Od očiju šire javnosti ostaju skriveni pozadinski razlozi vođenja rata, premda su zbivanja iza kulise propagandnih aktivnosti počesto presudna za izbijanje i sam tijek i svršetak rata. Jedna je od karakteristika Prvoga svjetskog rata ta što je on vođen na način koji nije imao puno sličnosti s dotadašnjim vođenjem ratova. Svijet je po prvi put okusio strahote totalnog rata, do potpunog uništenja protivničke strane. Na to možemo gledati kao na fenomen jer iza njega nije stajala ideologija koja bi podijelila zaraćene strane i nametala potrebu vođenja rata do smrti ili potpunog iscrpljenja protivnika.
No i mimo toga sile su se odlučile za beskompromisno vođenje rata do izdaha snaga jedne strane. Kada je u ljeto 1914. izbio rat, vjerovalo se da će njegov kraj uslijediti s prvim pahuljama snijega. Bilo je to vjerovanje utemeljeno na dotadašnjoj vojnoj praksi, no razlika između dotadašnjih ratova i rata čiji se plamen tek trebao razbuktati počivala je u različitosti njihovih ciljeva. Dok su prijašnji ratovi vođeni s ograničenim ciljevima, Prvi svjetski rat bio je rat neograničenih ciljeva. Po prvi su put iza kulisa rata stajale ekonomija i težnje dvaju suprotstavljenih blokova za svjetskom dominacijom. Suparništvo između Velike Britanije, stare velesile tada već u opadanju, i mladog ekonomskog lava, Njemačke, otvorilo je vrata ratu kojem je samo nebo bilo granica. Bio je to rat u kojem se Velika Britanija odlučila na ratovanje do potpune eliminacije protivnika koji je zaprijetio njezinoj dominantnoj političkoj i ekonomskoj ulozi u svijetu. Za London je ishod rata predstavljao pitanje biti ili ne biti, a kocka je bila bačena kada je pomorska velesila odlučila: ili mi ili oni! Tada je započeo bespoštedni rat Velike Britanije za očuvanjem svoje svjetske dominacije. Kompromisa nije smjelo biti dok suparnik ne bude uništen, na što su članice Antante, predvođene Velikom Britanijom, stavile svoj potpis i obvezale se da neće sklapati zasebni mir.
Manje globalne aspiracije imala je Francuska, koju je teško boljela njezina demografska i ekonomska inferiornost spram Njemačke. Ona je željela zadržati status velesile, dok ju je sve jači ekonomski i demografski razvoj Njemačke gurao u drugi plan. I Velika Britanija i Francuska bile su svjesne da bilo kakvim kompromisom oko svršetka rata prije eliminacije Njemačke ne bi ostvarile svoje dugoročne ciljeve. U najboljem bi slučaju Velika Britanija dobila suparnika u svjetskoj pomorskoj trgovini, a Francuska bi svoje mjesto velesile prepustila Njemačkoj. Rusija, kao treća onovremena velesila, težila je prodoru na Sredozemlje radi širenja svog utjecaja. Na tom putu stajale su joj Austro-Ugarska i Turska. U prilog su joj išle teritorijalne težnje balkanskih država koje je Petrograd vješto koristio u ostvarenju svojih ciljeva. Daleko od starih velesila, svoje mjesto u svjetskoj dominaciji tražile su i mlade sile poput Sjedinjenih Država i Japana. I dok se Japan odmah po izbijanju rata priključio Antanti u želji da preuzme njemačke pozicije na Dalekom Istoku i zapadnom Pacifiku, on nije bio zainteresiran za svjetsku dominaciju, već za širenjem svoje interesne sfere unutar vlastite regije. Upravo suprotno bilo je stajalište Sjedinjenih Država, mlade sile u usponu koja je u jeku rata napustila stajalište Georgea Washingtona o nemiješanju u europska pitanja te iskoristila rat kako bi povećala svoj utjecaj na štetu Velike Britanije. Pucanj u Sarajevu označio je start u utrci za ekonomskom i političkom dominacijom carevina u kojima su politika i ekonomija bile sjedinjene u svojim naporima za dominacijom. Započeo je prvi neideološki rat koji je u prvom redu bio usmjeren protiv gospodarstva, državnih institucija i njihova civilnog stanovništva.
Nastavak teksta čitajte u novome broju Vojne povijesti od 5. siječnja na svim kioscima!
