U hrvatskoj historiografiji nalazimo mali broj radova koji interpretiraju i rekonstruiraju sukobe između srednjodalmatinskog naroda Delmata i Rima. Uz takve studije nedostaju i relevantni znanstveni radovi koji bi približili širu geopolitičku sliku na prostoru Dalmacije u antičko vrijeme. Ipak, analizom antičkih izvora i dostupnom literaturom moguće je vjerno rekonstruirati događaje koji su Delmatima priskrbili epitet jednog od najproblematičnijih protivnika starog Rima na istočnoj jadranskoj obali.
Uspon Delmata započinje slabljenjem ilirske države u drugoj polovici 2. st. pr. Kr. Iskoristivši loše ekonomsko i vojno stanje ilirskog kraljevstva (nakon rimske vojne intervencije 168. god. pr. Kr.) Delmati su proširili svoj utjecaj i unutar nekoliko godina zauzeli veliki dio susjednog područja. Njihova ekspanzija iz zapadne Hercegovine, Imotske i Cetinske krajine prema Klisu i Neretvi počela je ugrožavati zajednice pod rimskom zaštitom. Pritužbe Isejaca i Daorsa o agresivnim Delmatima koji su pljačkali i pustošili njihov teritorij (posebice gradove Tragurij i Epetij) naposljetku dolaze i do Senata čiji je prvi potez bio slanje diplomatskog izaslanstva predvođenog Gajem Fanijem. Izaslanstvo nije postignulo gotovo nikakav uspjeh. Delmati nisu bili spremni za ustupke te je dio izaslaničke pratnje zarobljen dok su glavni rimski diplomati uspjeli pobjeći. Ovakav razvoj događaja zapanjio je Senat koji je odlučio provesti ratne operacije protiv Delmata.
Pravi povod za rat bio je strah od nove jake i centralizirane države koja bi mogla ujediniti ostale narode na istočnom Jadranu. Teritorijalni zahtjevi Delmata vodili su do veće političke centralizacije, a samim tim i populacije koja se preobražava u koherentnu jedinicu. Takva mogućnost se nije nimalo sviđala Rimu koji je odlučio reagirati vojnom intervencijom. U Republici je vladao mir te je trenutak bio pogodan za smirivanje naroda u usponu.
Prvi delmatski rat (156.-155. god. pr. Kr.)
Godine 156. pr. Kr. konzuli su bili Lucije Kornelije Lentul Lupus i Gaj Marcije Figul. Zapovjedništvo nad vojskom pripalo je iskusnijem konzulu, Figulu. Zajedno s dvije konzularne
legije pojačane s kontingentima italskih saveznika uputio se preko Jadrana do Narone. Geostrateški položaj Narone u obziru na druge moguće pravce prodora bio je daleko najpovoljniji. Grad je bio pogodna logistička baza iz koje je otvoren put prema delmatskom teritoriju. Iz antičkih izvora saznajemo da Figulova kampanja nije počela uspješno. Pri podizanju pohodnog logora Delamati su iznenada napali i savladali zaštitne odrede čime su natjerali ostale nenaoružane rimske trupe da se povuku do rijeke Naron (Neretva). Negdje u blizini rijeke započelo je pregrupiranje i reorganiziranje rimskih trupa, dok su Delmati prebrojavali plijen ostavljen kod logora u gradnji.
Najizglednija rekonstrukcija Figulovog marša je taktički povoljan put uz Neretvu do ušća Trebižata te prateći tok te rijeke do Imotskog polja. Marširajući uz Neretvu i Trebižat rimska vojska imala je potpunu zaštitu lijevog krila od iznenadnog napada neprijatelja. Međutim, pri gradnji logora oko Ljubuškog Delmati su iskoristili situaciju i porazili zaštitne odrede što je ponukalo ostale na povlačenje u istom smjeru kojim su dolazili. Zbog neočekivanog razvoja događaja rimska kolona se polako počela povlačiti prema ušću Trebižata i Naroni. Iako Rimljani nisu imali prevelike gubitke u ljudstvu, njihovo povlačenje ukazuje na veliku koncentraciju delmatske vojske čiji je cilj bio zaustaviti prodor prema Imotskom polju.
Budući da su Delmati dobro poznavali geografsku konfiguraciju terena te su bili daleko pokretljiviji od Rimljana (lako naoružanje bez teškog oklopa) mogli su izvršiti brzi prodor koji je onemogućio rimskoj vojsci da se organizira za bitku. Gubitak osobne i zajedničke opreme odgodio je daljnji pohod Rimljana. Nakon nadoknade gubitaka, Figul je ponovno pokrenu vojsku. Drugi pokušaj, prije skorog dolaska zime i hladnog razdoblja zavarao je Delmate koji nisu bili spremni za ponovni vojni sukob. Ovoga puta Delmati su se povukli u svoje gradine gdje su čekali dolazak zime. Vrijeme nije bilo naklonjeno Figulu koji se odlučio za obilaženje delmatskih obrambenih položaja te je krenuo direktno na ključni cilj, gradinu Delminij. Uvidjevši da nema dovoljno vremena za opsadu jake obrambene točke, pokušao je Delminij preuzeti na juriš. Kada mu ni to nije uspjelo promijenio je taktiku, počeo je napadati manje gradine i pustošiti okolna polja. Delminij nije mogao osvojiti, ali zbog morala vojske i prestiža odlučio ga je što više oštetiti. Lakom artiljerijom zvanom Scorpio obasipao je grad zapaljivim projektilima. Time nije oslabio bedeme, ali je uništio dobar dio gradske infrastrukture.
Nakon toga povukao se na početni položaj završivši kampanju protiv Delmata. Senat nije bio zadovoljan ovakvim rezultatima. Delmati nisu bili pokoreni ni adekvatno kažnjeni za svoje postupke. Zbog toga je slijedeće godine u rat protiv Delmata poslan novi konzul Publije Kornelije Scipon Nazika Korkul. Taj iskusni vojskovođa natjerao je Delmate na pokornost, osvojio je njihove gradine, „Delminij sveo na mali grad“ te mnoge zarobljenike prodao u robove. Osim tih konačnih rezultata antički izvori ne iznose druge konkretne podatke. Ipak, i za njegovu kampanju možemo pretpostaviti da je krenula iz Narone, istim putem kojim se kretao i Figul. Iskustvo stečeno prethodne godine uz dovoljno vremena za sve pripremne operacije prednosti su koje je Nazika znao iskoristiti. Osvojivši gradine koje su mu se nalazile na putu stigao je pred Delminij koji se nije uspio oporaviti od nastale štete prije nekoliko mjeseci. Bez mogućnosti uzdržavanje velikog broja obrambenih snaga Delminij je brzo osvojen. Prikupljeni plijen bio je značajan, vojska je bila zadovoljna, a Nazika je proslavio trijumf. Za uspješnu kampanju pridodan mu je i cognomen Delmaticus čime je povećao svoj politički prestiž. Nakon ove kampanje Delminij je izgubio status ekonomskog, društvenog i kulturnog središta. Društvena vladajuća elita bila je pogubljena te je uslijedilo novo razdoblje u društvenoj organizaciji delmatske zajednice.
Nastavak pročitajte u ponedjeljak 12. kolovoza 2019. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2014.
