opkoljavanju protivnika, kako je vidljivo iz gornjeg citata. U taboru je ostavio sedam kohorti, uglavnom sastavljenih od pomoćnih četa. Cezarova vojska brojala je 80 kohorti, ali samo 22.000 vojnika jer neke legije već pri samom prijelazu iz Italije u Grčku nisu prešle u punom broju, a neke su također pretrpjele gubitke kod Drača. I Cezar je svoje jedinice rasporedio u tri bojna reda, ali je, bojeći se i predvidjevši Pompejev manevar opkoljavanja, također svu svoju konjicu prebacio na krilo suprotno od Enipeja, a da bi kakotako nadoknadio brojčanu inferiornost, iz jednog od bojnih redova izvukao je šest kohorti i postavio ih u svojevrsni četvrti bojni red kao podršku svojoj konjici. Također je bodrio svoje vojnike, ali po vlastitim riječima, veći je naglasak stavio na to da je oduvijek težio miru i da nije težio prolijevanju krvi vojnika.
Duh njegove vojske, stoga, bolje odražavaju riječi veterana Gaja Krastina koji je rekao sljedeće: „Slijedite me oni koji ste bili moji manipulari i izvršite dužnost prema vašem zapovjedniku. Preostala je još samo ova jedna bitka; kad bude dovršena, on će povratiti svoje dostojanstvo, a mi svoju slobodu. A kad je opazio Cezara obratio mu se: Zapovjedniče, danas ću učiniti da mi budeš zahvalan, bilo živom bilo mrtvom“. Lojalnost Cezarovih vojnika bila je neupitna, već i iz razloga što bi poraz za njih – kao, realno gledano, ipak pobunjenike – za posljedicu imao bilo smrt, bilo ropstvo. Stoga je za njih ova bitka predstavljala i stvarnu i metaforičku borbu na život i smrt. Kako se u novije vrijeme sve više pažnje pridaje medicinskoj strani povijesti, ponašanje zapovjednika tijekom bitke, osobito onih aktera koji u njih ulaze s velikim šansama za pobjedu, često predstavlja predmet različitih nagađanja. Pompejeva neodlučnost i nedorečenost daje materijala za pretpostavke da je već uoči bitke doživio živčani slom.
Antički autori u duhu svog vremena često velik prostor daju znamenjima na osnovi kojih se moglo pretpostaviti tko uživa sklonost bogova. Tako Plutarh opisuje kako se noć uoči bitke nad Cezarovim taborom pojavila čudesna svjetlost koja je potom padala na Pompejev tabor. S druge strane prema riječima istog autora, samog Pompeja mučila su priviđenja u snu koja su mu pretkazivala poraz pa je zato toliko dugo i oklijevao s odlukom da se upusti u bitku. Ovo je odraza našlo i u kasnijoj književnosti pa tako Lukan (o kome vidi nešto kasnije) u svom epu na više mjesta navodi prikaze koje su se u snu javljale Pompeju i obično mu donosile crne slutnje.
Stoga danas neki autori tvrde da je Pompej tijekom boravka u Grčkoj doživio živčani slom. Ostavljajući ovo pitanje po strani, nepobitno je da je Pompej od samog početka bitke činio jednu taktičku pogrešku za drugom. O tome svjedoči i Cezar nakon što je dao znak za napad: „Između dva bojna reda preostalo je prostora dovoljnog za napad obiju vojski. Međutim Pompej je svojim vojnicima naložio da pričekaju napad Cezarovih i da se ne miču s mjesta tako da dopuste da se njegov bojni red razvuče; priča se da je to učinio po savjetu Gaja Triarija tako da se prvi nalet i sila vojnika slome i bojni red rastegne, pa da onda njegovi, sačuvavši svoj poredak napadnu raštrkanog protivnika; nadao se da će vojnici zadržani na mjestu lakše podnijeti koplja koja budu padala po njima, nego ukoliko bi sami bacili svoja koplja i potrčali u susret, a k tome se nadao i da će se Cezarovi vojnici zadihati zbog dvostruko dužeg trka i da će ih savladati umor. Nama se čini da je Pompej ovdje nerazumno postupio zbog toga što postoji nekakav duševni poticaj i žestina koje su prirodno urođene svima i koje se žudnjom za bitkom raspaljuju; njih vojskovođe ne bi smjeli susprezati nego poticati; tà, nije uzalud od davnina običaj da sa svih strana zaore trube i da svi podignu viku; ovim se i straši neprijatelja i bodri svoje“. Suprotno Labijenovim uvjeravanjima u neiskustvo Cezarovih jedinica, barem polovinu njegove vojske činili su veterani iz ratova u Galiji. Poučeni iskustvom oni su i bez Cezarove zapovijedi usporili trk i tako sačuvali svoj poredak, a potom, nakon kraće stanke, obnovili napad. Pompejevci su spremno dočekali nasrtaj i razvila se žestoka borba prsa o prsa. Pompej je tada zapovjedio svojoj konjici da otpočne manevar opkoljavanja. Cezarova je konjica nakon kraće borbe popustila i otpočela s povlačenjem, ali je onda uslijedilo neugodno iznenađenje za Pompeja i njegovu vojsku. U borbu je stupio Cezarov četvrti bojni red i zatečena Pompejeva konjica vrlo se brzo u neredu povukla s bojnog polja, dok su strijelci i praćkaši poubijani. Sam Cezar ne opisuje detaljnije ovaj manevar, no prema Plutarhu ono što je bilo zastrašujuće za Pompejeve konjanike, bio je netipičan način borbe Cezarove pješadije. Umjesto da u skladu s tradicijom najprije bace koplja iz daljine, a potom izbliza udaraju po nogama (bilo jahača, bilo konja), Cezar je svojoj pješadiji naložio da smjesta stupe u borbu prsa o prsa i to tako da ciljaju u lica protivnika. Iako bi ovakav način borbe u uobičajenim okolnostima donio malu ili nikakvu korist, treba uzeti u obzir da je Pompejeva konjica, kao i većina njegove vojske, bila sastavljena od mladih i neiskusnih vojnika. K tome su se, prema Pluokru, u konjici uglavnom nalazili mladi aristokrati „u cvijetu mladosti i na vrhuncu svoje ljepote“.
Zastrašeni već samim pogledom na vrhove kopalja koji su im sijevali pred očima, a nedovoljno iskusni da znaju da im se na taj način teško može naškoditi, instinktivno su svoja lica pokrivali rukama u pokušaju da ih zaštite, gubeći na taj način svoju formaciju i ikakvu borbenu spremnost. Tada je Cezarov četvrti bojni red zajedno s trećim počeo manevar opkoljavanja Pompejevih trupa što je u konačnici rasturilo njihove bojne redove te dovelo do općeg rasula i masovna bijega. Prema Plutarhu, Pompej se bacio u bijeg čim je vidio da mu je konjica potisnuta, ali je po Cezaru to učinio tek kada je vidio da mu pješadija biva opkoljena. U svakom slučaju ni po jednom od autora nije se ponio pretjerano promišljeno. Pobjegao je u svoj tabor gdje se prema Cezarovu opisu zatvorio u šator rezignirano iščekujući daljnji ishod događaja.
Cezar je ispravno procijenio da mora po svaku cijenu pokušati zauzeti protivnički logor i zapovjedio je napad. Iako je velik dio vojske uspio pobjeći u logor, Pompej (ali ni bilo tko drugi) nije ih ni pokušao pregrupirati ne bi li se logor nekako obranio. Uspješna obrana možda je mogla donijeti neku korist Pompeju jer bi još uvijek mogao uživati naklonost grčkih gradova, kao i ostalih istočnih provincija te na taj način produžiti rat. Međutim, bez ikakvih uputa njegove je vojnike zahvatila totalna pomutnja i panika. Kako govori Cezar: „Kohorte koje su branile logor činile su to jako odvažno, no mnogo su žešće bile tračke i barbarske pomoćne čete. Naime, vojnici koji su onamo pobjegli iz boja, prestrašeni duhom i svladani iscrpljenošću, većinom su odbacili oružje i vojno znakovlje, te više razmišljali o bijegu nego li obrani logora“.
Kada je logor uskoro pao, većina se razbježala po okolnim brdima gdje su idućih dana sami iskusili glad i žeđ dok se nisu predali Cezaru koji ih je sve poštedio. Pompej se u pratnji svoje obitelji i 30 konjanika uputio u Larisu, potom na otok Lezbos te konačno u Egipat gdje se nadao zaštiti, ali je našao smrt. Misleći da će se tako dodvoriti Cezaru, mladi egipatski vladar Ptolomej XIII. Nagovoren od svojih savjetnika dao je ubiti Pompeja, a potom Cezaru kao dar poslao njegovu glavu i pečatnjak. Prema Cezarovim podacima njegova je vojska imala neznatne gubitke od „ne više od 200 vojnika“, ali je izgubio 30 centuriona. Gubitke Pompejeve vojske nešto je teže procijeniti. Cezar sam govori: „Činilo se da je iz Pompejeve vojske poginulo oko 15 tisuća, ali ih se predalo više od 22 tisuće (…) dok su se mnogi razbježali po okolnim gradovima“.
Plutarh govori o oko 6.000 poginulih. Iako ova bitka nije bila posljednja koju je Cezar morao voditi da bi pobijedio u građanskom ratu, nije pretjerano smjelo reći da je već njome osigurao konačan trijumf. Cijeli kontekst odigravanja ove bitke pokazao je Cezarovu neupitnu vještinu manevriranja, ali i trezvenost u kojoj nije ni pomišljao svetiti se savladanim protivnicima i dodatno ih udaljavati od sebe okrutnim postupcima. Odmah nakon Farsala pokazala se clementia Caesaris (Cezarova blagost) koja će ga s jedne strane dovesti na čelo rimske države, ali s druge strane i koštati glave jer su se među urotnicima koji će na njega izvršiti atentat nalazili i pomilovani Pompejevi pristalice. Svoj cilj nisu ostvarili i o Cezarovu nasljedstvu odlučivat će članovi njegova uskog kruga suradnika. Republikanske ideje svoj su pravi slom doživjele upravo na poljima oko Farsala. Pompejeva reputacija uglednog vojskovođe (zbog čega je još za života nosio naziv Magnus) ovom je bitkom bila jako nagrđena. Još u antici javljala su se revizionistička mišljenja koja su osporavala njegov doprinos savladavanju Marijevih pristalica, osvajanju dijelova Male Azije i Sirije te pobjedi nad cilicijskim gusarima, tvrdeći da je Pompej u svim tim slučajevima uvijek dovršavao posao koji je većim dijelom prije njega obavio netko drugi. Imajući u vidu sve opisane propuštene prilike, ovaj sud možda se i ne doima pogrešnim, međutim Pompej po svojim sposobnostima i karakteru ni na koji način nije mogao parirati Cezaru, pri čemu je način procjenjivanja njegovih prethodnih pohoda potpuno nevažan.
I ponovno treba naglasiti – za velik dio svojih podređenih Pompej je bio samo manje zlo u odnosu na Cezara. Stoga nije nimalo neobično da je i inače sklon kompromisima postupao neodlučno i nije poduzimao inicijativu čak ni kada je to bilo nužno.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2013.
