Naslovnica

"Nikada se nebo nije prekrilo tolikim lešinarima niti je više krila paralo zrak"

Kako se i Egipat nalazio u građanskom ratu između Ptolomeja XIII. i njegove sestre (i supruge) Kleopatre, Ptolomejevi savjetnici su se ponadali da će Pompejevim ubojstvom steći Cezarovu naklonost i pridobiti ga da im pomogne.
24. lipnja 2019. u 06:52 0 komentara 2186 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Lukanova Pharsalia

U svijesti senatske aristokracije dugo se održavalo nostalgično sjećanje na Republiku kao idilično razdoblje rimske prošlosti, a takav se dojam posebno pojačavao u doba kada su neki od Augustovih nasljednika počeli pokazivati tiranske sklonosti i karakterne crte koje su odudarale od zamišljenih ideala koji su tijekom 1. st. poslije Krista doživjeli ponovni uspon u duhu stoičke filozofije. Piscima koji su u određenom trenutku zauzeli opozicijski stav prema carskoj kući pripadao je i Marko Anej Lukan (M. Annaeus Lucanus), nećak Seneke Mlađega, vjerojatno najpoznatijega rimskog filozofa. Kako je Seneka bio odgojitelj cara Nerona, Lukan – rodom Hispanac – je po dolasku u Rim imao pristup carskom dvoru i uskoro je postao jedan od bliskih Neronovih prijatelja. Prema legendi, Neron, koji je i sam imao umjetničke ambicije, uskoro je postao ljubomoran na talentiranog Lukana i počeo ga je omalovažavati, na što mu Lukan nije ostao dužan te je sastavio neka pjesnička djela koja su kritizirala Nerona.

RATNICI CORNUCEN - Trubač rimske legije

Dok se ova priča ne može niti potvrditi niti osporiti, sigurno je da se Lukan u dobi od svega 25 godina priključio grupi oko Lucija Kalprunija Pizona koja je smjerala Neronovo obaranje s vlasti, a kada je urota otkrivena, bio je prisiljen izvršiti samoubojstvo. Ovaj antineronovski stav sigurno je bio glavni motiv zbog kojeg je Lukan počeo sastavljati ep pod nazivom De bello civili koji je ostao nedovršen, a po glavnoj temi koju obrađuje tradicionalno je poznatiji kao Pharsalia.

Okosnicu priče o propasti Republike čini upravo opis događaja koji će dovesti do bitke kod Farsala i njezin prilično naturalistički opis. Pharsalia je zapravo ep bez junaka. Obiluje prilično naturalistički opisanim prizorima ratnog nasilja, a glavni su likovi motivirani egoizmom, pohlepom i krvožednošću. Tek lik Katona Mlađeg odskače kao svojevrsna tragična figura koju motivira domoljublje i čast, ali nije u stanju odlučno utjecati na događaje. Cezar je prikazan kao potpuno amoralna osoba, okrutan i osvetoljubiv, gonjen nezadrživom ambicijom. Čak i kada mu se ukaže sam Rim, odnosno njegov genij u vidu božice koja simbolizira sve rimske vrline i jasno mu da do znanja da se ne slaže s njegovim prelaskom Rubikona i stupanjem u rat, Cezar ne odustaje od svojih nakana. Na drugoj strani, Lukan ne štedi ni Pompeja koji je prikazan kao neodlučan, nesposoban da nadahne svoje pristalice i nesvjestan dužnosti da brani rimske tradicije po svaku cijenu. Cijelo je vrijeme razapet između uspomene na preminulu Juliju čiji ga duh opsjeda i Kornelije koja ga obasipa ljubavlju koju on kao da i ne primjećuje. Ovo do izražaja posebno dolazi prilikom opisa Pompejeva napuštanja Italije. Dok se svi oko njega vesele prelasku u Grčku odakle su uvjereni da će se vratiti kao pobjednici, Pompej se, sluteći da se više nikada neće vratiti, osamljuje na krmi gdje uskoro tone u san u kojem mu se prikazuje Julijin duh. Ona mu otvoreno zamjera što ju je tako brzo zamijenio i što se suprotstavlja njezinu ocu, priziva prokletstvo na njega i prijeti mu osvetom i progonom i na kraj svijeta.

Scena završava tako da Pompej usprkos svemu pruža ruke da zagrli Julijin lik koji nestaje tonući nakon toga u još veću melankoliju. Stigavši konačno pred Farsal, Pompej nikako ne može izaći iz svoga depresivnog raspoloženja, i ne može se pribrati u dovoljnoj mjeri da povede svoju vojsku sve dok ga Ciceron konačno ne uspije uvjeriti da napadne Cezara. Bitka, međutim, završava potpunim slomom njegove vojske i on bježi prema moru i konačno u Egipat. Tijekom bijega, Lukan njegovu liku pridaje nešto pozitivnije crte što posebno dolazi do izražaja prilikom scene njegova ubojstva. Svjestan izdaje i nezahvalnosti egipatskog vladara kojemu je nekada pomogao, Pompej ipak potpuno mirno i sabrano dočekuje smrt, zadržavajući dostojanstvo. Sam opis bitke obiluje izrazito slikovitim opisima pri kojima Lukan svjesno oduzima ratnom metežu ikakvo herojstvo, čast i privlačnost. Za njega je to obična klaonica u kojoj postoje samo pobijeđeni, a jedini je pobjednik Cezar koji je prikazan kako uživa u prolivenoj krvi, mukama koje njegovi protivnici trpe i nad čijim se tjelesima iživljava, u konačnici zabranjujući njihov pokop.

RATNICI Hoplit

Bezumnost i besmisao sukoba prikazuje na sljedeći način govoreći kako se ne može i ne stigne reći: „tko gazi po crijevima rasutim po zemlji, tko okrenuvši lice prema neprijatelju i umirući dahom izbacuje mač zabijen u grlo; tko pogođen pada, tko stoji dok mu udovi padaju, tko kopljima probija grudi ili koga su koplja pribila na bojno polje, čija je krv iz prerezanih vena probila oklop i pala na oružje neprijatelja, tko siječe bratova prsa i, da bi mogao oplijeniti poznato truplo, daleko baca odrezanu glavu, tko trga roditelju lice i onima što gledaju u krajnjem bijesu dokazuje da mu onaj, koga kolje, nije otac“. Da bi pojačao dojam na čitatelja, donosi i opis bojnog polja po kojem, nakon odlaska vojske, leže razbacani i nepokopani leševi.

Njihovo truljenje privlači zvijeri ne samo iz okolnih šuma, nego i iz čitave Grčke i Trakije, pa se skupljaju vukovi, lavovi, divlji psi, medvjedi i ostali lešinari, a kako je broj leševa golem, među njima ne dolazi do sukoba kao inače: „Nikada se nebo nije prekrilo tolikim lešinarima niti je više krila paralo zrak“. Posebno je upečatljiv opis ptica koje trgaju udove i kljucaju različite organe, a onda ih leteći iznad Cezarove vojske koja maršira prema Egiptu, ispuštaju nad vojnike podsjećajući ih na njihov čin. Pjevanje završava tužaljkom nad tesalskom zemljom u kojoj autor izražava sumnju da će se ikada postići trajni mir: „O nesretna Tesalijo, kojim si zločinom povrijedila višnje bogove da su tebe jedinu natovarili tolikim smrtima i tolikim zločinima? (…) Kada će na tebi niknuti žetva na kojoj neće biti tragova krvi? Žetva kojom nećeš povrijediti duše Rimljana? Prije će doći nove čete i na tvojim poljima još vlažnim od ove krvi dogodit će se novi pokolj“.

Iako broj žrtava nije bio ni izbliza tako velik kako bi proizlazilo iz ovog opisa, a potpuno su i neistiniti pjesnikovi navodi po kojima je Cezar uskratio pokop poginulima, njegova dramatika svjedoči koliko je snažan dojam poraza nastavio živjeti u nekim društvenim slojevima. Na drugom mjestu, Lukan govori o tome kako ova bitka nije bila kao druge bitke u kojima su Rimljani pobjeđivali svoje neprijatelje, međutim, iako nezadovoljan ishodom, ep završava riječima: „Victrix causa deis placuit sed victa Catoni – Pobjednička strana se dopadala bogovima, ali Katonu se dopadala poražena“. Možda i nije povijesna slučajnost što je vrlo brzo nakon tih riječi i Lukan podnio Katonovu sudbinu.

ŽIDOVSKO-RIMSKI RAT Rimljani probijaju zidine Masada

Cezarova reakcija na Pompejevu smrt

Na egipatskom dvoru nije vladao konsenzus oko toga kako postupiti s Pompejem. Kako se i Egipat nalazio u građanskom ratu između Ptolomeja XIII. i njegove sestre (i supruge) Kleopatre, Ptolomejevi savjetnici su se ponadali da će Pompejevim ubojstvom steći Cezarovu naklonost i pridobiti ga da im pomogne. Stoga su oskvrnuli Pompejev leš i njegovu glavu poslali Cezaru kao poklon. Cezar se zbog ovakva njihova postupka jako rasrdio i u konačnici je postupio suprotno njihovoj nakani i pomogao je Kleopatri, koja mu je postala ljubavnicom, a Ptolomej XIII. bio je ubijen. Cezara je Pompejeva smrt jako ražalostila i osigurao mu je dostojanstven pokop sa svim počastima. Lukan je i ovaj Cezarov postupak preokrenuo i prikazao ga kao licemjerje. Prema njegovu opisu Cezar je samo hinio tugu ne bi li pred drugima prikrio svoje neizmjerno veselje. Lukan je Cezaru odrekao i bilo kakav udio u pokopu Pompejeva tijela. Svi ostali autori govore o Cezarovoj tuzi zbog Pompeja i srdžbi na Egipćane. Dakako, nemoguće je utvrditi kako bi se razvijala situacija da je Pompej doživio da postane njegov zarobljenik.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2013.   

312. GODINE In hoc signo vinces POVIJEST RATOVA Ovako su Gali postali poznati... Rim RIM Pad Kasno-imperijalne Rimske vojske
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.