Nakon zabrane ukopa uglednika u crkvama i na malim grobljima unutar gradskih zidina, godine 1820. osnovano je novo zadarsko groblje uz ruševine antičkog akvadukta i uz Benkovačku cestu, pet kilometara daleko od gradske jezgre na poluotoku.
Tijekom druge polovice 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća na najstarijem dijelu Novog gradskog groblja nastaju reprezentativne grobnice uglednih i bogatih gradskih obitelji, dijelom pripadnika starog hrvatskog-dalmatinskog plemstva, vojnih i civilnih dužnosnika, industrijalaca i trgovaca. Neke grobnice su velebne i prava umjetnička djela, a rađene su u stilovima razdoblja u kojima su nastajale. Neke su izradili poznati hrvatski kipari poput Ivana Rendića i drugih. Među njima se nalazi i nekoliko reprezentativnih nadgrobnih spomenika Zadranima koji su bili pripadnici Ratnog zrakoplovstva Kraljevine Italije (dalje RZKI, Regia Aeronautica Italiana) pod čijom se vlašću nalazio Zadar i njegova najbliža okolica u razdoblju 1918.- 1943. godine. Svi su ti piloti, a i njihove obitelji, bili hrvatskog porijekla, ali potalijančeni. Dijelom je riječ o potomcima starog hrvatskog plemstva iz Dalmacije, ali i dužnosnika te činovnika šarolikog podrijetla, čije su obitelji podlegle talijanizaciji uslijed stoljetnog utjecaja venecijanske i talijanske kulture, dominantnog talijanskog jezika kao jezika uprave i kulture, te zbog ugrađenog elitističkog svjetonazora kojim su štitili svoje građanstvo i uljuđenost od, za njih primitivnih, pučana, seljaka i Morlaka. Viši sloj je dijelom slijedio i gradski srednji sloj oponašajući ih u svemu.
Tijekom 19. stoljeća broj talijanaša i Hrvata je u gradu Zadru bio na trenutke podjednak, a na trenutke su talijanaši imali prevagu. U okolici talijanaša nije ni bilo. Talijanaštvo je u Zadru posebno ojačalo nakon 1918. kad je grad i okolicu okupirala Talijanska oružana sila, te nakon što su protjerani svi intelektualci, a i drugi, koji su se javno izjašnjavali za Hrvate. Zadarski talijanaši nisu dočekali novu hrvatsku komunističku vlast u trenutku oslobođenja Zadra 31. listopada 1944. jer su do tad napustili grad u nekoliko valova. Nikad se više nisu u njega vratili, a smatrani su dragovoljnim optantima. Iseljavanje je počelo još prije Travanjskog rata 1941., kad je organiziran zbjeg žena i djece brodovima u Italiju.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2022.
