Mjesec i pol nakon početka operacije Barbarossa, u kojoj je Njemačka počela invaziju na svoga dojučerašnjeg saveznika u podjeli Poljske, tadašnji je Sovjetski Savez odlučio provesti odmazdu za bombardiranje kojima je Luftwaffe razarao njihove velike gradove. Uništenje Moskve, Lenjingrada i Staljingrada, odlučio je neupitni vođa Sovjetskog Saveza Josif Visarionovič Staljin, platit će građani glavnoga grada Trećeg Reicha – Berlina. Tvrdnje šefa Luftwaffea Hermana Göringa kako protivnički avioni nikad neće letjeti iznad Berlina niti će ga ikada bombardirati zapadni su saveznici demantirali već godinu prije napada na SSSR, a sada su to namjeravali učiniti i Sovjeti.
Dana 10. kolovoza navečer s aerodroma Puškino nedaleko od Lenjingrada prema Berlinu krenula je skupina od nekoliko desetaka bombardera tipa Jermolajev Jer-2 i Peljakov Pe-8. U kakvom je stanju bilo sovjetsko zrakoplovstvo pokazuje i to da jedan dio tih aviona nije ni uspio poletjeti zbog kvarova (4 od 18 Pe-8) ili prekratke piste (većina Jer-2, samo tri su poletjela) i vjerojatno neiskustva pilota. Jedan Jer-2 nestao je tijekom misije, a drugoga je u povratku srušio sovjetski Polikarpov I-16s ne prepoznajući valjda da je riječ o prijateljskom avionu. Tri su Jermolajeva uspjela poletjeti s kratke piste, dva su izbacila svoj ubojiti teret nad glavnim njemačkim gradom, a samo se jedan uspio vratiti. Kakav god bio rezultat, Sovjetski Savez ipak je uspio barem u manjoj mjeri vratiti Nijemcima za bombardiranje svojih gradova te je najavio i buduće zračne operacije koje će povremeno užasavati njemačke stanovnike, uništavati infrastrukturu i tvornice te pomalo nagrizati Treći Reich do njegova konačnog sloma 1945.
Jer-2, prvi sovjetski avion koji je bombardirao Berlin, zapravo je prerađeni putnički avion Stal-7 koji je konstruirao riječki konstruktor i znanstvenik Roberto Ludvigović Bartini (pravog imena Roberto Oros di Bartini). Sin talijanskog plemića, poslije završetka gimnazije 1915. godine poslan je u školu za pričuvne časnike austrougarske vojske u slovačkoj Banskoj Bistrici, a već je sljedeće godine poslan na istočnu frontu, gdje su ga zarobili Rusi. Nakon izlaska Rusije iz rata nakon komunističkog preuzimanja vlasti, Bartini je pušten iz zarobljeništva. Godine 1921. završio je letačku školu, a godinu dana poslije i tehničku školu u Milanu. U to vrijeme postao je i članom Komunističke partije Italije, a pretpostavlja se da se komunističkim idejama oduševio tijekom zarobljeništva. S dolaskom na vlast fašista Benita Mussolinija, Bartini je potajno prebačen u Sovjetski Savez, gdje radi kao avionski inženjer. Tada je i promijenio ime iz plemićko-talijanskog u “sovjetsko” tako što je po ruskom običaju iza svog imena dodao ime oca te izbrisao plemićko “di”.
Bartini je brzo napredovao i njegov je talent bio prepoznat, a radio je na raznim dužnostima do 1930. godine, kada je imenovan glavnim konstruktorom u Tvornici za specijalne konstrukcije Instituta za znanstvene testove civilne zračne flote. Početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća ruski zračni prijevoznik Aeroflot raspisao je natječaj za putnički avion koji bi mogao prevoziti od deset do dvanaest putnika. Bartini je počeo raditi na takvom avionu 1934., a testni letovi počeli su tri godine poslije, tijekom čega je Stal-7 pokazao iznimna svojstva u doletu, brzini i količini prevezenog tereta. Od ukupne maksimalne brutotežine, teretu je moglo pripasti čak više od 56 posto, odnosno mogao je ponijeti teret teži od šest tona. Avionom je upravljala posada od dva čovjeka, a dva motora M-103 sa 860 konjskih snaga svaki pokretala su ga najvećom brzinom od 450 km/h, dok mu je krstareća brzina bila oko 360 km/h. Dolet mu je bio 5000 kilometara, a najviša visina 10.000 metara. Neke od letnih karakteristika koje je imao Stal-7 ni kod današnjih aviona ne bi bile zanemarive, a u ono su vrijeme bile izvanredne, pogotovo ako uzmemo u obzir da mu usporedivi avioni iz sredine tridesetih godina poput Boeinga 247 i Douglasa DC-1 ili DC-2 nisu ni izbliza mogli konkurirati. Njihov je dolet bio manji od 2000 kilometara, najveća brzina manja od 350 km/h, krstareća brzina bila im je oko 300 km/h, a najveća visina leta oko 7000 metara.
No testovi su prekinuti nakon što se Stal-7 srušio prilikom polijetanja pod maksimalnim opterećenjem početkom 1938. godine, nakon čega je Bartini uhićen i poslan u sibirski logor. Godinu dana nakon toga Vladimir Jermolajev preuzima projekt i popravlja avion, a zahvaljujući rekordnom neprekidnom testnom letu dugom 5086 kilometara na ruti Moskva – Sverdlovsk – Sevastopolj – Moskva uz prosječnu brzinu od 405 km/h, sovjetske su vlasti odlučile takav avion prenamijeniti u vojne svrhe i od Jermolajeva zatražile da od njega napravi bombarder. Takva preinaka bila je olakšana time što je Bartini u trupu aviona predvidio mogućnost smještanja bombi.
Tijekom konstruiranja i testnih letova novi je bombarder nosio oznaku DB-240, a u usporedbi sa Stalom-7 doživio je znatne preinake zbog prilagodbe ratnoj svrsi. Pilotska kabina pomaknuta je na lijevu stranu kako bi se pilotu poboljšao pogled prema dolje, a u ostakljenom nosu aviona sjedio je navigator/ciljač. Avion je mogao nositi do 2000 kilograma bombi u trupu te dvije bombe od 500 kg na vanjskim nosačima. Prototip je konstruiran da bude pogonjen eksperimentalnim V12 motorom Klimov M-106, no s obzirom na to da taj motor nije bio na raspolaganju, zamijenjen je slabijim Klimovom M-105. Zbog toga avion nije mogao dosegnuti predviđene letne karakteristike, pa je tako mogao letjeti najvećom brzinom od 445 km/h na visini od 4250 metara, umjesto na predviđenih 500 km/h na visini od 6000 metara. Unatoč slabijem motoru, avion je ušao u serijsku proizvodnju.
Ukupno je proizvedeno 128 bombardera Jer-2 od ožujka do kolovoza 1941., kada je proizvodnja prekinuta jer je prioritet dobio lovac-bombarder Iljušin Il-2. U modifi ciranoj verziji Jer-2 ponovno je ušao u proizvodnju potkraj 1943. Ovaj mu je put kabina preuređena tako da dva pilota mogu sjediti jedan do drugoga, a stražnja strojnica kalibra 12,7 mm zamijenjena je topom kalibra 20 mm. Godine 1956. Bartini je rehabilitiran i dodijeljen konstruktorskom birou Berijev, gdje ostaje do smrti 1974. godine.
Osim aviona Stal-7, Bartini je konstruirao i šezdesetak drugih aviona, od kojih je većina bila ispred svoga vremena, ali isto tako većina nije ušla u serijsku proizvodnju. Bartini A-57, primjerice, bio je eksperimentalni sovjetski bombarder što ga je taj plodni konstruktor zamislio sredinom pedesetih godina, a da je ušao u proizvodnju, mogao bi slijetati i polijetati s vode, a bilo je i predviđeno da se gorivom opskrbljuje s podmornica pa se ne bi morao vraćati u matičnu bazu. Drugi revolucionarni avion bio je Berijev VVA-14, a početkom sedamdesetih proizvedena su dva prototipa. Osnovna mu je namjena trebala biti uništavanje američkih podmornica koje su nosile balističke projektile Polaris s nuklearnim bojevim glavama, od čega je Sovjetski Savez strahovao tijekom Hladnog rata. Osim što je mogao slijetati i polijetati s vode, što je uspješno testirano, trebao je biti opremljen i motorima koji bi mu omogućili vertikalno uzlijetanje i slijetanje na kopno i vodu, no nikad nije ušao u tu fazu testiranja. Nakon Bartinijeve smrti 1974., rad na razvoju tog revolucionarnog aviona polako je jenjavao, da bi nakon 107 probnih letova VVA-14 otišao u mirovinu. Bartini je razmišljao i o hidroavionu na nuklearni pogon, no ni taj se projekt nikada nije maknuo dalje od ideje.
Osim konstruiranja aviona, Bartini je također objavljivao znanstvene radove iz aerodinamike, ali i teorijske fizike, gdje je možda najpoznatiji po tome što je postavio teoriju šestodimenzionalnog svijeta nazvanog “Bartinijev svijet”, umjesto tradicionalnog četverodimenzionalnog. Legendarni sovjetski konstruktor aviona Oleg Antonov za Bartinija je rekao kako je bio ispred svog vremena te da je zato ostvaren samo manji dio njegovih ideja. “No, čak i one ideje koje nisu ostvarene u metalu, služile su kao katalizator za napredak naše aviotehnike”, rekao je Antonov o Bartiniju.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.
