Savezničko iskrcavanje kod Anzija počelo je rano ujutro 22. siječnja i za razliku od Salerna iznenađenje je u potpunosti uspjelo, tako da je već do podneva Anzio bio u savezničkim rukama. Za samo pet dana 1. britanska divizija, uz pomoć 179. pukovnije 45. pješačke divizije, zauzela je grad Apriliju, 15 km sjeverno od Anzija. Sljedeća tri dana vode se žestoke bitke s njemačkim snagama, no britansko-američke postrojbe uspjele su pomaknuti liniju samo 2 km pokušavajući zauzeti Campoleone.
U rano jutro 3. veljače, nakon žestoke topničke vatre, uslijedio je iznenadni tenkovsko-pješački napad njemačkog I. padobranskog korpusa na položaje 1. britanske divizije u okolici Aprilije. Nakon četiri dana borbi Britanci su bili prisiljeni povući se iz grada. No 10. veljače u pomoć im pristiže 45. pješačka divizija, a već sljedeći dan njezine 157. i 179. pukovnije te 191. oklopna bojna započinju napad na njemačke položaje pokušavajući vratiti Apriliju. Nakon dva dana žestokih uličnih borbi njemačke snage ipak ih uspijevaju odbaciti. U nadi da će istisnuti savezničke snage prema Anziju, 16. veljače njemačke snage kreću u novi napad iz smjera Aprilije.
Pripadnici 45. divizije uspješno odbijaju početne njemačke napade, no negdje oko ponoći tri pješačke pukovnije njemačke 3. oklopnomehanizirane divizije uz potporu šezdesetak tenkova i 715. motorizirane divizije uspjele su se probiti između položaja 157. i 179. pukovnije te ozbiljno zaprijetiti izbijanjem na samu obalu i presijecanjem savezničkih snaga. U povlačenju pred neprijateljem, 179. pukovnija pretrpjela je teške gubitke, a 157. i 180. pukovnija i dalje su čvrsto držale svoje položaje unatoč žestokim njemačkim napadima. Sljedeća dva dana savezničke snage nastavile su sa žestokim topničkim i zračnim napadima na njemačke položaje.
Saveznička zračna i topnička superiornost uskoro su dali rezultate i njemački tenkovsko-pješački napadi na položaje 45. divizije počeli su osjetno slabjeti. Početkom ožujka uslijedilo je razdoblje relativnoga zatišja koje je potrajalo sve do sredine svibnja, kada savezničke snage uspijevaju probiti liniju Gustav i zauzeti Monte Cassino. Nakon dolaska Pete armije pred Anzio general Clark ponovno preuzima 45. diviziju pod svoje zapovjedništvo i ona se sada nastavlja kretati tzv. Via Anziatom prema Rimu. Deset dana kasnije, 5. lipnja, jedinice 45. pješačke divizije ušle su u Rim.
Zauzimanjem Rima uloga 45. pješačke divizije u Italiji bila je završena. Već sljedeći dan otvorena je nova europska bojišnica – savezničke snage iskrcale su se na obali Normandije. Sredinom lipnja 3., 36. i 45. pješačka divizija povučene su s talijanske bojišnice kako bi se pripremile za novo savezničko iskrcavanje – ono na jugu Francuske, koje će vojna povijest zapamtiti kao operaciju Dragoon. Nakon zauzimanja Rima i savezničkog iskrcavanja u Normandiji, VI. američki korpus pojačao je snage Sedme američke armije, koja se pod zapovjedništvom generala Alexandera Patcha spremala na invaziju južne Francuske. Udarnim snagama Sedme armije, koju su činile tri američke divizije (3., 36. i 45.), pojačane francuskim snagama, zapovijedao je general pukovnik Lucian K. Truscott. Postrojbe 45. pješačke divizije iskrcale su se već prvi dan operacije, 15. kolovoza, u blizini mjesta St. Maxime i gotovo nisu ni zabilježile veći otpor, što i ne treba čuditi s obzirom na to da su njemačke snage na tom područ- ju bile sastavljene većinom od rezervnih snaga te potpuno nespremne za još jednu savezničku invaziju. Američke snage nastavile su se (bez većih poteškoća) kretati prema Marseilleu, no nakon zauzimanja Brignolesa 19. kolovoza nastavljaju sjevernije prema Avignonu i dolinom rijeke Rhone. Sljedeći dan 45. divizija se nastavlja kretati istočnijom rutom prema Grenobleu i švicarskoj granici. 22. kolovoza njezine postrojbe zauzele su Grenoble bez većeg otpora. Nakon što su američke snage 28. kolovoza zauzele Montelimar, 3., 36. i 45. divizija nastavljaju napredovati prema Lyonu.
Tri dana kasnije 3. i 45. divizija dolaze nadomak Lyonu, no Truscott zapovijeda svojim snagama da ga zaobiđu i nastave prema Dijonu. 45. divizija nastavlja svoje kretanje istočno od grada, no 1. rujna dijelovi 11. oklopne divizije pod zapovjedništvom generala Wenda von Wietersheima pokušavaju joj onemogućiti prolaz prema sjeveru. Unatoč tome postrojbe 45. divizije već sljedeći dan zauzimaju Meximieux, 20 km sjeveroistočno od Lyona. U strahu od okruženja njemačke jedinice sljedeći dan napuštaju Lyon. 12. rujna došlo je do konačnog spajanja savezničkih snaga kod Dijona. Nakon toga Sedma i Treća američka armija nastavljaju napredovati prema njemačkoj granici. Nakon spajanja savezničkih snaga 45. divizija nastavlja oslobađati francuske gradove u Vogezima; 25. rujna zauzima Epinal i Girmont, a 30. rujna ulazi i gradić Rambervillers. Na tom području divizija će se zadržati još nekoliko tjedana. 5. prosinca njezini pripadnici zauzimaju grad Mertzwiller u Alzasu, a samo deset dana kasnije postrojbe 45. divizije napadaju njemačke položaje uz Siegfriedovu liniju te zalaze na teritorij Njemačke kod rijeke Lauter (blizu Karsruhea). Bile su to prve jedinice Sedme armije koje su zakoračile na njemački teritorij. No već sljedeći dan počela je njemačka zimska ofenziva u Ardenima, a dijelovi 45. divizije bili su prisiljeni povući se ne bi li pomogli savezničkim snagama na tom području. Uskoro je uslijedila i njemačka operacija Nordwind – posljednja velika njemačka ofenziva – pa se 1. prosinca divizija bila prisiljena povući još 20 km južnije. Tu je, u dolini rijeke Moder, sve do sredine veljače 1945. uspješno zadržala svoje položaje. Uslijedilo je mjesec dana odmora u pozadini, gdje je divizija započela s pripremama za konačno probijanje Siegfriedove linije. To se napokon i dogodilo 17. ožujka 1945. kod mjesta Sarreguemine (10 km južno od Saarbruckena), a već 26. ožujka postrojbe 45. divizije prelaze Rajnu južno od njemačkog grada Mainza. Dva dana kasnije, u noći na 28. ožujka, divizija prelazi rijeku Majnu te izbija pred gradić Aschaffenburg, koji se nalazi samo 20 kilometara južno od Frankfurta. Njemački otpor u ovom gradu bio je toliko snažan da je 45. diviziji trebalo 11 dana da slomi posljednje ostatke njemačkog otpora. Nakon toga divizija ubrzano napreduje prema Bavarskoj te za manje od dva tjedna, 20. travnja, ulazi u Nürnberg. Tjedan dana kasnije njezine postrojbe prelaze Dunav i samo dva dana kasnije, 29. travnja, oslobađaju 32.000 zarobljenika u koncentracijskom logoru Dachau. Tri dana nakon oslobođenja Dachaua, 30. travnja 1945., postrojbe 45. pješačke divizije ulaze u München, gdje ostaju sve do konačne njemačke kapitulacije 7. svibnja.
U lipnju 1945. divizija se vraća u SAD, gdje je u prosincu iste godine i raspuštena, a jedan njezin dio prelazi u stalni rezervni sastav. Na kakvom je glasu u to vrijeme bila postrojba, zorno svjedoči Pattonova izjava pripadnicima 45. pješačke divizije: “Vaša divizija jedna je od najboljih, možda čak i najbolja u cijeloj povijesti američkih oružanih snaga”. Tome u prilog govore i brojke: od 10. srpnja 1943., kada je stupila na europsko tlo, pa do kraja rata 45. pješačka divizija imala je više od 20.000 poginulih, nestalih i ranjenih. Samo tri američke divizije imale su više žrtava, a sa 3. pješačkom divizijom njezine su postrojbe američke postrojbe s najduljim ratnim stažem na europskoj bojišnici za Drugoga svjetskog rata.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.
