Konjaništvo je kroz stoljeća bilo primjer elitnog roda vojske. Pogotovo kroz razdoblje srednjeg vijeka, ono se etabliralo kao udarna snaga pojedinih europskih zemalja te posjedovalo jedinstvenu vojnu i kulturnu reputaciju.
Iako je razvojem oružja na barut, prvenstveno topništva, njegovo značenje počelo opadati te je pješaštvo preuzelo ulogu udarnog dijela vojne snage, konjanici su i u 19. stoljeću iskazivali odlike glamura, pustolovine, izdržljivosti, viteštva i hrabrosti te održavali svoj romantični pogled kao vještih i hrabrih ratnika. Ali u međuvremenu djelovanje konjaništva svelo se sa uloge udarne snage na silu, koja je obavljala dužnosti kao što su izviđanje, traženje neprijateljskih lokacija i snaga, te zaštita vlastitih bokova uz pokušaje opkoljavanja neprijatelja. Neovisno od svoje vojne učinkovitosti obje strane tijekom Američkog građanskog rata, kako Unije tako i Konfederacije, slale su svoje konjaničke snage u operacije odvojene od pokreta glavnih vojski i njihovih vojnih akcija, u samostalne pothvate koje su kod regularnog konjaništva, za razliku od gerilskih jedinica, bile dio ukupnih taktičkih pokreta, a izvođene naredbom regularnog vojnog zapovjedništva.
Konjaničke jedinice iznenada su iskrsavale iza neprijateljskih linija oslanjajući se na tajnost te izazivale paniku kod protivnika i civilnog stanovništva. Dominacija južnjačkog konjaništva nad sjevernjačkim sve do sredine rata imala je dublje uzroke. Konjaništvo Konfederacije bilo je organizirano kao samostalna taktička grupa, ustrojena prvo u diviziju, a kasnije u konjanički zbor i njegova važnost bila je puno veća nego konjaništva u redovima Sjevera. Sve to dovelo je do toga da su se konjaničke snage Konfederacijske vojske pokazale nadmoćnima nad konjanicima Unije te su do sredine 1863. pobjeđivale u gotovo svim bitkama protiv protivnika. Južnjacima je jahanje i pucanje bilo urođeno kroz rad i boravak u prirodi te je život sa konjem, navika jahanja i streljaštvo odmah u početku rata stvaralo razliku u kvaliteti kadra. Zapovjednički kadar južnjačkog konjaništva ujedno je uglavnom bio aristokratskog porijekla, u kojem je vještina ophođenja sa konjem bila dio općeg odgoja. Oni su također često nastavljali vojnu tradiciju još iz Američke revolucije ili gerilaca iz Američko-meksičkog rata.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. kolovoza 2023.
